Zlatko Saračević (1961. – 2021.) - Bio je najbolja ljevica u povijesti, ali ružnu riječ nikad nije potegnuo
Zlatko nikad nije mislio na sebe. Kad bi ga navukao na tu priču, rekao bi ‘ajd‘ sa mnom da zapalimo‘
Ovo je strašno. Umro mi je prijatelj, umro je veliki sportaš, briljantan rukometaš, prvak rukometnog duha, zlatna ljevica za koju je Vladimir Maksimov rekao "najbolja svih vremena" - Zlatko Saračević. Ni 60 nije dosegnuo, trebao je srpnju. Šokiran sam, gledao sam ga kako daje izjavu nakon pobjede Podravke u derbiju protiv Lokomotive, vidio sam da se znoji više nego treba, ali ni slutio nisam… Čak sam mu i poruku poslao nakon utakmice, poruku na koju nikad neće odgovoriti.
Otkud početi uopće, od Kaporove u banjalučkom Mejdanu, u kojem je odrastao i gdje ga je otac Hamdija, zbog kojeg ga su bliski prijatelji uvijek zvali Hamšo, nekad isto sjajni rukometaš, nagovorio da igra rukomet, do naših utakmica nogometa u kojem smo ga uvijek držali na golu jer je imao prejak šut…
Pa onda od Borca, u kojem je počeo briljantnu karijeru, u kojem smo kao djeca navijali za njega najviše, u kojem je naučio sve, postao reprezentativac, svjetski prvak s 25 godine, pa dvije godine kasnije i brončani olimpijac, a onda dogurao do zlatne generacije hrvatskog rukometa, koja će se '96. okititi olimpijskim zlatom u Atlanti. Hamšo ili Sarač neraskidivo je vezan za formiranje priče o hrvatskom rukometu kao velikanu svjetske scene. Ona ljevica, koja je mogla preveslati svakoga, vodila nas je do prvih velikih dosega u Portugalu '94., na Islandu '95. i već spomenutoj Atlanti '96. godine.
Svačega se u nabrajanju da sjetiti. I da je bio najbolji strijelac Lige prvaka, i tri puta najbolji strijelac Francuske, i najbolji rukometaš Hrvatske 1999. i 2002. godine, i da je imao sjajnu karijeru u Francuskoj, zbog koje je za Francuze uvijek bio i ostao rukometni pojam. Ili ona legendarna fora njega i njegovog cimera Iztoka Puca iz utakmice s Rusima na Islandu. Moramo pobijediti, jer smo izgubili prije toga od Čeha, a Rusi kao ormari, gol se ne vidi od njih. Pita Sarač Puca "Žoga, vidiš li ti gol", a ovaj odgovara I pobijedili su. Ni Rusi, koji su bili pojam tada, nisu im mogli ništa.
I stalno mi se vraća slika Atlante na kojoj već dugo nema Kljuna, Puca, Džebe Nekića, a od nedjelje ni njega. I ne samo to, nema više bez njega ni one lakoće rukometnog izražavanja, jednostavnosti kojom je svakome mogao približiti sport koji je obožavao. Zato su ga svi voljeli jer taj nikada nije potegnuo ružnu riječ, u svemu je uvijek tražio samo najbolje za rukomet.
Nisam sumnjao da će biti trener kada je 2002. zaključio "Pinjo, ne mogu ja više ovo, sad dok ja zabijem gol, mahnem publici i istrčim van, mi već primimo gol, a meni je dosta bilo letanja gore-dole".
Nisam ni sumnjao da će biti dobar trener jer odrastao je s rukometom 24 sata dnevno. Nije mu se nikad išlo zbog rukometa u škole, nije mislio da su diplome ona presudna životna stvar, već je živio život po svome… Pjesnik to kaže, da ne bude zabune. A vidio je na terenu uvijek ono što mnogi ne vide. Nigdje se nije gurao, a svaku priliku koju je imao je iskoristio. I gdje je god bio- ostavio je trag. Je li u tome svemu mislio na sebe… Ne znam, znam što je mislio, a to neću napisati. Kad bi ga navukao na tu priču, uvijek je rekao "ajd' sa mnom da zapalim". Skrasio se, sve se činilo drugačije, bolje, a onda…
Nema tko nije zvao u nedjelju navečer i to samo govori koliko je bio važan i bitan, makar se ponekad nije tako činilo. Što se dogodilo u nedjelju, što je nosio u sebi, nikad nećemo saznati… Godine 2015. preminuo mu je otac Hamdija, godinu kasnije majka Manda, a sada je otišao i još jedan Saračević jedne sjajne obitelji. Ostaje samo neizmjerna tuga za prvakom rukometnog duha, ljevicom kojoj je pljeskao cijeli rukometni svijet.
