VUČIĆU, TEZE O ISTREBLJENJU SU VAŠE, A NE NAŠE

Na reakciju premijera Republike Hrvatske u Genevi (danas, 8. studenoga 2019.) vezano za postavljanje spomen-ploče zločincu Mladenu Bratiću (u Novom Sadu) koji je zapovijedao vojnim i paravojnim snagama u napadima na Vukovar, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uzvratio je primjedbom kako Hrvatska ima ulicu ustaškog zločinca Mile Budaka koji je tobože zagovarao “kako treba trećinu Srba pobiti, trećinu proterati, a trećinu prevesti na katoličanstvo”.

 

Istina je, međutim, kako je spomenuta teza o istrebljenju potekla iz krugova ruskih antisemita i potom prihvaćena od Srba u desetljeću prije Prvoga svjetskog rata i ona nema nikakve veze s ustaškim pokretom, nego s tradicionalnom srpskom mržnjom prema Židovima.

 

Ovaj plan potječe, dakle iz Rusije, i to s kraja 19. i početka 20. stoljeća, u vrijeme vladavine cara Aleksandra III, kada su Židovi u toj zemlji istrebljivani svim raspoloživim sredstvima.

 

Evo što o tomu kaže jedan od najpoznatijih – i najradikalnijih – antisemita među Srbima u Hrvatskoj s početka XX stoljeća, bjelovarski novinar, Milan Obradović:

 

“ ...(...) Čivuti se najviše prilijepiše uz bezazlene Slavene, tako da ih u samoj Rusiji imade danas već 5 miliona. Gde je narod pametan, tu se Juda ne more da širi, nego gde je bedast i zaglamast. Kad su Rusi osjetili, da će ih čivuti požderati i da su u ratu na strani neprijatelja (rusko-japanski rat), Rusi se digoše na čivute, pa ih tuku kao svinje. Čitaj novine, pa ćeš vidjeti, da ih sad u Kijevu kolju, sad u Odesi, itd. I zbog toga bježe iz Rusije na sve strane, a najviše k Magjarima i Jugoslavenima. I zbiće se onako, kako je nedavno jedan veliki Rus kazao: za 25 godina neće u Rusiji biti ni jednog židova, jer 1/3 ćemo poklati, 1/3 će crknuti od glada, a 1/3 će od nas pobjeći od stra!...”

 

(Izvor: Milan Obradović, Slavonski silnici ili prva moja sveta antisemitska poslanica krštenome mome narodu u Slavoniji, Bjelovar, 1912., str. 6. Original brošure pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu).

 

Neovisno o činjenicama koje su dobro poznate, mnogi i danas (a među njima i gospođa Florence Hartmann – bivša glasnogovornica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu), ovaj rasistički pamflet distribuiraju u svojim knjigama i tekstovima, pripisujući ga ustaškom pokretu.

 

Bez namjere arbitriranja oko onoga što se događalo u NDH, svatko tko na pošten i objektivan način promatra povijesne činjenice i događaje, mora priznati da ova rasistička teza u svome izvornom smislu nikako nije produkt ustaške ideologije, nego potječe s istoka, iz Rusije, i vezana je za već spomenuti genocid nad Židovima koji se tamo odvijao već prije stotinu pedeset i više godina.

 

Ovakvih iskonstruiranih srpskih “istina”, ima, nažalost, toliko da bi se o njima mogle napisati veće i deblje knjige nego što su one Viktora Novaka i Milana Bulajića.

 

Na ovom mjestu možda je vrijedno spomenuti samo još jednu, od poznatijih i rasprostranjenijih.

 

Već više od 6 desetljeća, nameće se laž da je dobro poznatu parolu kojom se pozivalo na istrebljenje srpskog naroda (“Srbe na vrbe”) smislio i prvi javno također izgovorio ustaški dužnosnik i književnik dr. Mile Budak (koji je kod Srba očito u ulozi dežurnog krivca).

 

Upravo je ona u dobroj mjeri obilježila ne samo njegov životopis, nego i stav prema ustaškom pokretu uopće, pa u konačnici (kada su srpski šovinisti u pitanju) i prema samome hrvatskom narodu.

 

Istina je, međutim, da je tu kovanicu ispisao još 1914. godine Marko Natlačen, slovenski političar, pravnik, književnik i nacionalist (što mu nije smetalo da poslije postane miljenik srpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, pa da njegovom voljom bude i ustoličen za bana Dravske Banovine u Državi SHS).

 

 Njegovu pjesmu pod naslovom “Bojni grom”, u kojoj on osuđuje Srbe zbog atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu (i u kojoj isti narod optužuje da već dugo poziva na klanje, što je konačno probudilo Slovence), objavio je list Slovenec, 27. srpnja 1914. godine. Evo te pjesme u kojoj je naglašena krilatica za čije se nastajanje neutemeljeno optužuje Budak:

 

 

„Srbe na vrbe

 

Krvava pesma do nebes vpije.

Krv Ferdinova je v mes Zofije.

Zvali ste nas dolgo dni na klanja...

Iz dolge vstali smo noči in spanja.

S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,

Dom hladan vam postavimo ob vrbi...

V imenu Božjem pride k vam armada,

Pogledat, kaj se sveti tam z Belgrada

Očistimo vam sveti križ od praha,

Za nas je bojni grom in piš bez straha.

Nožnicam mač izderemo bliskavi,

Da prestol vam operemo krvavi.

Z zeleno vam odenemo odejo,

Na veke vam zaklenemo vso mejo.

Pravične stvari plačamo dolgove,

Zmagalci spet se vračamo v domove.“

 

 

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Srbe_na_vrbe; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.11.2019.)

 

Četničko-bizantske smicalice i laži serviraju nam se gotovo na dnevnoj razini iz Beograda, otuda se neprekidno sipaju optužbe i otrovna mržnja, ali to ne nailazi na primjeren odgovor, niti od naših političara, niti od akademske zajednice.

 

Žalosno.

 

 

 

Zlatko Pinter