Verica je cijeli život tražila svog sina: 'Susjed je rekao da to nismo trebale pitati'
U četvrtak, dana 5. veljače 2026. godine, na vukovarskom Novom groblju Dubrava, pokopana je Verica Rapčak. Ne znači ovo ime široj javnosti ništa, od nje se ne opraštaju poznate osobe, nema o tužnom događaju izvješća u vijestima.
"Otišla je moja draga baka, moja druga majka, moja snaga i oslonac kroz život, tiho kako je i živjela... Nadam se da je sad pronašla mir kojeg je tražila sve ove godine, uz svoja dva sina i muža. Počivaj u miru Božjem bako moja. Volim te", napisala je Sandra Rapčak Škomrlj, Vericina unuka. I ne bi to bilo drugačije, nego tek obavijest o smrti žene ozbiljno narušenog zdravlja, da nije otišla noseći sa sobom najteži teret koji majka može podnijeti – napustila je ovaj svijet, a da nije dočekala trenutak da pokopa svog sina.
Svojevremeno, Verica Rapčak je sa sjetom ispričala: "Moga Borisa su prijatelji, od milja, zvali Mali Rašo, iako je bio visok skoro dva metra. Tko god mu se obratio za pomoć, Boris bi mu pomogao, nikome nije znao reći ‘ne’... Bio je izuzetno društven, veseljak, volio je plesati..."
Nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, postalo je jasno kako je ratni sukob neizbježan, pa se dvadesetčetvorogodišnji Boris Rapčak, zajedno s prijateljima i susjedima pridružio organiziranim seoskim stražama u Sotinu, danas vukovarskom prigradskom naselju. Njegova supruga Tatjana je ispričala: "Bili su slabo naoružani, imali su samo nekoliko pušaka koje bi izmjenjivali na straži ili na kontrolnoj barikadi. Boris je najčešće bio na onoj, nedaleko od naše kuće, na izlazu iz sela, prema Vukovaru, iako je po potrebi išao gdje god bi ga poslali..."
FOTO: Privatna arhiva
U dvorište su ušli dojučerašnji susjedi…
Dana 28. kolovoza 1991., JNA je, potpomognuta pješadijom srpskih paravojnih snaga, tenkovima napala vukovarsko naselje Mitnica. Tijekom borbe koja se razvila, Mitnicu, ali i obližnje selo Sotin, nadlijetali su avioni koji su raketirali čak i mrtvačnicu na Novom groblju Dubrava. Branitelji su se povukli do položaja poznatog kao "Res”, a jedinice JNA ukopale su se na obližnjem salašu Goldschmidt. Sotin je ostao odsječen od Vukovara.
Prema iskazima preživjelih, stanovnici Sotina, nastojali su život u neprirodnim uvjetima, koliko toliko držati pod kontrolom. I dalje su odlazili na kontrolne točke na izlazima iz sela, strahujući od neprijateljskog napada, a nadajući se kako će se situacija ipak kroz neko vrijeme primiriti, nemajući drugih mogućnosti, odlazili su na posao na obližnju farmu Jakobovac, gdje im je, još dok je komunikacija radila, uvedena radna obaveza.
Prije tri i pol godine, kad smo posljednji put razgovarale, Borisova majka Verica prisjetila se 30. rujna 1991., dana kad im se život nepovratno izmijenio: "Ujutro, oko 6 sati, ispratila sam Borisa na posao. To je bio posljednji put da sam vidjela moga sina. Oko 8 sati, isto jutro, začula se tutnjava tenkova. Uplašili smo se, a kako nismo imali gdje pobjeći, sakrili smo se u podrum stare kuće, moj suprug Dragutin, snaha Tatjana, unuka Sandra, jedan susjed i ja. Kad su nam viknuli da izađemo, nismo imali izbora. Dvorište je bilo puno četnika, ulica puna tenkova, njihove vojske, domaćih Srba, dojučerašnjih susjeda..."
FOTO: Privatna arhiva
Djeda i susjeda skinuli su do gola...
Priču je nastavila Borisova kći Sandra: "Djeda i susjeda skinuli su do gola, vezali im ruke žicom za tenk i tako odvukli... Nismo ih više vidjeli, sve dok u prosincu, u prvoj razmjeni zarobljenika, nisu pušteni iz logora u Begejcima... Do mame i bake koja me je držala u naručju, došla su... Dvojica... I natjerali ih da se vrate u podrum... Mamu su u podrumu natjerali da se skine... Ona je molila da joj to ne naprave, ali su joj zaprijetili da će ubiti baku i mene... Silovali su je, prvo jedan, pa drugi... Iživljavali se nad njom... Kad su završili, istjerali su nas van, utovarili u neku prikolicu i odvezli u Negoslavce... Tamo su, sutradan, ona ista dvojica, ponovo silovala mamu...
Baka je čula kako jednog od njih netko zove ‘kapetan Boro’. Kasnije smo saznali da se zove Borivoje Tešić i da je nakon rata bio komandant žandarmerije u Beogradu. Čuli smo i da je nedavno umro, a ime drugog maminog mučitelja nikada nismo saznali. U kući, u Negoslavcima, gdje su nas držali, baka je, dok su je ispitivali i pravili spiskove Hrvata iz sela, čula kako je jedan od njih rekao – ‘Borisa mi stavi na prvo mjesto…’. Također, čula je kako jednog od ispitivača oslovljavaju imenom ‘Žarko Kvočka’. Nakon dva dana, odvezli su nas u Šid i pustili... Otišle smo u Makedoniju, kod bakinog brata, a kad smo na televiziji vidjeli djeda kako izlazi iz autobusa, nakon razmjene, odlučile smo i mi otići u Zagreb..."
FOTO: Privatna arhiva
Zavjet šutnje
Po dolasku u Zagreb, obitelj je Borisa tražila preko svih dostupnih institucija, od Crvenog križa do raznih udruga, a njihova potraga ni danas, gotovo trideset i pet godine kasnije, nije završila: "Nakon mirne reintegracije, pokušale smo od nekadašnjih susjeda Srba saznati što se dogodilo s tatom. Vladao je zavjet šutnje. Pitali smo ljude po selu, ali jedan kaže - 'To niste trebale pitati', drugi kaže - 'Pod zemljom je', ali neće reći gdje... Baka ih je molila, preklinjala, predlagala da, ako se boje, napišu cedulju i prikače je na vrata ili na bilo koji drugi način priznaju istinu... Nekoliko godina, na suđenju za ratni zločin, Žarko Milošević kojem se sudilo, progovorio je, a nešto je ispričao i svjedok Borivoje Anojčić. Milošević je rekao kako samo zna da su svi likvidirani, ali da mu nije poznato tko je to učinio i gdje su tijela pobijenih pokopana.
Ispričao je da su ‘neki’ iz Negoslavaca došli po oca i ostale Hrvate na farmu Jakobovac i odveli ih u smjeru Ovčare. To je bilo dana 30. rujna 1991., zato se otac od tada vodi kao nestao. Prije desetak godina, preko društvene mreže, pronašla me je jedna žena koja je rekla kako je, prije negoli su ga odveli, pričala s mojim ocem... Rekla je da je bio svjestan što će mu se dogoditi i da joj je rekao kako me nikada više neće vidjeti... Navodno su ih Negoslavčani pokupili radi osvete zbog pogibije nekih njihovih na Sajmištu, ali to nije potvrđeno...", s tugom je kazala Sandra, a onda nastavila: "Kažu kako će s vremenom biti lakše, ali to nije istina. Kao djevojčica, imala sam jedan grozan strah. Svaki put kada bih hodala našim selom, Ovčarom i Vukovarom, bojala sam se da gazim po očevim kostima. Prolazila sam pokraj tuđih bunara misleći da se u njima kriju njegovi ostaci. U tim šetnjama sam susretala susjede, Srbe koji su možda znali očevu sudbinu. Mislila sam kako mi se smiju jer hodam po posmrtnim ostacima svojega oca. Odavno sam se pomirila s tim da više nije živ, ali dok sam je živa, nadat ću se da ću ga pronaći i dostojno pokopati. Pravdu više ne očekujem... Tek, da će možda, ipak, nekoga zapeći savjest... Makar pred smrt... I da će reći gdje su zakopane kosti moga tate..."
FOTO: Privatna arhiva
Majka hrabrost
Pod prijetnjom oružjem njoj i unuci Sandri, Verica Rapčak bila je prisiljena svjedočiti silovanju snahe i zlostavljanju supruga. Prošla je pakao logora, a od dolaska u Zagreb u prosincu 1991. godine, život je podredila samo jednom cilju: potrazi za sinom Borisom. Godinama je neumorno obilazila institucije, stajala nad otvorenim masovnim grobnicama i u beogradskim sudnicama gledala u oči zločincima. Bila je prepoznatljiva po zlatnom lančiću s Borisovom fotografijom – nosila ga je uz srce do posljednjeg daha. Dotučena gubitkom drugog sina, koji joj je prije nekoliko mjeseci izdahnuo na rukama, Verica se polako, ali sigurno, gasila. Dok je tonula u tišinu, savjest onih koji znaju istinu ostala je nijema.
Danas je pokopana uz svog supruga, no najteži spomenik na tom grobu ostaje mramorna ploča s Borisovim likom. On je tu, dozivan molitvama i suzama, iako zemlja još uvijek negdje skriva njegovo počivalište. Majka i sin napokon su se sreli, ali ne onako kako je ona to sve ove godine sanjala. Verica Rapčak otišla je ne dočekavši pravdu, ali njezina unuka Sandra nastavlja tamo gdje je baka stala – u potrazi za istinom o svome ocu.
