Gdje su hrvatske tajne službe dok se iz Negoslavaca ponovno zaziva “srpski Vukovar”?

upanijski vijećnik Vukovarsko-srijemske županije Nikola Kajkić prijavio je Milenka Vrcelju iz Negoslavaca, optužujući ga za veličanje četništva i izražavanje mržnje prema Hrvatima.

Kajkić je objavio ime. Objavljujemo ga i mi – Milenko Vrcelja.
Ako su Kajkićevi navodi točni, onda ovo nije samo pitanje jedne objave i jednoga čovjeka. Ovo je pitanje hrvatske države. Jer isti taj Vrcelja kojega je Kajkić prijavio zbog veličanja četništva i zazivanja “srpskog Vukovara“, prema informacijama koje iznosi Kajkić, povezan je s OPG-om svoje majke koji prima poticaje Ministarstva poljoprivrede, a navodi se i korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta.

I tu dolazimo do pitanja koje će nekome biti neugodno, nekome politički nekorektno, ali nakon svega što se u Negoslavcima događalo 1991. godine – mora biti postavljeno.

Kako smo došli do toga da hrvatska država ne zna, ne provjerava ili javnosti ne objašnjava tko danas veliča ideologiju pod kojom je napadan Vukovar, dok istodobno državne institucije toj osobi ili njezinoj neposrednoj obitelji kroz OPG dodjeljuju novac hrvatskih poreznih obveznika i državno zemljište?

Zašto ne postoje hrvatski zakoni kojima bi ovakvi slučajevi bili spriječeni?

Šutnja više nije odgovor.

Hrvatska je dala oprost. Ratne zločine nije oprostila

Da, hrvatski političari su, nažalost, izabrali mirnu reintegraciju ovog kraja. Nitko nije pitao narod i hrvatske branitelje koji su bili spremni vratiti Vukovar i dostojanstvo Vukovarčanima i cijeloj Hrvatskoj. Danas se posljedice mirne integracije vide kroz suživot koji ne funkcionira, kroz PTSP i patnju hrvatskih građana koji na ulicama susreću svoje mučitelje i one koji im ne žele reći gdje su njihovi ubijeni i nestali članovi obitelji.

No, Hrvatski sabor je 20. rujna 1996. godine išao i korak dalje – donio je Zakon o općem oprostu, a taj je zakon bio jedan od ključnih političkih preduvjeta mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja – istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema – u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Hrvatska je tada platila visoku cijenu mira, a plaća je i danas.

Oprost je obuhvatio velik broj sudionika oružane pobune i agresije, za djela obuhvaćena Zakonom. Ali jedna stvar mora biti potpuno jasna – ratni zločini nisu abolirani.

I upravo zato ne prihvaćam tezu da je 1996. sve završilo i da nakon mirne reintegracije država više nema što gledati, istraživati i provjeravati.

Naprotiv.

U sredinama iz kojih su 1991. djelovale pobunjeničke i četničke strukture, u mjestima u kojima su postojala mjesta zatočenja, u kojima su ljudi mučeni, ubijani i odvođeni u nepoznato, država je nakon reintegracije imala posebnu odgovornost.

Ne prema Srbima kao narodu.

Prema mogućim počiniteljima, pomagačima, čuvarima, mučiteljima i ljudima koji možda znaju gdje su nestali Hrvati.

I prema svakome tko desetljećima poslije ponovno veliča četništvo, širi mržnju prema Hrvatskoj ili javno zaziva novi sukob.

To nije progon. To je posao države. Posao koje prije svega trebaju obaviti tajne službe.

Tko je nakon reintegracije pratio što se događa u Negoslavcima?

Što je SOA znala o ljudima koji su nakon mirne reintegracije ostali živjeti na području na kojem su počinjeni teški zločini? Što zna sada?

Jesu li provjeravane informacije o skrivenom oružju? A svaki Slavonac zna da su Srbi sakrili velike količine oružja.

Jesu li praćene ekstremističke strukture i kontakti s ljudima iz Srbije?

Jesu li ozbiljno analizirane javne objave kojima se veliča četništvo i raspiruje mržnja prema Hrvatskoj?

Jesu li podaci bivših logoraša i svjedoka sustavno uspoređivani s ljudima koji su nakon rata nastavili normalno živjeti, poslovati, dobivati državnu zemlju ili koristiti državne potpore?

I, možda najvažnije, jesu li sve informacije koje su hrvatske službe prikupile završile ondje gdje su trebale – kod policije i DORH-a?

Jer abolicija ne znači amneziju.

Mirna reintegracija nije značila da Hrvatska mora zaboraviti tko ju je napao, gdje su bili logori, gdje su ljudi posljednji put viđeni i tko bi mogao znati gdje su njihove kosti. Sjetimo se bivše Jugoslavije u kojoj su bili praćeni svi za koje politički vrh nije bio siguran u lojalnost. Praćenje i kontroliranje onih koji su digli oružanu pobunu protiv Hrvatske nije diskriminacija manjinskog srpskog naroda. To je nešto što svaka normalna, pravna država radi.

Prati li SOA što danas rade braća Milorada Pupovca, pa i on sam? Prati li što se događa u Pupovčevim kulturnim centrima? Što se piše u njegovim medijima? Ili je to sve prepušteno BIA-i?

Kada ćemo dobiti zakon kojim država ne bi dijelila zemlju i poticaje nasumce

Posebno je bolno pitanje državnog poljoprivrednog zemljišta i poticaja.

Smatram da država ima pravo – i obvezu – postaviti puno strože uvjete kada raspolaže državnom zemljom i novcem poreznih obveznika na područjima teško opterećenima nerazriješenim ratnim zločinima.

Negoslavci nisu bilo koje selo.

To je mjesto koje se u svjedočanstvima preživjelih povezuje sa zatočenjima, mučenjima i nestancima Hrvata. Mjesto u kojem ni nakon više od tri desetljeća nisu dobiveni svi odgovori o tome tko je što radio i gdje su nestali ljudi koji su ondje posljednji put viđeni.

Zato smatram neprihvatljivim da država dijeli zemlju i novac kao da 1991. nikada nije postojala, a da prethodno nije učinila sve što je zakonski moguće kako bi utvrdila individualnu odgovornost i rasvijetlila sudbinu nestalih.

Prvo istina o nestalima. Prvo istrage. Prvo odgovori obiteljima. A tek onda privilegija raspolaganja hrvatskom državnom imovinom.

Jer državno zemljište nije ničije stečeno ljudsko pravo. To je hrvatska državna imovina.

A ako država nema mehanizme kojima će kod njezine dodjele uzeti u obzir pravomoćno utvrđeno protuhrvatsko nasilje, kaznena djela protiv Republike Hrvatske ili druga zakonom određena ponašanja, onda je vrijeme da Sabor raspravi treba li takve mehanizme zakonski uspostaviti.

Negoslavci nisu završena priča

I tu dolazimo do onoga o čemu Cronika.hr već piše.

Jer slučaj Milenka Vrcelje nije moguće promatrati potpuno odvojeno od mjesta iz kojeg dolazi.

Zato što je svaki stanovnik Negoslavaca koji je živio u vrijeme Domovinskog rata u tom selu, kriv za ono što se događalo 1991., zato što zločini počinjeni u Negoslavcima još nisu dobili sve svoje počinitelje, sve grobove i sve odgovore. Zato što su Negoslavčani sudjelovali u zločinu na Ovčari i Veleprometu.

Dok Hrvatska još traži svoje nestale, dok bivši logoraši govore o kućama i podrumima u kojima su držani i mučeni, dok se javno iznose imena ljudi za koje svjedoci tvrde da nešto znaju, hrvatska država nema moralno pravo ponašati se kao da je ta priča završena potpisom Zakona o općem oprostu.

Nije završena.

I neće biti završena dok posljednja obitelj ne dozna gdje joj je otac, sin, suprug, majka ili brat. Neće biti završena dok posljedni ratni zločinac ne bude priveden pravdi.

Zato slučaj koji je sada otvorio Nikola Kajkić mora biti puno više od još jedne prijave koja će nekoliko dana kružiti društvenim mrežama.

Mora biti povod da ponovno pitamo što se događalo u Negoslavcima, tko je držao privatne logore, tko je čuvao i ispitivao zarobljene Hrvate, tko ih je mučio, tko ih je odvodio, tko je sudjelovao u mučenju i ubojstvima na Ovčari i Veleprometu i – najvažnije – tko danas zna gdje su posmrtni ostatci civila i hrvatskih branitelja.

Mora biti i povod da se pitamo zašto ljudi koji danas imaju političku moć u Negoslavcima ne učine više kako bi se taj zid šutnje konačno srušio.

A među njima je i saborska zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov. I njen muž, načelnik Općine koji sjedi u zgradi u čijem podrumu su mučeni, silovani i ubijani hrvatski civili i branitelji.