4. studenoga 1991. godine, ravnateljica Vukovarske bolnice, dr. Vesna Bosanac uputila je apel za spas ranjenika

 U vrlo teškim okolnostima, pod opsadom agresora, poslije više od 70 dana danonoćnih udara s kopna s Dunava i iz zraka iz svih mogućih oruđa uključujući i borbene zrakoplove s najrazornijim bombama i raketama, bolnica u Vukovaru našla se u gotovo bezizlaznoj situaciji. S 300 ranjenika o kojima je malobrojno medicinsko osoblje požrtvovno vodilo brigu u nemogućim uvjetima (bez grijanja i najčešće bez struje, uz stalnu oskudicu vodom, hranom, medikamentima i medicinskim materijalom), bolnica se kao i cijeli grad nalazila pod stalnom vatrom neprijatelja. Izbušeni stropovi urušavali su se i već je postojala izravna prijetnja ranjenicima smještenim u podrumima, dostava lijekova i ostalih potrepština neophodnih za rad u bolnici bitno je otežana i ne rijetko potpuno prekinuta, a bolnicu je agresor tretirao kao posebno važnu metu i ciljano zasipao vatrom ne bi li natjerao branitelje na predaju.

 Apel je ravnateljica Bosanac uputila preko promatrača EZ-a vodećim državnicima slobodnog demokratskog svijeta, s molbom da se to bezumno razaranje i krvoproliće što ga provode "JNA" i njezini pomagači konačno zaustave.

 Bio je to jedan od brojnih vapaja što ih je ova hrabra žena, heroina Domovinskog rata gotovo svakodnevno, kad god je imala pristupa medijima (najčešće preko Hrvatskog radio Vukovara) slala u svijet. Nadu dr. Bosanac, bolničkom osoblju ali i svima u opkoljenom gradu probudila je humanitarna operacija od 19. listopada, kada su poslije dugih i mukotrpnih pregovora u Vukovar ušli Liječnici bez granica (međunarodna nevladina humanitarna organizacija koja je pružala medicinsku pomoć žrtvama epidemija, prirodnih katastrofa i oružanih sukoba). U svemu je značajnu ulogu odigralo hrvatsko Ministarstvo zdravstva. Konvoj je tada izvukao 105 najtežih ranjenika iz bolnice, ali, nažalost, bio je to prvi i posljednji takav pothvat, jer agresor nije više dopuštao evakuaciju.

 Iako je na krovu objekta bio veliki crveni križ koji je jasno davao do znanja da se radi o mjestu zaštićenom Prvom Ženevskom konvencijom (iz 1949. godine) koja štiti prava ranjenika i bolesnika u oružanim sukobima na kopnu, agresor je nemilice uništavao bolnicu svim sredstvima kroz cijelo vrijeme opsade.

 Poslije sloma obrane grada (18-20. studenoga 1991.), unatoč dogovorenoj evakuaciji ranjenika pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, major "JNA", Veselin Šljivančanin i njegovi suradnici spriječili su to i izvršili zločin protiv čovječnosti odvodeći više od 260 ranjenika na stratište na obližnju svinjogojsku farmu Ovčara. Oficiri tzv. JNA predali su ih četnicima i "teritorijalcima" koji su ih mučili i na kraju pobili i pobacali u zajedničku masovnu grobnicu. Cijelu zločinačku operaciju osmislili su, vodili i organizirali oficiri, a Vojna policija je vršila osiguranje kako ne bi tko od zarobljenika pobjegao. Pored ranjenika, na Ovčari su ubijene i tri žene: Janja Pothorski, Dragica Tuškan i Ružica Markobašić (koja je bila u šestom mjesecu trudnoće).

 U spomen na Ružicu Markobašić i njezina nerođena sina, Antuna, ispred Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar, podignut je spomenik "Ruža hrvatska". Autor ovog spomenika je Lovre Jakšić koji je izradio i spomenik vukovarskom heroju Jean-Michel Nicolieru u središtu grada. Spomenik je svečano otkriven 16. studenoga 2021. godine.

 Danas posjetitelji grada-heroja u podrumu bolnice mogu vidjeti postav muzeja s multimedijalnom prezentacijom u znak sjećanja na najteže dane koje su Vukovar i njegovi građani doživjeli u dosadašnjoj dugoj i burnoj povijesti.

 Naime, barokni grad na Dunavu, hrvatski biser - Vukovar - svoje korijene ima u ranom srednjem vijeku (od 10. do 11. stoljeća) kad su hrvatski kraj Tomislav i Petar Krešimir IV. sjedinili hrvatske zemlje od Drave do Jadranskog mora. Postao je slobodni kraljevski grad među prvim gradovima u hrvatskim zemljama (već 1231. godine) s povlasticama koje su štitile njegove stanovnike. U to je vrijeme ovaj grad sjedište velike Vukovske županije koja se protezala područjem između Dunava i Save. Vukovarski kraj vrlo je gusto naseljen, s brojnim kmetskim selima i utvrdama, s razvijenim društvenim i vjerskim životom. Vukovska županija u crkvenom je pogledu bila pod katoličkom nadbiskupijom u Pečuhu i u njoj djeluje nekoliko crkvenih redova koji imaju svoje samostane, od kojih je najutjecajniji bio franjevački red.

 Autentični povijesni izvori potvrđuju kako su franjevci već u 13. stoljeću u međurječju Save i Dunava imali svoje samostane. Među prvima, u starim zapisima se spominje franjevački samostan na lijevoj obali Dunava, u Baču (1301. godine). Iz njega su došli franjevci koji 1643. godine grade prvu crkvu, a nakon oslobađanja od vlasti Osmanlija (1687.) započinju s obnovom. U razdoblju od 1723. do 1736. godine izgradili su crkvu sv. Filipa i Jakova i franjevački samostan u Vukovaru i ovo mjesto uskoro postaje rasadište obrazovanja, duhovnosti i kulture. Franjevci su bili i ostali dosljedni čuvari vjere, jezika i hrvatskoga identiteta.

 Agresor koji je 1991. godine tako barbarski razarao Vukovar, jako je dobro znao koliki je njegov značaj za hrvatski narod, ne samo u duhovnom, nego i u kulturnom, arhitektonskom i svakom drugom pogledu i zato se s toliko mržnje obrušio na grad.

 Kada je krajem kolovoza 1991. godine započela opsada Vukovara, za braću franjevce nije bilo dileme: oni su ostali tamo gdje su oduvijek bili - s narodom i uz narod. Dijelili su dobro i zlo s pukom, kao i kroz sva prethodna stoljeća.

 Oni su predvođeni gvardijanom fra Ivicom Jagodićem, izradili objedinjeni popis vukovarskih žrtava. Na staklenim pločama, kraj Pastoralnog Centra "Sveti Bono" stoji upisano 2717 imena poginulih, ubijenih i nestalih Vukovaraca.

 Narod pamti svoje mučenike - one koji su za Lijepu Našu i njezinu slobodu dali najviše što se može dati: svoje živote.