Višnja Starešina – Hrvatska pravda za Vukovar svedena je na dvojac iz Negoslavaca
Vjerojatno ste posljednjih dana primijetili vijest da je u Negoslavcima kod Vukovara uhićeno osam mještana. Načelnik Negoslavaca Dušan Jeckov odmah je objasnio da su ti ljudi 1991. godine bili zaposlenici “Vupika”, izrazivši nadu da će ih većina biti puštena kući.
Kao da je znao, tek dvojica “zaposlenika“, takozvani 57-godišnjak i 72-godišnjak, zadržani su u istražnom zatvoru. Kako nam dramatično preniješe izvjestitelji, sumnjiči ih se da su bili dio “zloglasnog špalira smrti“. No što je to bio “špalir smrti“ na Ovčari, koliko je pridonio zločinu?!
Kako sam još od 1995. godine, od prve optužnice Haaškog suda za predmet “Vukovarska bolnica“ pratila sudski rasplet ovog slučaja, znam koliko je važno razumjeti sve njegove faze, pa i taj “zloglasni špalir smrti“, smjestiti ga u kontekst zločina nad pacijentima, ratnim zarobljenicima i civilima odvedenim iz Vukovarske bolnice, mučenim, pogubljenim i zakopanim u skrivenu masovnu grobnicu na bivšem mrcilištu (mjestu gdje se pokapala stoka) poljoprivrednog dobra Ovčara.
No krenimo od početka. Zločin je počeo nakon što je JNA s pridruženim četničkim postrojbama osvojila Vukovar, u noći između 19. i 20. studenoga 1991., kada je u terenski štab JNA u Negoslavce iz Beograda stigla najjača ekipa KOS-a, predvođena njegovim tadašnjim šefom, generalom Aleksandrom Vasiljevićem.
Negoslavci, srpsko selo potpuno radikalizirano velikosrpskom politikom bili su tada četničko uporište (bez navodnika) i baza JNA za osvajanje Vukovara s južne strane grada. Sam vrh KOS-a, zajedno sa KOS-ovim oficirima na terenu, od kojih je javno najistaknutiji bio major Veselin Šljivančanin, te je noći u Negoslavcima zapečatio sudbinu ljudi koji su noć kasnije pobijeni na Ovčari.
Sadržaj njihove odluke – izdvojiti iz bolnice ljude najznačajnije za obranu grada, mučiti ih, pobiti i zakopati bez traga, da “nestanu“- nedvosmisleno se može utvrditi rekonstrukcijom događaja sljedećeg dana, a preko transkripata s nekoliko haaških i beogradskih suđenja.
KOS-ova režija
U svome štabu u Negoslavcima KOS-ova ekipa na čelu s Vasiljevićem imala je popis svih ljudi u bolnici, koji su dan ranije oficiri KOS-a Šljivančanin i Karan odnijeli iz bolnice. S tih su popisa izabrani ljudi na pogubljenje. Operaciju je trebalo obaviti prije nego što u Vukovar sljedećeg dana stignu predstavnici Međunarodnog Crvenog križa i Liječnika bez granica. Jedan od Vasiljevićevih kapetana dobio je naređenje da iz Srbije pribavi autobuse za njihov prijevoz.
Šest autobusa, pet civilnih i jedan vojni, u rano su jutro sljedećeg dana stigli pred stražnji ulaz u bolnicu. Istodobno, u bolnicu su iz Negoslavaca stigli oficiri KOS-a zajedno sa svojim lokalnim suradnicima: srpskim teritorijalcima i četnicima, uz pomoć kojih će izvršiti takozvanu “trijažu“ u bolnici.
Dok je Šljivančanin u zatvorenoj dvorani držao političko predavanje zaposlenicima bolnice, oficiri KOS-a su uz pomoć lokalnih suradnika i vojnika (koji su iznosili ranjenike), izveli iz bolnice sve muškarce s popisa i smjestili ih u autobuse. U vojni su autobus smješteni oni koje je KOS ocijenio kao najzaslužnije za obranu Vukovara. Ili u njihovoj terminologiji – najveće ustaše. Među njima je bio i ranjeni francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier.
Autobusi s izabranima za pogubljenje napustili su bolnicu prije dolaska međunarodnih predstavnika. Od njihovih očiju autobuse sa zarobljenicima su na nekoliko sati sklonili u kasarnu JNA, u susjedstvu Negoslavaca. Prema naređenju oficira KOS-a, za njih su već tada kopane grobnice: jedna za dvjesto ljudi iskopana je na mrcilištu Ovčara, druga sa šezdeset žrtava iz vojnog autobusa još uvijek nije pronađena. Prije gubilišta, u pratnji vojne policije JNA odvezli su ih u tzv. hangar, bivše skladište strojeva na Vupikovu poljoprivrednom dobru Ovčara.
Oficiri KOS-a vodili su i nadgledali cijelu operaciju cijelo vrijeme. Pred hangarom su organizirali taj “zloglasni špalir“ od pripadnika srpske teritorijalne obrane i četnika, skup sadista i ništarija koji su s posebnim užitkom tukli, mučili, ponižavali ljude određene za pogubljenje. To je bila uloga “špalira smrti“ u zločinu. Uloga ništarija u masterplanu vodstva KOS-a.
Trideset godina poslije, hrvatska država izvodi pred lice pravde prve (!!!) osumnjičenike za Ovčaru – i to dvojicu ništarija iz špalira.
A prije toga je 25 godina pomagala Srbiji da amnestira od svake odgovornosti za zločine u Vukovaru: vrh JNA i vrh KOS-a, da amnestira zvijezdu petokraku i politički vrh tadašnje Jugoslavije u jednom od najsramnijih predmeta Haaškog suda, kojem je na kraju general Vasiljević bio glavni svjedok i savjetnik. Pomagale su im u tome hrvatske institucije i pojedinci, kako svojim radom tako i svojim neradom.
I sad bih ja trebala pljeskati toj novoj hrvatskoj pravdi? A znam i da ova dvojica iz špalira u sudskom procesu ne mogu odvesti nigdje dalje od sebe samih. Za razliku od one druge dvojice koji su kopali jamu, a koji do danas nisu privedeni, već je smijenjen policajac (Nikola Kajkić) koji ih je istraživao. Oni su barem kao svjedoci mogli dovesti do JNA nalogodavaca. Barem zbog vjerodostojnog povijesnog pamćenja, ako je već za pravdu prekasno. Ili je i pamćenje nepoćudno? Jer ono optužuje.
Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija
