Zdenko je '91. branio Hrvatsku, a sad je svoj dom dao obiteljima iz Kijeva: 'Hvala za mirne noći'
SPAS NAŠLI U IMOTSKOJ KRAJINI
Dragovoljac Domovinskog rata Zdenko Šanić ustupio je svoju kuću u Vinjanima Donjim izbjeglicama iz Ukrajine koji su s četvero male djece pobjegli iz pakla rata
Preko SOS Ukrajina ostavio sam svoje podatke i izrazio spremnost prihvatiti one kojima je rat, baš kao i nama '90-ih, uništio živote. Moja nećakinja iz Njemačke ostavila je podatke i nedugo nakon toga javile su se ove dvije obitelji koje su željele doći u Vinjane, u Rebića stranu - govori nam Zdenko, koji je iz svoje kuće otišao u staru rodnu kuću, u kojoj ima tek minimalne uvjete za život. Umirovljeni bojnik, pripadnik 3. imotske bojne IV. gardijske brigade HV-a, sretan je što je mogao pružiti gostoprimstvo Ukrajincima s četvero male djece, donosi 24sata .
- Došli smo iz Kijeva, bilo je užasno. Mislili smo da ipak neće doći do rata, ali onda su nas jedno jutro probudile granate. Živimo u zgradi na 19. katu. Svega petstotinjak metara od nas počele su padati granate. Cijeli dan bile su detonacije, sljedeću noć isto. Djeca su plakala, bila su uplašena i kad se malo smirilo, odlučili smo napustiti Kijev. Brzo smo spremili najosnovnije stvari i krenuli. Imali smo sreću jer za izići iz Kijeva treba proći veliki most. Svega pola sata nakon našeg prelaska most je srušen. Do Lavova smo putovali 13 sati, a u normalnim uvjetima za to treba četiri - pet sati. Tu smo se malo odmorili, ali smo shvatili da ni tu neće biti mira i odmah smo nastavili prema Mađarskoj. Supruga, naše troje male djece i ja s njenom sestrom i njenim djetetom čekali smo 12 sati na prijelaz granice. Potom smo dva dana bili smješteni u neki dječji vrtić, kao i sve ostale izbjeglice. Nastavili smo prema Budimpešti, gdje smo preko interneta pronašli stranice na koje smo se mogli prijaviti ako želimo u Hrvatsku - govori nam Igor Karnauhov dodajući kako su u Kijevu ostali roditelji njegove supruge.
- Ostalo je i puno naših prijatelja. Ostao je cijeli naš život - dodaje njegova supruga Olga i tiho nastavlja: "Nismo se ovome nadali. Nismo vjerovali da će Putin napasti našu zemlju. On je zločinac koji ubija civile". Igor kaže kako je situacija u Ukrajini puno lošija nego što se ovdje prikazuje.
- Situacija je grozna. Putin ne želi jednu uspješnu zemlju kao što je Ukrajina u susjedstvu jer bi tad trebao objasniti Rusima zašto je situacija u Ukrajini bolja nego u Rusiji. Ovako on sve uništava. Pretvara našu zemlju u prah i pepeo. Ja sam i dalje u radnom odnosu. Radim za jednu veliku kinesku tvrtku, primam plaću koju odmah preusmjeravam za ukrajinsku vojsku. To svi mi, koji imamo osobni dohodak, uplaćujemo za Ukrajinu - govori Igor. Olgina mama živi u zgradi na 16. katu i svaki dan ide u njihov stan zalijevati cvijeće.
- Mi ćemo se vratiti - sa sjetom u glasu će Olga dok u naručju drži Elinu (2) i na mobitelu nam pokazuje fotografije njihova stana.
- Hvala Hrvatskoj, hvala Zdenku, koji nam je otvorio vrata svoga doma. Danas su nam javili da je u Mariupolju bačena bomba na rodilište. Putin ubija civile, ubija našu djecu. On je monstrum. Svaki dan ginu naši mladi, djeca u skloništima nemaju vode i hrane. Bolesni i ranjeni umiru. Putin mora odgovarati za zločine koje radi u Ukrajini - govori Olga na rubu suza dok čvrsto steže ruke svoje troje djece - Eline, Kirila i Vove. Njena sestra Irina drži Evu. Muž joj je ostao u Kijevu. Unatoč toplini Zdenkova doma, pogled joj luta u daljinu. Ništa ne govori, samo ponekad uputi osmijeh zahvale za gostoprimstvo.
- Hvala vam za mirne noći i mirno nebo. Za našu djecu. Slava Ukrajini - uporno ponavljaju Igor i Olga koji su mir pronašli u Imotskoj krajini.
Preselio se u staru kamenu rodnu kuću
Sad sam gost u svojoj kući, kroz smijeh će Šanić sretan što je mogao pružiti gostoprimstvo izbjeglim Kijevljanima koje je rat natjerao da napuste svoje domove. Zdenko sad živi u prostoriji u kojoj ima stol i ležaj, a na zidovima puno uspomena iz Domovinskog rata.
