Život našeg logoraša u Mitrovici ovisio je o jednom pogledu: ‘Čekao sam da izgovore moje prezime’
Na današnji dan, 27. ožujka 1992. godine, po principu “svi za sve”, u Nemetinu nedaleko od Osijeka, nakon više od četiri mjeseca zatočeništva razmijenjen je 381 hrvatski za 40 srpskih zarobljenika.
Oslobođeni Hrvati, većina branitelji Vukovara, ali i civili, bili su pušteni iz logora u Sremskoj Mitrovici. Zatočenici su bili izloženi okrutnim fizičkim zlostavljanjima, silovanjima, verbalnim i ostalim oblicima iživljavanja, poput izvođenja na lažna strijeljanja. Smješteni u krajnje nehumanim uvjetima, bili su korišteni za obavljanje teških fizičkih poslova i dobrim dijelom lišeni osnovne medicinske pomoći.
Među razmijenjenima 27. ožujka 1992. našao se i vukovarski branitelj Damir Plavšić: “Gledam ljude koji su preko puta nas, ljude s pognutim glavama, moje tužne prijatelje koji ostaju u zarobljeništvu. Najkrvavije vukovarske bitke nisu bile ništa u usporedbi s ostankom u logoru. U ratu je svaki čovjek gospodar svog života. Ovdje naš život ovisi o samo jednom pogledu”, kazao je o suborcima koji su razmijenjeni 14. kolovoza 1992. godine kada je slobodu dočekalo preko 700 logoraša.
“Oni koje nisu prozvali samo su spustili glavu”
U svojoj knjizi “Ne plači moj dobri anđele – Bitka za Vukovar”, Plavšić je opisao trenutak u kojem je shvatio da je oslobođen i da će uistinu preživjeti taj pakao:
“U sobu ulaze policajci i mi istrčavamo iz toaleta. Počinje prozivka abecednim redom. Kako koga prozovu mora stati u vrstu ispred policajca. Prozvani odjednom živnu i gotovo trče u vrstu, jednostavno ne mogu kontrolirati svoje ushićenje. Oni koji nisu prozvani samo spuste glavu. Zagledao sam se u ljude koji stoje pognutih glava. Osjećam isto što i oni: tugu, žalost, bezizlaznost. Gotovo sam siguran da me neće prozvati. Već se vidim kako ulazim u toalet, molim prijatelje za cigaretu i pokušavam se šaliti prikrivajući ogromnu tugu koja mi pritišće srce. Iz duboke zamišljenosti prenuo me prijatelj, drži me za rame i trese me: ‘Prozvali su te, javi se!’ U bunilu, počeo sam se okretati oko sebe ne znajući što trebam činiti. Policajac je ponovno pročitao: PLAVŠIĆ DAMIR! ‘Ovdje.’ Tihi je glas izišao iz mojih usta.”
“Policajci se vole igrati našim osjećajima”
Opisao je i strah da nekom svojom reakcijom ne izazovu bijes policajaca koja bi mogla spriječiti njihov odlazak na razmjenu: “Na trenutak me svladala bujica osjećaja jer se u meni bore sreća i tuga, suze i smijeh. Pokušavam se kontrolirati i prikriti izraze svog lica, ali ne uspijevam pa zatvaram oči, duboko udišem, a onda, polako i dugo ispuštam udahnuti zrak. Licem mi preleti osmijeh olakšanja. Još ne mogu vjerovati da idem u slobodu. Možda prozivaju one koji ostaju ovdje? Policajci se voli poigravati s našim osjećajima…”
Ukupno je iz logora s područja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije razmijenjeno gotovo 3900 zarobljenika, od čega ih je više od 3500 bilo u zatočeništvu na području Srbije, a manji dio u Crnoj Gori. Prema službenim podacima koje donosi Domovinski rat, u srbijanskim logorima bilo je zatočeno oko 8.000 logoraša, no Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora navodi kako je, zbog nepostojanja evidencije, taj broj višestruko veći te da je zlostavljanju podleglo oko 300 zatočenika, dočim ih je oko 2000 preminulo čekajući slobodu.
