Na obiteljskom stolu njegovo mjesto ostaje prazno: Majka Nada ni nakon 31 godine ne prestaje čekati svog Dadu

Davor Hegedić imao je samo 20 godina kada je uoči Vojno-redarstvene operacije „Bljesak“ 1995. godine podlegao teškim ranama zadobivenima na novljanskom bojištu. Iza njega je ostala obitelj, a iza majke Nade Hegedić iz Bjelovara bol koja ne prolazi ni nakon više od tri desetljeća. Na obiteljskim okupljanjima danas su djeca, unuci i praunuci, ali jedno mjesto za stolom uvijek ostaje prazno – ono koje pripada njezinu Davoru, kojega je od milja zvala Dado.

– Noći su mi najteže. Kao da je bilo jučer, čujem njegovu omiljenu pjesmu o majci koju bi zapjevao kada bi zasvirala na našem malom radiju. Ne znam što bih dala da moj Davor opet otvori naša vrata i da se na njima pojavi njegov vedar lik i široki osmijeh „dječaka“ i odraslog čovjeka koji je bio spreman dati život za svoju Domovinu. Sanjam ga godinama i ponekad poželim da taj san traje satima, što duže, kako bih bila uz njega – govori kroz suze majka Nada.

Prvog svibnja 1995. stigla je vijest koja joj je zauvijek promijenila život

Prvi svibnja 1995. godine ostao je najtragičniji datum u životu obitelji Hegedić. Davor se tada nalazio na novljanskom bojištu sa svojim suborcima iz Specijalne jedinice policije „Omega“, a majka je kod kuće pozorno pratila vijesti i čekala svaku novu informaciju.

Sina je, kaže, posebno povezivala s majčinskom bliskošću. Od četvero djece upravo je s Davorom imala iznimno snažnu vezu, a vijest o njegovu stradanju bila je udarac koji nije mogla ni zamisliti.

– Moj Davor bio je jako privržen meni, čini mi se čak najviše od mojih četvero djece. Bili smo jako povezani kao majka i sin! Nikada neću zaboraviti taj nesretni dan. Slušala sam vijesti na radiju s velikim uzbuđenjem, čekajući svaku informaciju s novljanskog bojišta, znajući da je tamo Davor sa svojim specijalcima iz legendarnih „Omega“, kojima je zapovijedao iskusni zapovjednik Hamdija Mašinović. Uz njega su dečki osjećali veliku sigurnost i povjerenje.

U jednom trenutku radio se, bez ikakva razloga, ugasio. Nada je osjetila da se nešto dogodilo, ali nije mogla ni pomisliti da bi to mogao biti početak najteže vijesti u njezinu životu.

– Znala sam iste sekunde da je to nekakav „znak“, niti ne pomišljajući da je to najcrnja vijest moga života. Moj Davor, kako sam kasnije saznala, bio je u sanitetskom helikopteru s liječnikom i medicinskom sestrom koji su se borili za njegov život. Nažalost, moj Davor nije izdržao teško ranjavanje – prisjeća se.

Tek je sljedećeg dana saznala da je Davor u Gornjem Kovačevcu teško ranjen te da je preminuo u helikopteru tijekom pokušaja spašavanja, na putu prema Novskoj.

– Taj se dan i trenutak jednostavno urežu u vaše srce i dušu. Za čovjeka staje život, a tijelo obavije neopisiva bol. Nisam željela prihvatiti istinu da je to baš moj Davor. Od šoka sam doslovno zanijemila – kaže Nada.

Od 1992. do 1995. godine Davor je sa svojim suborcima prošao brojna ratišta i teške vojno-redarstvene operacije, od Velebita do Dubrovnika. Majka se prisjeća da se i nakon ranjavanja u jednoj od ranijih akcija vraćao kući. Vjerovala je da će se ponovno vratiti i ovaj put. No, život njezina sina završio je nedaleko od rodnog Bjelovara.

Strahuje da će s vremenom biti zaboravljeni oni koji su dali svoje živote

Nada Hegedić danas je predsjednica Udruge roditelja poginulih branitelja Bjelovarsko-bilogorske županije. Redovito obilazi grobove poginulih branitelja na području Bjelovara i županije, pali svijeće, polaže cvijeće i sudjeluje na misama zadušnicama.

Ipak, nakon toliko godina tuge i sjećanja, sve je teže pronaći snagu za takve odlaske. Najviše je, kaže, brine ono što dolazi i pitanje hoće li buduće generacije nastaviti čuvati uspomenu na poginule hrvatske branitelje.

– Moram priznati da me je strah od budućnosti. Strah me je da neće imati tko obilaziti grobove naše poginule djece, da će biti zaboravljeni naši sinovi i kćeri koji nisu imali mladosti, vjenčanja i svoju djecu. Ti mladići dali su sve za našu Domovinu Hrvatsku, a danas svjedočimo da je na obljetnicama tragičnih događaja sve manje ljudi, a posebno učenika koji bi trebali znati više o stvaranju Hrvatske u kojoj danas slobodno živimo, zahvaljujući mladosti koja je dala ono najsvetije – poručuje.

Svakodnevicu joj danas olakšavaju obitelj i vjera. Djeca, unuci i praunuci razlog su zbog kojega se raduje novom danu, iako tuga ostaje njezina stalna suputnica.

– Tuga me potpuno slomila. Samo mi još dragi Bog i moja dječica daju snagu da životarim, dan po dan, do konačnog odlaska k voljenom sinu u Kraljevstvo nebesko – govori Nada.

Susreti sa suborcima bude uspomene na život koji je mogao biti

Nada se često susreće s Davorovim suborcima iz Specijalne jedinice policije „Omega“. Nekadašnji mladići danas su odrasli ljudi, uz koje odrastaju njihova djeca, a neki su postali i djedovi. Svaki susret za nju je podsjetnik na život koji je njezin sin mogao imati da se toga kobnog dana vratio kući.

– Često si postavljam brojna bolna pitanja, nažalost, bez odgovora. Najtužnije su duge, neprospavane noći kada svi oko vas spavaju. Molim Boga da što prije svane novi dan, kada mi dolaze djeca, unučad i praunučad. Oni su danas moja jedina životna utjeha – kaže majka Nada.

Među brojnim obiteljskim fotografijama posebno mjesto zauzimaju uspomene na Davorove nećake Ivanu i Danijela, koji su bili miljenici svojega ujaka Dade. Njegova smrt ostavila je dubok trag i na njima, kao i na Davorovu ocu Ivanu.

Ivana i Danijel imali su posebnu čast na svečanosti otkrivanja spomen-obilježja na mjestu Davorove pogibije – upravo su oni otkrili spomen-ploču posvećenu svojem ujaku.

Fotografije danas čuvaju uspomene na osmijeh, mladost i život prekinut prerano. Za majku Nadu one su mnogo više od slika – one su dio sina kojega i dalje čeka.

„Kršćanski je oprostiti, ali duša ne može nikada oprostiti ubojicama“

Jedno od najtežih pitanja koje se majci koja je izgubila dijete može postaviti jest ono o oprostu. Nada Hegedić kaže da je o tome mnogo puta razmišljala, ali da se njezin odgovor nije promijenio.

– Teško je odgovoriti na to pitanje koje mi je puno puta postavljeno, a moj odgovor uvijek je isti: „Kršćanski je oprostiti, ali duša ne može nikada oprostiti ubojicama i dok sam god živa“ – poručuje.

Više od tri desetljeća nakon Davorove smrti, Nada i dalje čeka. Čeka u tišini noći, u snovima, uz obiteljske fotografije i za stolom za kojim se okupljaju njezini najmiliji. Čeka u svakom sjećanju na sina koji je prerano otišao, ali čije mjesto u obitelji i majčinu srcu nikada nitko neće zauzeti.

Jer za majku Nadu vrijeme nije odnijelo bol, niti je izbrisalo nadu. Davor je ostao njezin sin, njezin Dado – onaj čije korake i dalje priželjkuje čuti na kućnom pragu.

Fotografije: Privatni album – Nada Hegedić i D. V.

Tekst: Dubravka Vukoja