Zaboravljene hrvatske heroine
Studentica Danka Dražina u akciji
Za svaki uspješan podvig, za svaku pobjedu u svakom ratu najveće se zasluge uvijek pripisuju onima koji su ih najmanje zaslužili. To su većinom generali i ostali visokorangirani častnici, koji negdje u pozadini daleko iza bojišnice u fino namještenim uredima, uz kavu i schnapps, na topografskim kartama zacrtavaju planove za izvođenje ratnih operacija
i preko brzoglasa ili, u novije doba, preko raznih “wireless and satelite communication devices” šalju tisuće mladih ljudi u smrt.
Jedini član tzv. Hrvatskog generalskog zbora koji je to priznao poslie onoga sramotnoga podpisa šestorice članova toga Zbora na molbu “Free Udba’s Murderers”, bio je gen. Josip Lucić.
Isto pravilo vriedi i za one na političkoj sceni. Dok su se u jeku Obrambenog rata Vesna Škare Ožbolt, Jadranka Kosor, Kolinda Grabar Kitarović i niz drugih “omladinki” iz propalog jugokomunističkog miljea vrzlale po salonima nove vlasti i skupljale poene za svoje buduće političke i biznis karijere tisuće drugih, poštenih i hrabrih, hrvatskih žena i djevojaka bez oklievanja su se uključile u aktivnu političku i oružanu borbu . Među prvim hrvatskim heroinamakoje su se digle u obranu svoje domovine bile su Danka Dražina i Amalija Ljubica Janović.
Danka Dražina
Kao mlada studentica Danka Dražina je zanemarila vlastitu sigurnost i priključila se Hrvatskoj vojsci, izprva kao medicinska izpomoć, potom kao aktivni vojnik.Za vrieme napada na Škabrnju 1991. uspjela je spasiti glavu, a kako znamo mnogi njezini suseljani i bliža rodbina nisu, te se aktivno uključila u redove Hrvatske vojske:
“S drugim mladićima iz Škabrnje čuvali smo liniju razgraničenja u Prkosu”, kaže naša Danka. “Iako je došao UN, potpisano je primirje, bilo je jako opasno, dosta se ginulo, ljudi su stalno ginuli od granatiranja i povremenih okršaja. Uostalom, krajem siječnja je minirana i do temelja srušena crkva u Škabrnji.
Gledali smo tu sistematičnost; spustili su se iz Biljana, dva puta je dizali u zrak, ukrali dva teška zvona od nekoliko tona koja do danas nisu pronađena.
Potom su u ožujku iznova počinili masovan pokolj nad preostalim civilima, nad petnaestak staraca koji nisu htjeli u izbjeglištvo...
Mogu reći da su mnogi 1992. dolazili u Prkos, neki elitnog naziva ili izgleda, ali nisu se previše zadržavali. Jako malo je nas iz Škabrnje i Prkosa bilo tamo, mnogo više ljudi bilo je u Galovcu gdje je bilo zapovjedništvo i topnička podpora.
Zato me malo smeta kad se govori posprdnim tonom: ”domobrani”.
Jer svašta smo prošli i odradili cijele ’92., a posebno ’93. godine za vieme operacije “Maslenica”.
Mi smo prvi s pripadnicima specijalnih postrojbi “Zrinski”, ušli u Škabrnju, isti dan smo imali teških stradavanja i pogibija. Samo što nas je bilo jako malo.
Kasnije su drugi došli, a nažalost je tad izgubljena i Ražovljeva glava.
Kasnije sam uvela HOS-ovce u selo. Kako, zašto žena, o tome ne bih. Znala sam teren, bila sam izviđač, bila je to moja dužnost prema Škabrnji.
HOS-ovci, oni su jedna posebna priča. Ja mislim da hrabrijih ratnika nisam vidjela. Imali su cilj, znali su u što ulaze, a to što rade činili su bezkompromisno!”
Amalija Ljubica Janović
Za vrieme najtežih dana na početku rata kada nitko nije htio pomoći Hrvatskoj, kada “međunarodna zajednica” nije htjela ni čuti o priznanju Hrvatske, nakon neprestanih molbi Amalija Ljubica Janović je uspjela od niemačkog Bundeskanzelamta (Ured saveznog kancelara Helmuta Kohla) dobiti dozvolu da izpred ulaza u kancelarovu rezidenciju može sama satima stajati i držati protestni plakat koji upozorava tu “zajednicu” na zbivanja u Hrvatskoj.
U kancelarov ured u rezidenciji stalno dolaze razni strani i domaći državnici koji koji posjećuju kancelara.
Na tom mjestu ne smiju se organizirati nikakve demonsracije kako se ne bi ometao rad vrhovnih državnih organa. Jedino, ali vrlo riedko, daju se dozvole za takvu vrstu prosvjeda jednoj osobi s plakatom, bez ikakva govora.
Kada se 3. rujna 1991. u Haagu trebala održati konferencija ministara vanjskih poslova tadašnje Europske zajednice u Niemačku je došla skupina žena protjeranih iz Vukovara i okolice odjevenih u tradicionalne crne nošnje s rubcima na glavi. Gospođa Janović ( supruga bokeljskog Hrvtata dra. Stanislava Janovića ) je osjetila da bi to mogla biti dobra prilika za prosvjed u Haagu koji bi ukazao na katastrofu koja Hrvatskoj prieti od srbske agresije. Odmah se kao i one ubukla u crno, okupila žene oko sebe, organizirala autobuse kojima su odputovale u Haag.
Toga dana na demonstracije u Haag došlo je iz susjednih zemalja između 15 i 20 tisuća Hrvata, najviše iz Niemačke.
Prilaz ministarstvu vanjskih poslova, gdje se trebala održati konferencija, bio je zaštićen željeznim ogradama i kordonom policije.
Gospođa Janović je sa svojom grupom žena s transparentima u rukama stala uz ogradu.
Nakon pregovora spolicijom ona je preskočila ogradu i stala sa strane, noseći na prsima veliki poster sa slikom ubijenih hrvatskih policajaca u Borovu selu.
Svaki put kad su pokraj njih u limuzinama prolazili ministri vanjskih poslova žene su glasno zapomagale tražeći od prolazećih europskih političara pomoć za Hrvatsku.
Nijedan ih nije ni pogledao. Samo se talijanski ministar nasmiešio i podigao ruku na pozdrav.
Jedini koji je pokazao simpatije i žene pozdravio pobjedničkim znako s dva podignuta prsta bio je belgijski ministar Flamanac.
U predzadnjoj limuzini stigao je niemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Žene i drugi Hrvati počeli su vikati na niemačkom “Genscher, spasi nas!” i Niemačka pomozi nam!”
Kad je Genscher vidio kako žene zapomažu i traže pomoć dao je vozaču znak da stane.
Htio je izaći van i pozdraviti ih. Ali policajac koji je regulirao promet dao je znak da se limuzina ne zaustavlja i ona je pošla i zaustavila se kojih 50 metara dalje pred ulazom u ministarstvo.
Genscher je izašao, razširio ruke, potisnuo tjelohranitelje u stranu i pošao prema ženama.
Gospođa Janović je potrčala prema njemu i kad je došla pred njega pala je na koljena, zagrlila njegova koljena i s vidljivim izrazom očaja na licu zavapila: “Herr Genscher, bitte hilf uns, sonst ist Kroatien vorloren!” (Gospodine Genscheru, molimo vas, pomozite nam, Hrvatska je inače izgubljena!) Dotrčali su novinari s kamerama i sve snimili
Genscher je bio vrlo uzbuđen, vidjelo se da ga je pogled na žene pogodio i on je tada dao onu svoju poznatu izjavu: “So war ich Hans-Dietrich Genscher heise, wenn ab heute nicht Nägel mit Köpfen für Kroatien gemacht werden, werden wir Deutsche Kroatien Alleinganganerkennen!” (Ne zvao se ja Hans-Dietrich Genscher ako od danas za Hrvatsku nešto konkretno ne bude zaključeno, mi Niemci ćemo sami priznati Hrvatsku!).
Ovu senzacionalnu viest da će Niemačka, bez obzira na druge, priznati Hrvatsku prenieli su skoro svi svietski mediji.
Ove heroine, kao i skoro sve one s prvih linija bojišnice koji su najzaslužniji za oslobođenje ove, makar okrnjene, Hrvatske danas ne samo da se pokušava potisnuti u zaborav nego ih se pred novim hrvatskim naraštajima pokušava prikazati kao ekstremiste štetne za napredak Hrvatske u novoj “multinacionalnoj demokratskoj federaciji” u kojoj će u skoroj budućnosti Hrvatska biti suverena država isto onoliko koliko je bila u onoj prije nje.
Za sve normalne narode njihovi heroji su oni koji su u najtežim trenutcima, bez obzira na opasnost po vlastiti život, činili ono što je bilo potrebno za obranu svoje domovine. Oni koje herojima čine njihova djela, a ne činovi, medalje i razna “priznanja”. Oni koji su u borbi za narodne ideale bili spremni dati sve, pa i svoj život, a ne oni koji se na njihov račun poslie bitke kite činovima, medaljama i priznanjma koje nisu zaslužili.
To pravilo očito ne vriedi za one koji i ove godine 22. lipnja nad masovnim grobovima stotina tisuća hrvatskih branitelja i nedužnih civila, žrtava njihovih predaka, pod krinkom nekakve fantomske “antifašističke borbe” slave njihove krvnike. Dobar broj onih koji su se u ovome ratu borili za iste ideale kao i oni nad čijim grobovima ti “antifašisti” danas orgijaju, nisu kadri shvatiti da će, ako u Hrvatskoj uskoro ne dođe do radikalne promjene, isti ti “antifašisti” sutra sve koji su se borili za ovu današnju Hrvatsku (a mnoge, naročito dragovoljce, već jesu) proglasiti zločincima i fašistima.
Jedini koje neće su ex-jugooficiri poput Luke Džanka i njemu sličnih, koji su se priključili Hrvatskoj vojsci tek onda kada su vidjeli da je Jugina svijeća dogorjela .
Na žalost, sada 27 godina poslie pobjede nad okupatorom i ti naši hrabri ratnici, ili barem dio njih, koji su s puškom u ruci u ovom posliednjem ratu uz pjesmu Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana izvojevali spektakularnu pobjedu nad četnicima i “antifašistima”, pred puzećom ofenzivom nasliednika onih koje su za vrieme rata porazili sada poginju glave i stidljivo izjavljuju da se ograđuju od 10. Travnja i Rafaela Bobana.
Što je sliedeće? Odricanje od svoga nacionalnog identiteta? Ne trebate se puno truditi to će se ionako dogoditi početkom iduće godine kada oni pred kojima se vi odričete simbola pod kojima ste se borili “ulazkom u Schengen” unište kunu, posliednji simbol hrvatstva.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
