Zašto se brojne teške nesreće događaju baš u zoru? Evo znanstvenog objašnjenja
Rani jutarnji sati često su kobni
Psihologinja mr. Ljiljana Mikuš, pročelnica Sekcije za prometnu psihologiju Hrvatskog psihološkog društva objasnila za Jutarnji listzašto su za teške prometne nesreće, poput one u kojoj je u subotu poginulo 12 poljskih državljana, kobni rani jutarnji sati.
– Nesreća se dogodila u 5.20 sati ujutro. Psihofiziološke aktivnosti organizma na najnižoj su razini u drugom dijelu noći, u vremenu od 1 sat nakon ponoći do 5 sati ujutro i to je vrijeme namijenjeno odmoru i spavanju.
Poznato je da su cirkadijurni ritmovi, koji traju oko 24 sata, ili biološki dnevni ritmovi usklađeni s izmjenama dana i noći, odnosno razdobljima budnosti i spavanja. U vremenu koje je, biološki i evolucijski, namijenjeno spavanju teško je održati budnost i boriti se protiv pospanosti i želje za snom.
Na osjećaj pospanosti utječe i duljina vremena koje je proteklo od posljednjeg spavanja, kao i kvaliteta i kvantiteta prethodnih spavanja. Loše i plitko spavanje i dug na spavanju povećavaju razinu pospanosti tijekom dana, a dug na spavanju može se akumulirati tijekom nekoliko dana.
O svemu tome potrebno je voditi računa u organizaciji rada profesionalnih vozača, kojima moraju biti osigurani uvjeti za kvalitetno spavanje i odmor.
Dugotrajna, monotona vožnja po autocesti za vozača je jednoličan, monoton, dosadan zadatak, aktivnost se ne mijenja, podražaji i signali na koje treba reagirati pojavljuju se relativno rijetko. Aktivnosti kojima nedostaju promjena i raznovrsnost, koje se sastoje od jednoličnih, jednostavnih zadataka koji se stalno ponavljaju i sadrže mali broj podražaja koji se rijetko pojavljuju, također predstavljaju rizični čimbenik za događanje nesreća jer doprinose osjećaju umora i pospanosti. Prema tome, to što imamo pregledne i dobro konstruirane ceste ne znači i apsolutnu sigurnost za vozače.
Umor usporava reakcije i proces donošenja odluka, slabi kontrolu pokreta, slabi toleranciju na ponašanje ostalih sudionika u prometu. Stanje umora slabi kontrolu usmjeravanja vozila u željenom pravcu, vozači su skloni ustrajati na brzini uz gubitak uvida u situaciju. Reakcije koje u stanju umora izvodi vozač mogu biti iznenadne i ubrzane, ali netočne i isprekidane. Umor otupljuje kritičnost prema vožnji, okolini i opasnosti. Umor se javlja već nakon dva sata vožnje ili prijeđenih 200 do 500 kilometara te ne ovisi samo o trajanju vožnje nego i o aktivnostima koje su joj prethodile, kvaliteti spavanja i odmora, dobu dana ili noći te stresnim situacijama iz privatnog ili radnog okruženja – objašnjava Mikuš.
