Bitka za Nuštar: Kako je u plamenu slavonske ravnice slomljena kralježnica srpskog oklopa

Bitka za Nuštar nije bila samo još jedan ratni okršaj na vinkovačko-vukovarskom bojištu; bila je to epopeja o preživljavanju, priča o prkosu golorukih mladića pred čeličnom nemani Jugoslavenske narodne armije i paravojnih hordi koje su dolazile s istoka s jednim jedinim ciljem – izbrisati sve hrvatsko s lica zemlje.

Smješten na vitalnoj prometnici, točno na pola puta između opkoljenog Vukovara i iscrpljenih Vinkovaca, Nuštar je prema popisu stanovništva iz te ratne 1991. godine bio dom za 4.080 duša, s apsolutnom većinom Hrvata. Njegov geografski i komunikacijski položaj pretvorio ga je u pravu „žilu kucavicu“ obrane cijele istočne Hrvatske. Dok su hrvatske snage nadljudskim naporima pokušavale održati bilo kakvu vezu s krvarećim Vukovarom, stratezi JNA u Beogradu i Novom Sadu jasno su vidjeli: padne li Nuštar, Vinkovcima se otvaraju vrata pakla, a cijela obrana Slavonije urušit će se poput kule od karata. Zato je na ovo pitomo slavonsko selo sručena mržnja kakvu moderna europska povijest dotad nije zapamtila.

Noć 23. srpnja 1991. godine označila je kraj mira. Iz smjera susjednog, većinski srpskog sela Pačetina, ispaljena je prva granata koja je ranila jednog mladića. Bio je to tek krvavi uvod u višemjesečni topnički teror koji je tijekom kolovoza i rujna prerastao u sustavno uništavanje života. Krvave rane Nuštar je nosio još od 2. svibnja te godine, kada su u zasjedi u Borovom Selu mučki ubijeni njegovi mještani, hrvatski redarstvenici Stipan Bošnjak i Zdenko Perica, no ono što je uslijedilo u jesen nadmašilo je sva predviđanja. Agresor nije birao ciljeve. Neselektivnim granatiranjem domova, crkve i gospodarskih objekata željelo se izazvati opću paniku, protjerati civile i slomiti moral branitelja.

Kada topništvo nije postiglo željeni psihološki učinak, u razaranje se uključilo Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo. Poslijepodne 22. rujna nebo nad Nuštrom zatamnili su zrakoplovi koji su na selo izbacili zloglasne „krmače“ – razorne bombe težine 250 i 500 kilograma. Vojni analitičari kasnije će zabilježiti zastrašujući podatak: Nuštar je naselje na koje je bačeno najviše takvih bombi u cijelom Domovinskom ratu. No, ni to nije bio vrhunac zvjerstva. Tijekom najžešćih listopadskih napada, agresor je upotrijebio i aerosolnu bombu – stravično termobaričko oružje koje raspršuje zapaljivi oblak i potom ga detonira, stvarajući ubojiti udarni val i vakuum koji doslovno usisava kisik iz pluća ljudi skrivenih u podrumima i bunkerima. Do kraja te krvave 1991. godine, na selo je ispaljeno više od 100.000 teških projektila. Uništeno je devet desetina cjelokupne stambene, javne i gospodarske infrastrukture. U Nuštru više nije postojala nijedna jedina kuća bez teških oštećenja, ali unatoč pepelu i ruševinama, srce sela i dalje je kucalo.

Čelična šaka JNA nasuprot srcu hrvatskih ratnika

Kako bi se razumjeli razmjeri čuda koje se dogodilo u Nuštru, potrebno je sagledati omjer snaga na terenu. Nasuprot razmjerno malobrojnim i slabo naoružanim hrvatskim braniteljima stajala je golema vojna armada. Na širem operativnom području djelovao je 12. novosadski korpus JNA pod zapovjedništvom general-majora Mladena Bratića, dok je izravni udar na pravcu Marinci – Nuštar vodila elitna 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija (1. pgmd), kojom je zapovijedao general-major Mićo Delić. Udarnu šaku te operacije činila je 252. oklopna brigada JNA iz Kraljeva pod vodstvom pukovnika Jovana Vučkovića. Njezin 2. oklopni bataljun, ojačan inženjerijom, raspolagao je desecima najsuvremenijih tenkova M-84, tenkovima T-55 te brojnim oklopnim transporterima i borbenim vozilima pješaštva. Ovu željeznu lavinu pratili su pobunjeni Srbi iz Teritorijalne obrane te zloglasne paravojne formacije iz Srbije, među kojima su se isticali „Beli orlovi“ i paravojska pod izravnom kontrolom Željka Ražnatovića Arkana.

S druge strane, obranu šireg vinkovačkog područja nosila je 109. brigada ZNG-a iz Vinkovaca, ustrojena krajem svibnja 1991. pod zapovjedništvom Ivana Petrinovića, kojeg je jedno vrijeme zamijenio Josip Matić, da bi se u najtežim jesenskim danima Petrinović ponovno vratio na čelo postrojbe. Uz domaću 109. brigadu, prijelomnu ulogu u stabilizaciji i organizaciji same obrane Nuštra odigrala je 2. bojna 3. gardijske brigade „Kune“. Pod zapovjedništvom brigadira Damira Dujića, ova elitna postrojba preuzela je najteži teret u kritičnim trenucima, a njezino je zapovjedništvo tijekom listopada fizički preseljeno u samo srce razorenog Nuštra. „Kune“ su sa sobom dovele i Prateći vod s prijeko potrebnim protuzračnim topovima (Bofors 40 mm, Praga 30 mm i PZT 20/3 mm), koji su se u horizontalnom djelovanju pokazali pogubnima za neprijateljsko pješaštvo i laki oklop.

Posebnu snagu obrane činile su male, visoko mobilne protuoklopne skupine. U ulicama Nuštra legendarni status stekli su pripadnici postrojbe „Žuti mravi“ te bojovnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) iz Nuštra, naoružani ručnim bacačima Osa i Zolja te vođenim raketama Maljutka. Njima uz bok stajale su skupine iz 1. gardijske brigade „Tigrovi“ te dijelovi 109. brigade s bestrzajnim topovima. Topničku potporu, unatoč kroničnoj nestašici streljiva, pružalo je vukovarsko-vinkovačko topništvo s haubicama od 122 mm i 105 mm, topovima ZIS 76 mm i minobacačima od 120 mm, tukući zaprječnim paljbama po ulazima u selo. Neposredno prije odlučujućih bitaka, u Nuštar je stiglo i spasonosno pojačanje: pet tenkova T-55 i pet borbenih vozila pješaštva BVP M-80A, zarobljenih 22. rujna u vojarni u Varaždinu, koje su vinkovačke posade iz 109. brigade odmah uvele u borbu.

Smrtonosna potkova i slom prvog udara (1. – 3. listopada 1991.)

Krajem rujna, pet kilometara duga crta obrane Nuštra oslanjala se na sustav punktova koji su se protezali od smjera Marinaca, preko Hercegovačkog kraja, Toline kuće, Mlačuga i Ličanskog kraja, sve do ceste za Ostrovo i pruge Vinkovci – Nuštar.

U sustavu veze, kojim je koordinirao centar kodnog naziva „Kondor“, ti su položaji nosili nazive od „Brdo 1“ do „Brdo 6“.

Punkt Brdo 1 držao je pravac prema Marincima te je najteže pogođen 5. listopada, dok su punktovi Brdo 2 – 6 pokrivali potez Hercegovački kraj, Tolina kuća, Mlačuge, Ličanski kraj i cestu za Ostrovo. Punkt Brdo 7 bio je usmjeren na pravac prema Ceriću, a formiran je 2. listopada nakon pada tog mjesta. Kondor je bio kodni naziv za centar veze u Nuštru, dok su Zidine (Sveta Ana) označavale dominantnu kotu i ugostiteljski objekt izvan sela, na cesti Nuštar – Marinci.

No, 1. listopada geostrateška slika dramatično se urušava. JNA oklopnim udarom iz više smjerova okupira selo Marince i poljoprivrednu ekonomiju Henrikovci. Tim je činom fizički presječen „Kukuruzni put“, a Vukovar se našao u hermetičkom obruču. U Nuštru su istoga dana, u posljednji trenutak, evakuirani štićenici lokalnog staračkog doma. Već sutradan, 2. listopada, desetak tenkova i isto toliko transportera JNA uz potporu pješaštva napada južno selo Cerić. Unatoč herojskom otporu i uništenju četiriju neprijateljskih oklopnjaka, branitelji Cerića prisiljeni su na povlačenje.

Pad Cerića izazvao je poslijepodne 2. listopada ozbiljnu krizu i pomutnju u zapovjednom lancu. Zbog proturječnih informacija u sustavu veza, u jednom je trenutku izdana neshvatljiva zapovijed da se sve hrvatske snage povuku iz Nuštra. Ipak, u noći s 2. na 3. listopada, pod prolomom oblaka i teškom jesenskom kišom, Zapovjedništvo 2. bojne 3. gardijske brigade preuzima inicijativu, zaustavlja povlačenje i vraća vojsku na položaje. Formiraju se novi punktovi („Brdo 7“) prema Ceriću, a linija obrane rasteže se na gotovo devet kilometara. Nuštar se našao u smrtonosnoj „potkovi“ – okružen s istoka, sjevera i juga, dok je jedini izlaz bila cesta prema Vinkovcima.

U takvim uvjetima, ujutro 3. listopada, JNA kreće u nasilno izviđanje iz smjera Marinaca s četiri tenka T-55 i jednim transporterom. Probijaju vanjski punkt „Vikendice“, pri čemu u herojskoj borbi ginu hrvatski branitelji Stjepo Lukač i Joško Šibenik. Ipak, branitelji brzo uzvraćaju: dva tenka T-55 pogođena su tromblonskim minama, a transporter je zaustavljen „Zoljom“ kod groblja, što tjera neprijatelja na uzmak.

Toga dana obrani Nuštra priključuje se braniteljska skupina koje zbog pada Marinaca nisu mogle doći do Vukovara. Stigli su vod Tigrova i vod HOS-a Rijeka-Zagreb, koji su trebali ići na smjenu u Vukovar.

Poslijepodne istoga dana uslijedio je puno teži udar devet suvremenih tenkova M-84 i više BVP-ova M-80A. Ključna točka bila je dominantna kota Zidine (Sveta Ana) s ugostiteljskim objektom „Joja“, koja je nakratko postala ničija zemlja. Unatoč zapovijedi vrha 1. pgmd da se na toj uzvisini ukopa oklopna jedinica, časnici JNA čine kardinalnu pogrešku: grupiraju sedam do osam tenkova uz cestu za Henrikovce, a s nekoliko oklopnjaka nesmotreno ulaze u uski krug objekta i potom dublje u ulice sela. Uvedeni u borbu „s hodnje“, bez izviđanja i pješačke zaštite, tenkovi M-84 izložili su svoje ranjive bokove. „Žuti mravi“ na Svetoj Ani uništavaju jedan M-84, dok je u središtu sela drugi tenk pogođen ručnim bacačem; iako mu je samo iscurilo ulje, posada u panici bježi i ostavlja gotovo ispravan tenk braniteljima. Još jedan BVP M-80A pogođen je u bijegu prema Ceriću. Povlačeći se pod okriljem noći nakon neplaniranog debakla, vojnici JNA iskalili su bijes počinivši ratni zločin nad civilima koji su ostali u svojim domovima.

Dodatni šok agresoru priredili su „Žuti mravi“ diverzantskom akcijom u kojoj su prešli kanal Ervenicu, ušli u tek okupirani Cerić i uništili tenk JNA koji je gorio cijeli idući dan. Ta je drskost izazvala toliku paniku u redovima JNA i paravojske da se iz smjera Cerića idućih dana više uopće nisu usudili pokrenuti izravan oklopni napad.

Krvavi 5. listopada: Klaonica oklopa u srcu sela

Nakon dana zatišja, osvanuo je 5. listopada 1991. – najkrvaviji dan u povijesti vinkovačkog kraja, ali i dan jedne od najsjajnijih obrambenih pobjeda u Domovinskom ratu. Tijekom noći na Nuštar je palo oko 3.000 projektila, a zatim je između 9 i 10 sati ujutro nastupila sablasna tišina. Iz smjera Marinaca, Cerića i Henrikovaca krenula je 252. oklopna brigada JNA s paravojnim formacijama; procjene govore o najmanje 12 tenkova M-84 i 12 transportera u prvom valu, dok se tijekom dana u bitku uključilo preko 50 oklopnjaka i do 1.000 pješaka.

Glavni udar čelika sručio se na punkt „Brdo 1“. Malobrojni branitelji nisu mogli zadržati takvu silinu; punkt je razbijen, a njegov zapovjednik Ante Ereš herojski je položio život na oltar domovine. Ulaz u selo bio je otvoren. Neprijatelj je zaposjeo udolinu potoka Ervenica (Picin dol) i krenuo u prodor u dva kraka. Lijevim krilom, iza groblja, oklop je ušao u Držićevu ulicu kako bi ovladao cestom za Cerić i uništio hrvatske tenkove T-55, no nakon teških gubitaka tu je zaustavljen.

Glavna oklopna kolona probijala se prema samom središtu sela i dvorcu Khuen-Belassy. Prizori su bili apokaliptični: tenkovi su izravnim pogocima rušili kuće, pješaštvo i paravojska palili su sve pred sobom, ubijali civile i koristili zarobljene mještane kao živi štit. Tada se središte Nuštra pretvorilo u pravu klaonicu oklopa. U gustom dimu zapaljenih domova, hrvatski mobilni protuoklopni timovi – Tigrovi, 109. brigada, Kune, HOS i Žuti mravi – djelovali su kirurški precizno i sinkronizirano. Zarobljeni u uskim ulicama bez pješačke potpore, tenkovi JNA postali su glineni golubovi. Bestrzajni topovi iz Jelačićeve ulice stvarali su smrtonosnu unakrsnu vatru s raketnim bacačima koji su tukli iz neposredne blizine, dok je vukovarsko i vinkovačko topništvo sa začelja neprekidno zasipalo prilaze selu, odsjekavši JNA logistiku.

Do kasnog poslijepodneva, elitna 252. oklopna brigada doživjela je potpuni slom. Preživjeli ostaci agresorske vojske izvukli su se iz sela ostavljajući za sobom groblje čelika. Uništeno je osam tenkova (tri na Zidinama, pet u selu) i četiri oklopna transportera, dok su hrvatski branitelji zarobili čak tri potpuno ispravna tenka M-84 i dva transportera, koji su odmah uvršteni u sastav Hrvatske vojske. Nakon tog 5. listopada, neprijateljska čizma i gusjenica više nikada nisu kročile u Nuštar.

Cijena slobode, zvjerstva nad civilima i lovci na tenkove

Sloboda Nuštra plaćena je stravičnom cijenom. Tijekom Domovinskog rata selo je oplakivalo 46 poginulih mještana, više od 120 ih je ranjeno, a 22 su ostala teški ratni vojni invalidi. Ubrajajući dragovoljce iz svih krajeva Hrvatske koji su pali braneći ove ulice, ukupan broj poginulih u borbama za Nuštar penje se na 90. Samo 3. listopada u obranama Nuštra i Cerića te od granatiranja ugasilo se 16 života, dok je odlučujući 5. listopada odnio još 11 života. Zločinačko lice agresora posebno se pokazalo u bijesu zbog vojnog poraza: povlačeći se iz sela 5. listopada, agresorski vojnici brutalno su zaklali pet žena i jednog muškarca.

U plamenu tih bitaka rođene su legende, a među njima posebno mjesto zauzima Andrija Andabak. Rođeni Splićanin koji je život vezao uz Nuštar postao je nezaustavljivi „Lovac na tenkove“. Upravljajući sustavom „Maljutka“, Andabak je do svoje pogibije u Bosanskoj Posavini 7. srpnja 1992. godine uništio nevjerojatna 32 neprijateljska oklopna vozila – 30 tenkova (M-84 i T-55) te dva transportera. Za svoje junaštvo primio ga je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, posmrtno ga je odlikovao i predsjednik Zoran Milanović, a Nuštar mu se svake godine odužuje najdugovječnijim memorijalnim turnirom u Hrvatskoj.

Dok je JNA grčevito skrivala svoje gubitke, procjenjuje se da je samo 5. listopada u Nuštru poginulo oko 30 neprijateljskih vojnika. Potpuni potop zapovjednog kadra agresora dogodio se pet dana kasnije, 10. listopada 1991. Toga su dana „Žuti mravi“ postavili zasjedu na raskrižju Nuštar – Marinci – Henrikovci i presreli vojno terensko vozilo u kojem se nalazio sam zapovjednik 252. oklopne brigade, pukovnik Jovan Vučković. U razmjeni vatre Vučković je likvidiran, a njegova torba s osobnim i tajnim vojnim dokumentima zaplijenjena je i proslijeđena u Vinkovce, donoseći Hrvatskoj vojsci neprocjenjive obavještajne podatke.

Obranivši se od uništenja, nepokoreni Nuštar postao je polazišna točka za pokušaje deblokade 12 kilometara udaljenog Vukovara koji je ostao u okruženju sve do svog tragičnog pada 18. studenoga, a Nuštar je do kraja rata ostao neosvojiva tvrđava – spomenik hrvatskog prkosa pred kojim je slomljena kralježnica srpskog oklopa.