Zločin u Gornjim Jamama 1991.

U Gornjim Jamama, malenom selu povrh Gline, 11. prosinca 1991. godine život je stao, a zajedno s njim nestala je i pravda. Do danas se ni jedno ni drugo nije vratilo, a moguće je da nikada i neće.

Tog tragičnog dana 14 mještana, koji su ostali živjeti na okupiranom području vjerujući u razum i ljudskost svojih susjeda, ubijeno je u zvjerskom činu koji je zauvijek obilježio povijest tog kraja. Među njima je bilo i troje djece – sestre Željka (14) i Nikolina (10) Fabac, njihovih roditelja, te Darko Dvorneković (10) koji je stradao s majkom, djedom i bakom.

Ovi zločini bili su dio plana etničkog čišćenja u okviru projekta Velike Srbije, sna koji i danas živi u nekim političkim krugovima Republike Srbije. Srpske postrojbe, potaknute mržnjom i ideologijom, u ljeto 1991. godine uništile su 27 hrvatskih sela sjeverno od Gline, brutalno pobivši većinu hrvatskog stanovništva i ostavljajući iza sebe pustoš.

Mali broj Hrvata u Gornjim Jamama ostao je živjeti u jesen 1991., vjerujući da im njihova nevinost i životi među susjedima neće donijeti nikakvo zlo. No, tog kobnog dana „Šiltovi“, paravojna skupina, upali su u selo s namjerom da sve unište. Sve mještane, uključujući i djecu, nasilno su okupili u kuću Mate Kirete, gdje su ih ubili i zapalili.

Među njima je bio i Gojko Pavlović, 50-godišnji Srbin iz istog sela, koji je pokušao zaštititi svoje hrvatske susjede. Preklinjao je napadače da poštede nedužne ljude i, posebno, djecu. Njegova hrabrost koštala ga je života – rafalom iz strojnice ubijen je na sredini ulice, simbolizirajući posljednji čin humanosti u tom trenutku bezumlja.

Stradale su tri obitelji. Nikola i Marica Fabac ubijeni su sa svojim kćerima Nikolinom i Željkom. Janko Fabac stradao je sa sinovima Stjepanom i Ivom. Slavica Dvorneković ubijena je sa sinom Darkom te roditeljima Matom i Katom. U obližnjim Donjim Jamama, srpske su postrojbe tog istog dana ubile još 19 civila.

Žrtve Gornjih Jama ostale su zaboravljene. Od predsjednika, vlade, sabora, političkih stranaka, nevladinih organizacija i udruga za ljudska prava, nije bilo ni riječi sućuti. Nisu dobili ni djelić pažnje koji se često posvećuje razbijenim prozorima ili povicima u ime tzv. ugroženih skupina. 

Ove žrtve ne smiju biti obezvrijeđene. Njihova patnja i tragični kraj podsjećaju nas na važnost čuvanja istine i borbe za pravdu, čak i kada se čini da su one zanemarene od strane sustava i društva. Povijest se ne smije zaboraviti, jer na sjećanju počiva naša budućnost.