Uza sve razumijevanje za blokirane, zašto bismo mi plaćali nečiji dug za novi iPhone?
Hrvatska mora postati socijalno pravedna, ali ne treba svima jednako tolerirati dug
Prvi jači udar neminovne ekonomske krize mogli bismo osjetiti za mjesec dana kada istekne moratorij na ovrhe. Procjena je da bi se pod prisilnom naplatom duga moglo naći oko 400.000 građana. Da bi izbjegla tsunami, Vlada se dovija kako učiniti da vuk bude sit, a koza cijela. Da ovrhovoditelji dođu do svoga novca, a da istodobno pola milijuna ljudi ne ostane preko noći bez novaca za kruh. Prva ideja je bila omogućiti otplatu na rate, no to nisu prihvatili ovrhovoditelji pa je sada na stolu da se dugovi puste na naplatu u nekoliko valova. Vlada razumije da ne smije dopustiti masovni financijski slom kućanstava i obrtnika, ali nije sigurno da neće pasti u istu zamku u kojoj smo se koprcali prošlih pet i više godina, a to su nastojanja da se socijalna pitanja rješavaju kroz Ovršni zakon.
Ma kakva kriza bila, ovrhe moraju biti brze i efikasne, a građani se moraju naučiti financijskoj disciplini. Nedopustivo je, međutim, da se za dug od 300 kuna plaćaju troškovi ovrhe u iznosu od 1500 kuna. Tuđa nevolja ne smije biti izvor za bogaćenje i zato je na Vladi odgovornost da napiše novi Ovršni zakon koji će biti učinkovit, ali pritom neće predstavljati hranidbeni lanac i mastiti vratove odvjetnicima, bilježnicima, Fini, bankama, agencijama za otkup dugova…
Hrvatska mora postati država socijalne pravednosti, ali to ne znači da svima jednako treba tolerirati dug. Ona znači nešto sasvim drugo. Da sva djeca imaju mogućnost školovanja, da komplet knjiga za gimnazijalca ne može koštati 4500 kuna, a da će država pokriti trošak knjiga djeci iz socijalno ugroženih obitelji. Socijalna pravednost znači topli obrok za svako dijete, naknadu za nezaposlene i invalidnine od kojih se može normalno živjeti, postojanje socijalnih stanova, jednake uvjete pri zapošljavanju bez prednosti za stranački kadar i rođake….
Akcije oprosta duga i kemijanja po Ovršnom zakonu nemaju veze sa socijalnom pravednošću. Bitno je da ovrha bude jeftina, a da ovršenik u postupku ima alate kojima se može zaštititi od svih mogućih zloupotreba za kojima ovrhovoditelj može posegnuti.
Dostojanstvo dužnika treba štititi puno prije nego je došao u situaciju prisilne naplate i to tako da se napokon regulira zatezna kamata i onemogući da ona višestruko premaši glavnicu, a da se pri otplati duga istodobno otplaćuje glavnica i kamata. Država mora prestati na jednak način tretirati ljude koji su upali u dug zato što su bez svoje krivnje ostali bez posla, one koji su se razboljeli i ne mogu više raditi ili im se dogodila kakva druga nevolja, kao i one koji su se zadužili jer su kupili najnoviji iPhone, koji ne plaćaju pričuvu, ali idu na turistička putovanja…
Moraju zaživjeti socijalni kriteriji te građanima i obiteljima lošeg imovinskog stanja pomagati kroz izravne novčane dotacije, kroz programe besplatnog prijevoza, knjiga, obroka, prekvalifikacija, pa do stambenog zbrinjavanja u socijalnim stanovima.
Nećemo biti država socijalne pravednosti ako ćemo u Ovršnom zakonu zabraniti zapljenu stana ako je to jedina nekretnina. Jer, zašto se ne bi ovršio stan onome tko ima primanja za dvosobni stan u Sopotu, a kupio je kuću na Jelenovcu? Druga je stvar ako je netko ostao bez posla i ne može plaćati kredit. Ali se ni to ne rješava Ovršnim zakonom. Takvim ljudima valja omogućiti moratorij na kredit od godinu dana dok ne nađu novi posao. Hrvatska može postati socijalno pravedna država, ali to mora biti istinski politički cilj Vlade.
