"Ustaše" su danas moćnije nego ikada - eto, samo što nisu "srušili Srbiju"!

"Neće ustaše srušiti našu Srbiju" - grmi Vučićev trbuhozborac, kadar s Durmitora, gradonačelnik Subotice, Stevan Bakić. Mi Hrvati (tj. "ustaše" kako nas tamo najčešće zovu) smo režimu, čini se, jedini preostali "adut". I ne zvuči to čak ni tako loše, jer ako ništa drugo, istočni susjed nam priznaje kako smo moćni, inače ne bi uspjeli uzdrmati Srbiju tako da se Vučiću i cijeloj njegovoj kamarili gaće tresu.

 Strategija traženja vanjskih i unutarnjih "neprijatelja" stara je i prokušana metoda velikosrpskih fanatika još od vremena crnorukaša s početka prošlog stoljeća, iz vremena kad je nakon konačnog povlačenja Osmanlija s Balkana "nebeski narod" (srpski) prema zamislima svojih elita (crkvene, vojne i intelektualne) vapio za time da naslijedi osvajače i teritorij svoje države proširi na prekodrinske prostore.

 Nema tko od susjeda do sada nije bio "krvni srpski neprijatelj" (osim možda Grka, koji se najrjeđe spominju u tom kontekstu - svi drugi, a naročito Hrvati i Albanci u svim su razdobljima političkih gibanja u Srbiji i "srpskim zemljama" prije ili poslije zaslužili te epitete. I ni najmanje nije važno što to nema nikakve veze ne samo s realnošću, nego zdravim razumom. Činjenice i argumenti u propagandi takve vrste nikad nisu imali mjesta, jer bitno je samo homogenizirati Srbe i potaknuti ih na akciju - kako bi se krenulo u nova teritorijalna osvajanja ili prikrilo vlastite unutarnje slabosti i ojačalo vlast u Beogradu.

 Ne zaboravimo kako je isti "recept" itekako djelotvorno primijenio i "Vožd" Slobodan Milošević koji je bio pred padom, ali je uspio u ožujku 1999. godine uoči bombardiranja Srbije (u operaciji "Saveznička sila") okrenuti nezadovoljstvo masa protiv Zapada i NATO-a, te tako za nekoliko mjeseci odložiti svoj poraz i uhićenje.

Začarani krug: prosvjedi kojima nitko ne zna krajnji cilj, nastavljaju se u ozračju kaosa,

bez artikuliranih zahtjeva i osmišljene koncepcije.

Što nakon Vučića - na to pitanje odgovora nema

(Adresa slike)

Naraštaji Srba već su desetljećima izloženi bespoštednom ispiranju mozga, u čemu sudjeluju vodeće znanstvene i kulturne institucije predvođene sa SANU (Srpskom akademijom nauka i umetnosti) i UKS (Udruženje književnika Srbije), a tu je i nezaobilazna SPC (Srpska pravoslavna crkva) koja kroz stoljeća ostaje bastion velikosrpskog nacizma i vjerni čuvar mitološko-megalomanske matrice na kojoj se duhovno "uzdiže i odgaja" javno mnijenje. Tu su još i političke elite, inteligencija i dijaspora kao "pomoćne trupe" i mediji, literatura, kazalište, filmografija koji oblikuju i zaokružuju ovaj eksplozivni kompost prožet guslarskom (junačkom i mučeničkom) tradicijom "nebeskog", uvijek "ugroženog" i trajno "obespravljenog" naroda koji "ne čini ništa drugo, nego ono što mu Stvoritelj nalaže" - pa i onda kad napada susjede, razara, pali, pljačka, siluje i masovno ubija. Budući da je sve što se s njima i oko njih zbiva "Božji naum", Srbi su "uvijek u pravu"; oni nikad nisu niti mogu biti agresori nego se "brane", a budući da su preteče svih ljudi na zemljinoj kugli (ili "etnogenetski pupak Evrope i sveta" - kako kažu), na koju god stranu krenu, to je njihova zemlja i oko toga spora nema.

 Sve ono što čine Vučić i njegovi suradnici, ne od jučer nego unatrag 40 i više godina, sračunato je samo na jedno: održavati u srpskom javnom mnijenju onaj tihi i prigušeni plamen mržnje protiv "vekovnih srpskih neprijatelja", sve dok ne dođe vrijeme da se on ne raspiri uz pomoć sustavne, agresivne i bespoštedne propagande i ne homogenizira "nebeski", "izabrani" narod na platformi borbe protiv onih koji mu "pripremaju genocid" i "već vekovima čine zlo". Od njih treba naplatiti "dug u krvi" i jednom zauvijek im vratiti sve ono čime su tijekom proteklih stoljeća zadužili "svetosavski rod".

 No, čini se kako su ipak Aleksandar Vučić i njegovi suradnici ovoga puta pogrešno procijenili stanje i odnose snaga u vlastitoj zemlji. Povika na "ustaše" zvuči tako crnohumorno i nestvarno da u to mogu povjerovati samo oni koji su izgubljeni u vremenu i prostoru i u raskoraku s logikom i zdravim razumom.

 Otrcana je to fraza koju su današnji predsjednik Srbije i njegov tadašnji šef i idol, ratni zločinac i četnički vojvoda Vojislav Šešelj i likovi slični njima obilato i uspješno koristili krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća - ali u posve drugačijim okolnostima. Naime, tada su nasuprot sebi imali razoružane narode (Slovence, Hrvate, Muslimane i druge), a na svojoj strani "JNA", Crnu Goru, vrlo brojnu ekstremnu nacionalističku kliku u Srbiji (ali i u drugim dijelovima tadašnje SFRJ - pa i petu kolonu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), a danas svega toga nema.

 Posljednje izjave koje dolaze iz njihova tabora svjedoče o panici koja ih je nepovratno zahvatila - i tu im ne mogu pomoći ni "ustaše" (sa svojim tajnim službama), čak i kad bi se stavili na njihovu stranu.

 Maratonci, čini se, trče posljednji krug - ali samo ova garnitura predvođena Vučićem, jer iz busije na njegov pad vrebaju oni koji nisu ništa bolji. Po svemu sudeći, kad-tad, ovo će se završiti po onoj staroj narodnoj "Sjaši Kurta da uzjaši Murta". Srbija nikad u svojoj povijesti nije imala demokratsku alternativu, a nema je ni sada. Četnici, nedićevci, ljotićevci, monarhisti raznih vrsta i boja, klerikalci i tobožnji "demokrati" i "humanisti" nacionalnog usmjerenja raspoređeni u stranke i strančice "opozicije" (koja to u onom pravom, suštinskom smislu nije niti je ikad bila), čak i kad bi se htjeli promijeniti i civilizirati ne mogu niti smiju ako misle dobiti izbore. Biti "Srbin sa dna kace", još uvijek je kod najvećeg dijela birača uvjet koji mora ispunjavati onaj tko misli vladati Srbijom. Pa koliko košta - neka košta!

 Eto i ovih dana na prosvjedima u Beogradu vidimo kako okupljena masa na optužbe prema kojima je sve to organizirano i uvezeno sa strane, odgovara pokušajima dokazivanja vlastitog "patriotizma", pa se svaki čas ori: "Bože spasi, Bože hrani / Srpske zemlje, srpski rod…" Samo Srbi imaju svoje "zemlje" - dakle, ne samo jednu kao drugi narodi, iako (ako ćemo pravo) ni sami ne znaju što bi i s ovom u kojoj ih danas većina živi.

 Što se Vučića i društva tiče, ogorčenje Srba je toliko da im (ovoga puta) po svemu sudeći ni "ustaše" i njihove tajne službe, a bogme niti "Bože pravde" ne mogu pomoći da se održe na vlasti.

 

Zlatko Pinter/PDN