Vladimir Trkmić: Razmišljanje o Katoličkoj crkvi uoči svetkovine Svih Svetih i Dušnog dana

Crkva je institucija, i mnogo više od toga

Katolička crkva (lat. ecclesia, zajednica) u užem smislu označuje cjelovitu, sveopću zajednicu. Prvotni organizacijski oblik zadobila je u jeruzalemskoj Crkvi i drugim zajednicama Palestine i Male Azije. U njima su se počele razvijati crkvene službe: apostoli, prezbiteri, đakoni, učitelji, proroci. Potkraj prvog stoljeća mnogim kršćanskim zajednicama upravlja kolegij prezbitera (svećenika), a jedan od njih, biskup, usklađuje zajednički pastoralni rad i predsjeda euharistiji. Od trećeg stoljeća uspostavljaju se vjerski sadržaji, „norme pravovjerja“, koje obvezuju sve crkvene zajednice. Tijekom III. i IV. stoljeća utemeljeni su crkveni organizacijski oblici – patrijarhati i biskupije. A bitna vjerska pitanja, pogotovo pravovjernost, usuglašavala se na pokrajinskim i ekumenskim koncilima. U vrijeme slobode, za vrijeme cara Konstantina, Katolička crkva dobila je slobodu djelovanja. U većim gradovima zajednicom vjernika upravljaju biskupi i svećenici. Osnivaju se i sufraganske biskupije, koje bivaju podvrgnute metropolijama i metropolitima. Od početka je bila prisutna tradicija o primatu rimskog biskupa (pape) kao Petrova nasljednika nad cijelom Crkvom. To su osporavale istočne crkve, u kojima je najveći ugled imao carigradski patrijarh, ali su i ostali patrijarhati nastojali sačuvati samostalnost (autokefalnost). U vrlo grubim i kratkim crtama tako je nastajala hijerarhijska Crkva, institucionalna Crkva.

Institucija

Institucija je socijalna ustanova koja predstavlja sustav međusobno povezanih norma, čija je glavna funkcija zadovoljavanje bitnih ljudskih potreba na društveno reguliran način. Prema sadržaju institucije mogu biti: pravne, socijalne, ekonomske, političke, kulturne, religijske, znanstvene, obrazovne. Institucije su temelj kulture, civilizacije i zaloga njihove stabilnosti i kontinuiteta.

Starokršćanska općina vjernika

Naziv ecclesia upotrebljavao se za Crkvu kao zajednicu vjernika, a u romanskim jezicima i za crkvenu zgradu. U katoličkoj terminologiji postoji: ecclesia militans, tj. borbena (vojujuća) Crkva, Crkva na zemlji; ecclesia patiens, trpeća Crkva (duše u čistilištu); ecclesia triumphans, pobjedonosna Crkva (pravednici u nebu).

Vojojuća Crkva – ecclesia millitans

Vojojuća Crkva jest Crkva na zemlji, satkana od živih članova rasprostranjenih po svim biskupijama i državama svijeta. Ona je Crkva u hodu. Tako je nazivaju mnogi. Crkva na putu. Crkva koja živi i ispovijeda svoju vjeru. Koja čita znakove vremena i aktivno živi i ispovijeda katoličku vjeru. Nailazeći na probleme unutar pojedinih političkih sustava, nekima postaje kamen spoticanja, neki je progone ili ocrnjuju njezinu hijerarhiju, misleći da će tako zakočiti njezin duhovni rast i utjecaj na društvena zbivanja. Katolička crkva na zemlji je sveopća. Univerzalna crkva. Ako pojam univerzum promatramo sa stajališta etimologije, on je potekao je iz latinskog jezika, točnije, od riječi „universum“, što znači svemir, svijet, vaseljena. To je pojam koji se koristi za beskonačnost prostranstava koja nas okružuju. Tako se Univerzalna crkva prostire svugdje, na zemlji i na nebu, u kozmosu.

Trpeća crkva – ecclesia patiens

Prema nauku Katoličke crkve, ljudi koji umiru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni u svoje vječno spasenje, poslije smrti bit će podvrgnuti čišćenju kako bi mogli konačno ući u nebesku radost. Takvo čišćenje izabranih, koje ni po čemu nije slično kazni za osuđene, Crkva naziva čistilištem. Samo duše bez grijeha mogu ući u raj, jer „Ništa nečisto nikada neće u nj ući” (Otk 21,27). Katolička doktrina o čistilištu temelji se na vjerovanju da je Bog i milosrdan i pravedan. Budući da je Bog milosrdan, preminuli mogu zadovoljiti za svoje lakše grijehe i nakon smrti, ali kako je Bog i pravedan, preminuli ne mogu izravno u raj, dok se nisu očistili od svih grijeha. Samo duhovno potpuno čisti mogu biti u potpunom zajedništvu s Bogom u raju. Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje ni njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje dijelom ispunjavati njegovu volju, koju su spoznali u glasu savjesti, mogu postići vječno spasenje. Svaki učinjen grijeh povlači za sobom dvije kazne – vječnu i vremenitu. Vječna se briše valjanom ispovijedi, tj. odrješenjem grijeha. u tom sakramentu, dok vremenita kazna ostaje. Ona se čisti ili za života, prije smrti (pokorom, dobrim djelima) ili poslije smrti u stanju zvanom čistilište.

Teolozi i pape o čistilištu

Tijekom stoljeća teolozi i ostali kršćani razvili su nauk glede čistilišta, što dovodi do definicije formalne doktrine (za razliku od legendarnih opisa, koje nalazimo u pjesničkoj literaturi). Učenju o čistilištu pridonijele su i pape, naročito sv. Grgur Veliki. Papa Ivan Pavao II. spominje čistilište kao „stanje egzistencije", navodeći kako čistilište najvjerojatnije nije mjesto ni fizička lokacija nego stanje u kojem su preminuli u stanju čišćenja te su već u ljubavi Kristovoj. Sve do 16. stoljeća, to jest do pojave Martina Luthera, nitko nije osporavao doktrinu o čistilištu, koja je oduvijek bila te je i danas ostala temeljni element vjere Katoličke crkve. Protestanti su ukinuli pojam čistilišta zato što se nije uklapalo u njihovu doktrinu „sola fide“ (samo vjera). Godine 2011. papa Benedikt XVI., govoreći o sv. Katarini iz Genove (1447.-1510.), rekao je da je u njezino vrijeme pročišćavanje duša (u čistilištu) bilo prikazano kao mjesto u prostoru, ali da je svetica vidjela čistilište kao pročišćavanje unutarnje vatre, kako je doživjela u svojoj dubokoj tuzi za grijehe, u usporedbi s Božjom neizmjernom ljubavlju. Rekla je da navezanost na želje i patnje koje proizlaze iz grijeha onemogućuju dušu uživati u blaženoj viziji Boga. Papa je komentirao: „I mi osjećamo koliko smo udaljeni, koliko smo puni tolikih stvari pa ne možemo vidjeti Boga. Duša je svjesna neizmjerne ljubavi i savršene pravde Boga, a time i pati zbog toga što nije uspjela odgovoriti na ispravan i savršen način na tu ljubav; ljubav prema Bogu čisti dušu od ostataka grijeha."

Molitva za duše u čistilištu

Nauk o čistilištu oslanja se na običaj molitve za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: „Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi" (2 Mak 12,46). Pretpostavlja se da molitva pomaže preminulom na putu između smrti i ulaska u njegov konačni dom u vječnosti. U Bibliji se riječ „čistilište" nigdje izričito ne spominje, ali se spominje učenje u pogledu čistilišta. U 16. poglavlju Evanđelja po Luki, Isus spominje treće stanje nakon smrti, koje nije ni nebo ni pakao, a u pogledu kojeg govori o privremenim sudbinama Lazara i bogataša. Katolički katekizam tako zaključuje: »Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika« (usp. Katekizam Katoličke crkve, 1030-1032).

 „Trijumfalna – pobjedonosna Crkva“ (ecclesia triumphans)

Pojam trijumfalni (latinski: triumphans) znači „ushićeno, nadasve se raduje“. Oni koji čine trijumfalnu Crkvu vječno se raduju u slavi Božjoj, u kojoj su sjedinjeni u blaženoj viziji. Tijekom svetkovine Svih Svetih i Dušnog dana izvanredna je prilika da duhovno meditacijom i molitvom poniremo u: „vojojuću Crkvu – crkvu na putu“, „trpeću Crkvu – duše u čistilištu“ i „pobjedonosnu Crkvu – Crkvu proslavljenih na nebu“.  

 

MOLITVA SVETE GERTRUDE ZA DUŠE U ČISTILIŠTU

„VJEČNI OČE, PRIKAZUJEM TI PREDRAGOCJENU KRV TVOJEGA BOŽANSKOG SINA ISUSA KRISTA, ZAJEDNO SA SVIM MISAMA KOJE SE DANAS SLAVE PO ČITAVOM SVIJETU, ZA SVE DUŠE U ČISTILIŠTU, ZA SVE GREŠNIKE U SVIJETU, ZA GREŠNIKE U CRKVI, ZA GRJŠNIKE U MOJOJ KUĆI I U MOJOJ OBITELJI, TE ZA SVU NEROĐENU DJECU. AMEN!''

Umjesto zaključka

„Naš Bog nije Bog mrtvih, nego živih“. Prema tome, ne postoji Dan mrtvih. Dan mrtvih se uvukao u terminologiju i rječnik Hrvata pod utjecajem komunističkih vlasti koje su uživale prekrajati i drugačijim imenom nazuvati katoličke blagdane, čak imena pojedinih mjesta. Tako su u javnim medijima govorili njihovi novinari: Dan mrtvih, novogodišnji blagdani, a ne božićni blagdani. Otišli su tako daleko da su preimenovali imena mjesta po svome, izbacujući pridjev „sveti, sveta“. Tako su mjesto Sveti Križ pretvorili u Križ, Sveti Ivan Zelina u Zelina itd. To, dakako, nisu činili Slovenci, pa je Šentvid ostao i dalje Šentvid, Šenpeter i dalje Šenpeter ob Savi. Neki bi Hrvati kad bi im to koristilo i dušu prodali vragu. Dan mrtvih, koje li gluposti! Pod vidom triju Crkava, po katoličkoj teologiji, mi smo Crkva na putu, Crkva koja se bori, koja raste u duhovnosti i ne odvaja se od trpeće i proslavljene Crkve. Mi smo članovi Univerzalne crkve, sveopće Crkve koja vjeruje da postoji čistilište, vječni život i nebeska Crkva. Zato smo na svetkovinu Svih Svetih i Dušni dan svi zbliženi u molitvi i crkvenosti: zemaljska i nebeska Crkva. Ne dajmo medijima da nam prekrajaju naše svetinje spominjući „dan mrtvih“, ne dopustimo da nam nametnu tu globaliziranu podvalu zvanu „noć vještica“. Ostanimo pravovjerni i svjesni onoga što je Katolička crkva naučavala i što naučava i danas.