ZABRANILI VOLJU POBJEDNIKA, OBRANILI IDEOLOGIJU

Sportaši – prvi i trajni ambasadori Hrvatske

Hrvatska je mala zemlja, ali s velikim sportskim potpisom. I prije nego što je postala samostalna država, svijet je već upoznao hrvatske sportaše kao simbole talenta, upornosti i pobjede. U doba Jugoslavije, hrvatsko ime pronosili su velikani poput Mate Parlov i Dražen Petrović, a njihovi uspjesi nadilazili su zastavu pod kojom su formalno nastupali.

Nakon osamostaljenja, sportaši su postali i ambasadori hrvatske države. Kapetan nogometne reprezentacije Zvonimir Boban, najbolji strijelac SP-a Davor Šuker, teniski pobjednik Wimbledona Goran Ivanišević i skijaška kraljica Janica Kostelić učinili su Hrvatsku vidljivom i prepoznatljivom na svim kontinentima. Njihovi uspjesi bili su jači od diplomacije i brži od politike – Hrvatska se svijetu predstavljala medaljama.

Doček je narodni ritual: Trg nije ničije vlasništvo

Zato su dočeci sportaša postali više od slavlja – postali su narodni ritual, trenutak u kojem se država prepoznaje u svojoj pobjedi. U novijoj povijesti Zagreb i Trg bana Jelačića pamte niz dočeka koji su obilježili generacije i pretvorili sportski uspjeh u društveni događaj.

Sve je započelo 1998. godine, kada je Hrvatska nogometna reprezentacija nakon bronce na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj dočekana kao simbol nove države. Četiri godine kasnije, 2002., Zagreb je slavio Janicu Kostelić nakon povijesnih olimpijskih medalja u Salt Lake Cityju, a već 2003. uslijedili su dočeci cijele skijaške reprezentacije – Ivice i Janice Kostelić, Nike Fleiss i Ane Jelušić – kao i zlatnih rukometaša nakon svjetskog zlata u Portugalu.

Godine 2004. grad je dočekivao hrvatske olimpijce iz Atene i zlatne rukometaše s Olimpijskih igara. Slijedile su nove proslave rukometaša 2007., 2008. i 2009., a paralelno su se slavili i uspjesi vaterpolista – europsko zlato 2006., olimpijsko zlato 2012., svjetsko zlato 2013. i ponovno 2017. godine. Dočeci olimpijaca održani su i 2012., 2016. i 2021., kada su se slavili uspjesi sportaša iz različitih disciplina – od atletike i veslanja do jedrenja i borilačkih sportova.

Nogometna reprezentacija ponovno je punila trg 2018. godine nakon srebra u Rusiji, a zatim i 2022. nakon bronce u Kataru. Rukometaši su više puta slavili na središnjem trgu – 2019., 2024. i prošle godine, kada su ponovno dočekani nakon velike medalje, što potvrđuje da se ta tradicija nije prekidala, nego se nadograđivala.

To nisu “eventi vlasti”. To su trenuci naroda. A vlast je tu – ako je mudra – samo da pomogne logistiku i da se makne iz kadra.

Kad ideologija krene uređivati slavlje

Problem nastaje onog trenutka kada se u narodno slavlje počne uvoditi ideološki filter: tko smije pjevati, tko smije govoriti, kako se smije slaviti i tko ima pravo na emociju. Tada doček prestaje biti zahvala sportašima i postaje politički projekt.

Najveći paradoks je u tome što se hrvatske sportaše voli samo dok donose rezultat. Čim požele da slavlje izgleda onako kako su ga oni zamislili – kreće dociranje, zabrane i uvjetovanja. A upravo su oni ti zbog kojih se doček uopće organizira.

Čiji je Zagreb glavni grad?

Zagreb nije privatni posjed nijedne ideološke skupine, nijedne stranke i nijednog gradonačelnika. Zagreb je glavni grad Republike Hrvatske – države koja je nastala voljom naroda i obranjena u ratu, a ne projekt jedne svjetonazorske manjine. Trg bana Jelačića nije pozornica za političko preodgajanje, nego javni prostor svih građana – i onih koji glasaju za vlast, i onih koji je ne podnose.

Ako je Zagreb glavni grad Hrvatske, onda mora moći slaviti hrvatske sportaše onako kako oni žele. Ako ne može, onda više nije glavni grad države, nego glavni grad ideologije. A država u kojoj se glavni grad ponaša kao da je iznad naroda – prestaje biti demokracija i postaje eksperiment.

Zagreb ne pripada ni “progresivnima”, ni “antifašistima”, ni aktivističkim mrežama, ni političkim uredima. Zagreb pripada hrvatskim građanima. Pripada i onima koji su branili zemlju, i onima koji su je gradili, i onima koji danas za nju osvajaju medalje. Tko to zaboravi, ne upravlja gradom – nego ga otuđuje od države kojoj bi trebao biti prijestolnica.

Drugim riječima:
ili je Zagreb glavni grad Hrvatske – ili je kulisa za tuđu politiku. Treće nema.

Volja pobjednika protiv ideologije cenzure

Sportaši ne biraju Marka Perkovića Thompsona zato što im je to netko politički sugerirao, nego zato što ga iskreno slušaju, pjevaju i doživljavaju kao dio svoje motivacije, pobjede i identiteta. To je njihova osobna volja, njihova emocija i njihov izbor. Ali upravo tu na scenu stupa politika, koja umjesto da poštuje želju onih koji su donijeli medalju, uvodi cenzuru pod krinkom “vrijednosti” i “prihvatljivosti”. I onda se događa ovo što danas gledamo: slavlje se pretvara u problem, doček u ideološku bitku, a sportaši iz junaka u “smetnju”. Nije problem u pjesmi, nego u ideologiji koja ne podnosi ono što ne može kontrolirati – pa zato pokušava kontrolirati i radost, i pozornicu, i narod.

Nije ovo prvi put da se oko Marko Perković Thompson događaju zabrane, “tehnički problemi” i iznenadni nestanci struje ili tona. Javnost pamti slučajeve kada su mu koncerti otkazivani odlukama lokalnih vlasti, kada su nastupi uvjetovani ili zabranjeni pod obrazloženjima “sigurnosti”, “javnog reda” ili “neprimjerenog sadržaja”, kao i situacije u kojima je tijekom nastupa mikrofon utišan ili je došlo do “tehničkog prekida” baš u ključnom trenutku. U pravilu se nikad ne kaže da je riječ o cenzuri, nego o “proceduri”, “procjeni policije” ili “organizacijskim razlozima”.

Kome Thompson smeta? 

Smeta dijelu političke i ideološke scene koja u njemu ne vidi glazbenika nego simbol Domovinskog rata i nacionalnog identiteta. Smeta jer okuplja desetke tisuća ljudi bez stranačke infrastrukture. Smeta jer ga slušaju sportaši, branitelji i publika koja ne traži političku dozvolu za emociju. Zato se protiv njega ne ide otvoreno – nego kroz zabrane prostora, rezanje razglasa, otkazivanja u zadnji čas i birokratske izgovore. Nije problem pjesma, nego ono što ona simbolizira onima koji bi najradije odlučivali tko smije pjevati, a tko ne.

Slavlje pripada pobjednicima, ne ideologiji

Nema veće sramote od toga da se država ili grad na dan medalje – umjesto da stane iza svojih sportaša – počne od njih ograđivati, docirati im i nametati im “ispravno” ponašanje. Doček je radi rukometaša, nogometaša, skijaša i olimpijaca, a ne radi Tomaševića, Plenkovića, Oreškovićke ili bilo koga tko se uz hrvatske sportaše pojavljuje tek kad su već osvojili postolje.

Osvajačima medalja treba udovoljiti.
Ne zato što su politički podobni, nego zato što su oni to zaslužili – radom, znojem, ozljedama i pobjedama za ovu zemlju. Ne ideologiji, ne aktivističkim skupinama i ne političkim kalkulacijama, nego onima zbog kojih se Trg puni i zbog kojih se pjeva himna.

Jer ako sportašima koji su donijeli medalju ne dopuštaš da sami odluče kako će slaviti – tada to više nije sloboda, nego nametanje.

A demokracija ima vrlo jednostavno značenje:
demokracija je vlast naroda i poštivanje volje većine uz uvažavanje prava pojedinca.
U demokraciji se ne zabranjuje slavlje pobjednicima zato što se to ne sviđa ideološkoj manjini.
U demokraciji se ne upravlja emocijama naroda.
U demokraciji se ne preodgaja narod na dan pobjede.

Hrvatska je malena zemlja, ali po sportskim rezultatima stoji u samom vrhu Europe i svijeta. I baš zato bi trebala pokazati i političku zrelost: slaviti svoje junake onako kako oni žele, bez cenzure, bez zabrana i bez ideoloških filtera.

Jer kad se medalja osvoji –
riječ mora imati sportaš,
a ne ideologija.