Vječno žive heroji Velebita

Gromovi kidahu Velebit. Sijevahu munje. U metalnom odsjaju bljeska sjena. Ptica se podigne uvis i kriknu. Dječacima u rovu reče.
- Ne, ne tražim više vječnost. Tu visoko među oblacima neba, ja dotakoh svemir. Duboko upisan u meni. Kao uzdah. Kao opomena. Kao Dom. Čovjeka kad se rodi u porođajnoj muci Bog daruje bolom. Kad umre, oslobodi ga bola. Bol je život. Rodih se. Živjeh. I umro sam tu na vrhu Velebita. Uzvišeniji od najuzvišenijeg smrtnika. Ja Nenad Matak. Ja Damir Tomljanović. Budućnost budućega. Prihvatih borbu kao zbroj svog života. Ja sam masa. Stijena. Zalog života. Velebit. Trajan i starosan. Postojan. Oružje će svako u dodiru s vremenom zahrđati. Izgrist će ga. No djelo moje, smrt moja, misao, ne umire. Ona traje. Hrvatska je. Samo čovjek koji umre može znati koliko je svijet ravnodušan prema njegovoj smrti. Smrt pak nije ravnodušna prema životu. Taj plač moje matere. Taj plač mog, nerođenog djeteta, zalog je budućnosti. Mi nismo leševi, ni ono iskidano do kamena prašine tijelo... Mi smo djelo. Sure stjene... Tula... Rujna... Brda sveta... Bobije... Alana... Stijene. Spomenici. Sveci. U paklu Paklenice. Činom, djelom svojim stvorismo nove lance, nove kodove života. Mirila koja svjedoče. O tebi Nebeski Oče. O vjeri. O snazi Hrvata. Velebite diko. Stjene. Stjene smo na vjetru bure izbušene. Požarima opožareni. Kao buktinje gordi. Duboki kanjoni ljubavi odakle se crpi voda živa. Odakle ljubav za Dom ogromna je. Ljubav koja ne uzima nikom ništa, koja se vama Hrvatima daje. I zato Velebit. Velebit traje. Ta naša Planina. Ta naša vjekovna uspravnica. Ta tvrda, gola vrlina. Vojsko Hrvata.

Prepravedni ponosu našeg žića, krvi naših vena, ponosu Domovine. Velebita stijena. Ti što dala si ubrati to mlado runolista cvijeće za Uskrs hrvatski, za hrvatsko proljeće. Mene Mehu i Damira tamo. I sva imena tvoja što hranila jesu tvoju slobodu samo. Ona što suncem su tvoju slobodu obasjala. Ona imena tako k’o Velebit velika, a opet tako skromna, tako mala. Imena sa ljubavlju toliko starom, toliko jakom, toliko tvrdom, srce su Hrvatskoj darovala. Velebit. Ne gospodo nije šala. Ta mlada prsa, te gole stijene, sure što krvlju su našom polja crvena postala. Samo vam se čini - samo vam se čini da smo mrtvi. Da tu u srcu stijenja nas nema. Ali kako to može biti?! Velebit ne može mriti. Ne može ga ne biti. Mi smo svukud razasuti. K’o stijenja, k’o vrtača, k’o spilja, k’o jama, k’o Sunce iznad vrhova života naših, k’o pun mjesec, k’o sloboda data od žrtve naše, od Boga... Dosadile su mi prazne rasprave, paradiranja, laži. Ti suhi prazni govori. Tražimo akaciju. Život. Srce. Tražim to hrvatsko napokon sunce.Tu u tebi planino Hrvata. Tu gdje umrije brat do brata. I to je istina koju nitko zanijekati neće. To hrvatsko tvrdo velebitsko cvijeće. O Velebite diko, o slobode sliko, oltaru Domovine. Uspravnice gordo ti je od ponosa lice. Lice čista heroja. Dostojna si nega, Nenada, Damira, svih koji su pali, na tebi ostali. Visoko na vrhu misteriju hrvatskog zlata u huku bitke, sa vrha gdje su stigli, sa vrha vrhova. Velebit. Domovina se sva vidi. I ništa se skriti sa vrha toga ne može. Ni sitna gamad, ni gulikože, ništa. Zato su ta imena toliko čista. Zato to ime Nenad, Damir, to ime toliko blista. Hodnja je to čizama čista bojovnika, branitelja. Hodnja hrvatskog sjaja bez završetka i bez kraja. U ime Hrvatske... Vidjeste braćo pobjede dana. Velebita. Vidjeste Boga. Vidjeste poražene snage agresora kako pred vama surim stijenama bježe. Doživjeste slobodu. Tu hrvatsku odu. Kažu da ste mrtvi. Kažu da ste pali, kažu da ste život za Velebit dali... Kažu da vas nema, da ste samo sjena. Al vi ste vječna, kako to neznaju... Vječna, vrhovna, divovska, strašna i lijepa, mila i draga. Velebita vašeg sura stijena. Orao klikće.. I soko sivi kanjonima juri u magli, po snijegu, na buri. Vjetrovi Hrvata. Brat do brata.. Živi uvjeke živi... Svojom neslomljivom voljom. Svojom ljubavi bez kraja. Živi sivi soko, živi i leti, leti duša gardijska. Visoko, visoko. I sve zastave Hrvata visoko vijore. Tamo u imenima vašim. Tamo, tamo na vrhovima Velebita. Tamo, tamo do nebesa. Do prsta Boga našeg gore odakle pušu vjetrovi slobode Hrvata. Umrli niste. Vrhovi ste Velebita. Brat do brata. ZENGA Hrvata!