Vojno-redarstvena operacija “Otkos 10”: Ključnu ulogu u oslobađanju Bilogore imala virovitička 127. brigada

Operacija „Otkos 10“ – Prva pobjednička ofenziva hrvatskih snaga

Sumornog, hladnog i maglovitog jutra, 31. listopada 1991. godine, postrojbe Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske započele su vojno-redarstvenu operaciju oslobađanja Bilogore. Glavnu snagu činila je 127. brigada Hrvatske vojske iz Virovitice, kojoj su bile pridodane namjenska satnija Policijske postaje Virovitica i satnija dragovoljaca iz Koprivnice, uz topničku potporu 19. mješovitog protuoklopno-topničkog diviziona HV-a iz Virovitice. Operacija, nazvana „Otkos 10“, uspješno je završila 4. studenoga 1991. godine.

No, do tog pothvata ne bi došlo bez prethodnih uspjeha – posebno akcija oslobađanja vojarni diljem Hrvatske, pa tako i one u Virovitici. Među ključnim događajima istaknula se akcija oslobađanja sela Jasenaš 2. rujna 1991. godine, koja je pokazala odlučnost i borbenu spremnost virovitičkih branitelja.

Uspjesi na terenu potaknuli su tadašnji vojni vrh na procjenu da se može i mora krenuti u protuofenzivne akcije, gdje god je to bilo moguće, kako bi se rasteretila najteža bojišta – osobito istočnoslavonsko, na području Vukovara, gdje je JNA koncentrirala najjače oklopno-mehanizirane snage. Primarni cilj na prostoru Zapadne Slavonije bio je spriječiti spajanje bilogorskih pobunjenika (pripadnika tzv. 28. divizije) sa snagama 5. korpusa tzv. JNA iz Banje Luke, čiji je krajnji cilj bio presjeći Podravsku magistralu i probiti se do rijeke Drave (Direktiva 1. Vojne oblasti JNA 5. korpusu, 19. rujna 1991.). U tom je kontekstu područje Bilogore izabrano za prvo protuofenzivno djelovanje.

Operacija je isplanirana u zapovjedništvu tadašnje Operativne zone Bjelovar te u Zapovjednom mjestu u Grubišnom Polju, a dobila je kodni naziv „Otkos 10“.

Tijek borbenih djelovanja

Linija bojišnice koju je držala 127. brigada HV protezala se od spoja sa 136. brigadom HV Slatina kod sela Mačkovac na istoku, preko područja ispred Levinovca, Babine Gore, Jasenaša, virovitičkih ribnjaka i poligona Gakovo, do obronaka Bilogore ispred sela Vukosavljevica i Turnašica na zapadu. Napad je pokrenut iz tri smjera.

Glavni smjer napada vodio je s područja virovitičkih ribnjaka prema selu Lončarici, s ciljem oslobađanja državne ceste Virovitica – Grubišno Polje i šireg područja. Na tom pravcu napadala je „A“ satnija, ojačana s dva BOV-a (jedan naoružan protuzračnim topom 20 mm, drugi sustavom „Maljutka“), a drugog dana borbi pridružen joj je i tenk T-55 iz tek formiranog tenkovskog voda 127. brigade HV. Zaposjedanje oslobođenog prostora preuzela je 1. satnija 1. bojne, dok se 2. satnija nalazila u pričuvi. Tim snagama zapovijedao je Renato Romić.

Pomoćni pravci napada išli su iz sela Vukosavljevica prema Šibeniku te iz Špišić Bukovice prema poligonu JNA Gakovo i selu Topolovica. Na tim smjerovima borbena djelovanja vodile su: 3. satnija 1. bojne, Dragovoljačka satnija iz Koprivnice, 2. satnija 2. bojne, 4. satnija 1. bojne i namjenska satnija Policijske postaje Virovitica, uz potporu dvaju BOV-ova, bitnice minobacača 82 mm, te od drugog dana borbi, dva tenka T-55 u pričuvi. Koordinator tih snaga bio je Zvonko Smudić.
Cjelokupnim snagama 127. brigade HV zapovijedao je Đuro Dečak, a operativno-taktičku koordinaciju provodio je Marko Krstanović.

Topničku potporu pružali su 19. mješoviti protuoklopni topnički divizion HV-a iz Virovitice pod zapovjedništvom Miodraga Hokmana te brigadna topnička skupina MB 120 mm i VBR 132 mm. Ostale snage brigade na crti Levinovac – Babina Gora – Jasenaš (2. i 3. bojna) fingirale su napad.

Otpor neprijatelja bio je žestok – s dobro utvrđenih položaja i topničkih postaja, osobito s poligona Gakovo. Minske zapreke i oštećene prometnice otežavale su korištenje vozila, a drugog dana neprijatelj je koristio i zrakoplovstvo. Unatoč tome, hrvatske su snage upornim napadima i uz nesebičan rad inženjerije u deminiranju i obnovi putova slomile otpor neprijatelja, koji se krajem drugog dana počeo povlačiti prema Papuku.

Nakon tri dana teških borbi, virovitičke su snage ostvarile sve zadane ciljeve i spojile se sa snagama iz Grubišnog Polja i Specijalnom jedinicom MUP-a „Omega“. Operacija je završena 4. studenoga 1991., potpunim porazom i povlačenjem neprijatelja. Hrvatski vojnici i policajci oslobodili su više od 300 km² vojno zahtjevnog teritorija.

Rezultati i značaj operacije

Operacijom „Otkos 10“ postignuto je:

• deblokirana je državna cesta Grubišno Polje – Virovitica, čime je istočna Slavonija dobila još jedan siguran prometni pravac prema Zagrebu i središnjoj Hrvatskoj,

• oslobođen je vojni poligon „Gakovo“ i velik broj do tada okupiranih sela,

• neprijatelj je odbačen iz predgrađa Grubišnog Polja i Daruvara,

• stvorene su vojne pretpostavke za daljnje oslobađanje Zapadne Slavonije.

U operaciji je sudjelovalo 2847 branitelja – pripadnika 127. brigade HV, 19. MPOTD Virovitica, SP PU Bjelovar „Omega“, 52. samostalnog bataljuna Daruvar, 57. samostalnog bataljuna Grubišno Polje, Odreda narodne zaštite Grubišno Polje, tenkovskog voda i ID satnije 105. brigade HV, namjenskih satnija policijskih postaja Virovitica i Grubišno Polje, koprivničke satnije dragovoljaca te inženjerijske satnije iz Čakovca.

Nažalost, tijekom borbi poginulo je pet branitelja, a više ih je ranjeno.
Virovitička 127. brigada izgubila je Marijana Derežića, pripadnika „A“ satnije, koji je poginuo u proboju neprijateljske linije kod sela Lončarice. Satnija dragovoljaca iz Koprivnice imala je jednog poginulog – Željka Kuzminskog, koji je život izgubio u borbama kod sela Šibenik.

Povijesni kontekst i značenje

Od kolovoza 1990. godine, kada je započela oružana pobuna dijela hrvatskih Srba protiv novoosnovane Republike Hrvatske, pa kroz ljeto i jesen 1991., kada je otvorena agresija JNA i paravojnih snaga iz Srbije, Crne Gore i BiH, hrvatski su branitelji vodili teške, nerijetko očajničke obrambene borbe. Unatoč hrabrosti, Hrvatska se tada nalazila u defanzivi.

Uspjeh operacije „Otkos 10“ prekinuo je taj nepovoljni niz i označio prekretnicu u Domovinskom ratu – prvu uspješnu ofenzivu hrvatskih snaga. Osim vojnog značenja, operacija je imala i ogroman psihološki učinak, jer je podigla moral Hrvatske vojske i policije te pokazala da se agresor može pobijediti.