‘UMRO MI JE NA RUKAMA!’ ‘Znao sam kakvog smo čovjeka izgubili…’ Rojs se potresno prisjetio zadnjih trenutaka života Gojka Šuška
Na današnji dan rođen je najbliži suradnik i “desna ruka” dr. Franje Tuđmana, Gojko Šušak. Ovaj hrvatski političar rodio se 16. ožujka 1945. godine u Širokom Brijegu kao šesto dijete Ante i Stane. Široki Brijeg bilo je mjesto njegova stasavanja, a u njemu je završio osnovnu i srednju školu. Odrastao je bez oca i jednog od braće koji su zadnji put viđeni ulaskom partizana u Zagreb, prenosi 7dnevno.
Tuđmanov “čovjek od povjerenja”
Nakon završene Pedagoške akademije u Rijeci, uoči odsluženja vojnog roka 1968. godine napušta Jugoslaviju i odlazi u Kanadu. Šušak tamo zasniva obitelj i dobro posluje unutar svog privatnog biznisa, no u siječnju 1990. godine vraća se u Hrvatsku i postaje sudionikom 1. općeg sabora HDZ-a održanom u Zagrebu. Upravo tada, počinje se kotrljati njegova politička karijera u kojoj Franjo Tuđman vidi odličan potencijal, zbog čega Šušak postaje čovjek od njegova najvećeg povjerenja te mu zbog toga daje odgovornost u donošenju vrlo važnih strateških odluka tijekom nadolazećeg Domovinskog rata.
U svibnju 1990. godine postao je član prve hrvatske Vlade i ministar iseljeništva, a 4. ožujka 1991. godine imenovan je zamjenikom ministra obrane Martina Špegelja. Ministrom obrane postaje u jeku rata, kada daje poznatu izjavu:
“Tako mi Boga, kompetentan sam za ministra obrane”
“Za to sam, tako mi Boga, i te kako kompetentan. Nisam čak nikad služio vojsku. Istina, mnogo sam o tome čitao, ali nikad nisam ni sanjao o ratu. Posljednje o čemu bih maštao je mjesto ministra obrane jedne države.”
Početkom 1996. godine dijagnosticiran mu je rak pluća. Nakon neuspjelog liječenja u SAD-u, liječenje nastavlja u Hrvatskoj, no bolest je jača. Zadaću ministra obrane, Šušak je obnašao sve do svoje smrti koja je uslijed naglog pogoršanja nastupila 3. svibnja 1998. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava.
O pokojnom Gojku Šušku, umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs ne govori samo u kontekstu političara i uspješnog ministra. Šušak je, kaže Rojs – bio puno više od toga.
“I danas sam sa još nekoliko generala u ime Hrvatskog generalskog zbora obišao njegov grob, položio cvijeće i zapalio svijeću. No, učinio bih to i sam jer često na njegovo posljednje počivalište odlazim samoinicijativno”, kaže Rojs te otkriva potresne e detalje o posljednjim trenucima Šuškova života:
“Umro mi je na rukama… Ispustio je dušu, a ja sam ga poljubio, kleknuo, zaplakao i izmolio pet očenaša. Znao sam kakvog smo čovjeka izgubili…”
