Krv, komarci i neprijateljska hitna: Nevjerojatna priča o preživljavanju u paklu Bilja

Prošlo je trideset i pet dugih godina. Dovoljno vremena da se rovovi zaravnaju, da fasade zaborave ožiljke gelera i da se djeca, rođena u miru, u čudu pitaju kako su njihove ulice nekada izgledale. Vrijeme ima tu neobičnu moć; ono najsuroviju, najkrvaviju traumu polako ispire i pretvara u sjećanje. A onda, kada se preživjeli okupe, to sjećanje prerasta u priču. Priču koju slušate bez daha, pitajući se je li to scenarij nekog holivudskog blockbustera ili surova hrvatska stvarnost iz kolovoza 1991. godine.

Ovo je priča o Bilju. O Osijeku koji se grčevito branio. O mladićima bačenima u kaos, o nevjerojatnim slučajnostima, o komarcima usred kiše metaka i o neprijateljskoj hitnoj pomoći koja je spasila život hrvatskom vojniku. Ovo je priča o Arsenu, Danijelu i Tihomiru – trojici ljudi čije su se sudbine ispreplele u ratnoj traumi, a da to nisu ni znali sve do desetljećima kasnije.

Morski psi u slavonskoj ravnici

Kolovoz je u Slavoniji te 1991. godine bio težak. Zrak je bio ljepljiv od vlage, a miris zrelog žita miješao se s mirisom straha i baruta. JNA je još uvijek bila u osječkim vojarnama. Grad je disao na škrge. U to nadrealno stanje, kao pojačanje, stižu momci s Kvarnera. Specijalna jedinica policije “Ajkule” iz Rijeke.

Među njima je dvadesetjednogodišnji Arsen Jakovac, zvan Masny. Mladost i neiskustvo susreli su se sa surovom realnošću na Dravskom mostu. “Ajkule” su bile fenomen – kroz jedinicu je prošlo čak dvadeset pari braće. Brat je čuvao leđa bratu. Arsen i njegov brat našli su se zajedno u tom vihoru.

Nakon desetak dana na pripremama u Zagrebu, negdje sredinom kolovoza tridesetak pripadnika Specijalne jedinice policije Ajkule iz Rijeke dolaze u Osijek, među njima Arsen Jakovac i Tihomir Dujaković.

“Položaj nam je bio na Dravskom mostu,” prisjeća se danas Arsen, pogleda uprtog negdje u daljinu. “Došao je neki njihov transporter, ‘trocijevac’, i okrenuo cijevi prema nama. Mi? Mi smo imali samo automatske puške i nešto tromblona. Nismo imali zolje. Netko je rekao: ‘Dečki, ako budu pucali, uzvratit ćemo.’ A netko drugi pita: ‘A s čime?'”

U tim trenucima, kada shvatiš da stojiš pred čelikom naoružan samo srcem i komadom lima, prorade emocije. Bili su premladi, s previše odgovornosti na leđima. No, “Ajkule” su opravdale svoje ime. Grizli su gdje god je trebalo, a tog kolovoza trebalo je u Osijeku.

Krvavi centar Bilja

Dok su Riječani držali punktove oko Osijeka, 25. kolovoza u Bilju, pripadnik 3. gardijske brigade “Kune”, Danijel Štimac, dobiva naizgled rutinsku zadaću. Njegova desetina trebala je osiguravati bestrzajni top na Biljskoj cesti u slučaju tenkovskog proboja

U tome trenutku Bilje ostaje posljednje mjesto u Baranji pod kontrolom Hrvatskih snaga.

No, rat ne poznaje rutinu. U nadrealnom obratu, dolaze zapovjednici u džipu z pravca Osijeka i donose suludu odluku – idu u Bilje “vidjeti gdje su ti tenkovi”. Danijel, kao zapovjednik desetine, mogao je samo bespomoćno gledati kako srljaju u propast. Deset minuta kasnije, radioveza je zakrčala zapomaganjem: “Upali smo u zasjedu, ranjeni smo…”

Ono što slijedi je čisti adrenalin. Danijel sa svojim ljudima uskače u mali Tamić, dolazi do Čingi Lingi čarde i kreće u pješačko spašavanje kroz tuđa dvorišta. Preskakali su ograde, šuljali se kroz dvorišta, dok je centar Bilja odjekivao od pucnjave. Kretali su se lijevom stranom, skriveni od pogleda, sve do pošte.

A onda, izlazak u centar. Scena koja se zauvijek urezala u Danijelovo sjećanje. Izrešetan džip, a oko njega šest-sedam naoružanih ljudi u miješanim uniformama. Jedan vuče hrvatsku zastavu i psuje. “Gdje su dečki iz ovog auta?” pita Danijel, ne shvaćajući odmah situaciju. “Ma eno, pobjegli tamo, p***a im materina!” odgovara mu glas.

U djeliću sekunde, lampica se pali. To nisu naši. To su četnici.

Onaj najdalji prvi je potegnuo okidač. Metak se zabija ravno u Danijelovo desno koljeno. Kako je klecnuo i počeo padati, tako je instinktivno otvorio vatru. “Kako sam zapucao, tako su oni padali,” svjedoči Danijel. “U sekundi smo i mi i oni bili na podu. S tim da sam ja jedini nastavio pucati.”

Pucao je, mijenjao okvire brzinom koju nikada više u životu nije ponovio, savršeno, mehanički, dok sve nije utihnulo. Njegov suborac, u panici, viče i bježi, ostavljajući ranjenog Danijela samog u središtu neprijateljskog osinjaka. Dva momka iza njega već su bila mrtva.

Danijel je skinuo teški ruksak pun municije, uzeo dvije bombe, stavio ih u džep, repetirao pištolj i počeo se vući prema pošti. Ljeva noga je obilno krvarila, iako nije osjetio bol u toj nozi. Sam, napušten, slušao je kako se neprijatelji dozivaju i približavaju. Zgrabio je motorolu i počeo očajnički tražiti pomoć.

“Skini se s veze!” i Autan u kanalu

Tihomir Dujaković, još jedna riječka “Ajkula”, u to je vrijeme bio je na punktu na Dravi. Kada mu je došao jedan visoko rangirani časnik HV-a i zatražio da pođu s njim. „Brzo, trojica sa mnom u osiguranje! Mene!“.

I tako ulazi u Bilje kao osiguranje jednom časniku. Nisu ni znali kamo idu. Čim su izašli iz auta, zasuli su ih rafali. Mrak, panika, ranjenici. “Ja ga stavljam na leđa i vučem ga. Nekako smo ga ubacili u sanitet i oni su ga odvezli. ”

U tom kaosu, vezist pored Tihomira hvata signal. Netko zapomaže s druge strane: “Svi oko mene su mrtvi. Neću ni ja još dugo…” Tihomir, iskusniji i svjestan opasnosti, viče svom vezistu: “Reci mu da se isključi s veze! Čuju ga, locirat će ga!” Vezist prenosi poruku. S druge strane, u pošti, ranjeni Danijel Štimac sluša tu zapovijed. Gasi motorolu. Priprema bombe. Ako uđu, riješit će to zajedno. Posljednji metak iz pištolja čuva za sebe.

Dok Danijel čeka smrt u mraku pošte, Tihomir vodi svoju bitku. Časnik kojeg je osiguravao u panici pokušava pobjeći natrag za Osijek.

“Pošta je negdje tamo u sredini sela. Kako ćemo do nje? Možemo ovuda, možemo onuda. A nas je malo, trojica nas specijalaca i taj časnik koji nas vodi. Bilo je tamo i nešto naše vojske, ali malo. Mi krenemo cestom dolje. Jedna ekipa kreće za nama i ova moja dvojica kažu: „Dečki, idemo svi skupa, moramo izvući onog čovjeka.“ I krenu oni, a ovaj časnik mene zaustavi i kaže: „Ne, ne, ti ostani. Ti meni ostaješ kao osiguranje. Ti si moj osigurač.“ Ja ga pitam: „Kako to misliš?“ Ali on inzistira. U redu, ostali smo.

Pucnjava je trajala, čak me u jednom trenutku pogodio i neki rikošet od zida. Ovi moji su već krenuli naprijed, a u jednom trenutku taj časnik mi kaže: „Idemo brzo!“ Pitam ga kamo ćemo, a on veli: „Idemo se vratiti natrag.“ Uskoči on u auto i krene prema Osijeku! Pitam ga: „Što to radiš?!“ Kaže on: „Vraćamo se u Osijek.“ Gledam ja njega… Imam dva čovjeka tamo naprijed, ne mogu se vratiti bez njih! Ja mu kažem: „Slušaj. Ajde ovako – vraćaj se ili pucam!“ On me gleda. Na kraju je stao, okrenuo auto na kraju Bilja, izbacio me van i pobjegao za Osijek.”

Uz Tihomira bilo je i drugih branitelja, kretali su se jednom stranom po kanalu, gdje se odvija scena kakvu ni najbolji redatelji ne bi mogli osmisliti. Viče mu branitelj s druge strane cesta, „lega, otkuda si?“ A Tihomir mu viče preko kanala i ceste: „Iz Rijeke!“ On u šoku: „Molim?! Iz Rijeke? Ne mogu vjerovati! Pa što radiš tu?“ odgovara mu: „A isto što i ti!“ Pita ga branitelj : „A gdje ti je šljem?“ nemam ništa. Kaže on: „Ne možeš bez šljema, drži!“ I baci on meni šljem preko ceste. Stavim ga na glavu.

Zatim, Tihomir, s Kvarnera, maže se stikom protiv komaraca. “Milijun komaraca oko mene, ali nijedan ne ide na mene!” viče mu Tihomir. “Daj, majke ti, imaš li nešto protiv komaraca?” uzvraća Osječanin usred žestoke pucnjave. Tihomir mu baca Autan. Rat oko njih bjesni, a oni u kanalu rješavaju problem slavonskih komaraca.

I tako malo po malo kretaju se prema centru Bilja, kao u jednom trenutku grupa ljudi. ” Nišanim, ali ne možeš dobro vidjeti, daleko su. Čekaš. Kako su se približavali, vidim da su šareno obučeni – u crvenom, žutom… Shvatim pa viknem: „Nemojte pucati, to su civili, čovječe!“ Žene i djeca trče prema nama. Skužim ja da su i ova moja dvojica s njima. Brzo smo ih doveli do kraja sela i nekako ubacili na sigurno. Netko ih je odvezao.”

Anđeli u bijeloj Ladi

Vratimo se u poštu. Danijel je na izmaku snaga. Gubi krv. Čuje zvuk vozila. Prvo prolazi Lada karavan s crvenim križem. Odlazi. Zatim se vraća. Danijel pali motorolu, viče svojima da ga je prošla hitna. U očaju, maše iz zaklona. Vozilo staje.

Iz bijele Lade izlaze vozač i medicinska sestra. “Reži mu te hlače, šta čekaš!” viče vozač. Sestra brzo previja ranu, ubacuju ga u vozilo i jure prema Osijeku. Danijel, u bunilu i bolovima, cijelim putem psuje četnike, ne znajući tko ga zapravo vozi.

U to isto vrijeme, Tihomir Dujaković iz svog kanala promatra tu istu Hitnu kako prolazi s poluotvorenim vratima. Vidi unutra čovjeka, bijelog kao zid, iscijeđenog od krvi. Bio je to Danijel.

Danijel se budi u osječkoj bolnici. Operirao ga je dr. Lovrić, njegov susjed. U razgovoru nakon operacije, doktor ga pita tko ga je dovezao. “Hitna. Bila je neka sestra, crvena, valovita kosa…” odgovara Danijel. Doktor ga pogleda u oči i izgovara rečenicu od koje se ledi krv u žilama: “Znaš što ću ti reći… To nije naša hitna, to je njihova, neprijateljska. Naše sestre iz bolnice više uopće ne idu na takve intervencije.”

U totalnom kaosu prvih dana rata, neprijateljska hitna iz Belog Manastira pokupila je ranjenog hrvatskog vojnika iz centra Bilja i, svjesno ili nesvjesno, spasila mu život prebacivši ga do prve bolnice – one u Osijeku. Splet okolnosti, ludilo rata ili jednostavno nadnaravna sreća.

Epilog: Skini se s veze

Desetljeća su prošla. Krv je isprana, Bilje je obnovljeno. U udruzi specijalne policije “Ajkule” na 25 obljetnicu okupili su se na projekciji dokumentarnog filma o tim danima. Pričaju se priče. Smijeh, tuga, suze za onima kojih više nema.

Tihomir stoji sa strane i sluša jednog čovjeka kako priča svoju priču. Sluša o zasjedi, o pucnjavi, o ranjavanju i skrivanju u pošti. U Tihomirovoj glavi zupčanici se okreću. Film se vrti unazad 25 godina. “Čekaj malo,” pomisli Tihomir, “pa to je to! On je bio onaj u pošti! Pa to je taj čovjek, živ je!”

Prilazi Danijelu Štimcu, gleda ga u oči i nakon četvrt stoljeća izgovara: “Skini se s veze!” Danijel se zaledio. Prepoznao je. Prepoznao je glas, prepoznao je trenutak koji mu je spasio život. Dva čovjeka, povezana nevidljivom radio-valovima u najcrnjoj noći svojih života, konačno su stajala jedan pred drugim u miru.

Danas, 35 godina poslije, ove priče više nisu samo ratni izvještaji. One su spomenik ljudskoj izdržljivosti, hrabrosti, nevjerojatnoj slučajnosti i bratstvu koje ne poznaje granice između Rijeke i Osijeka. One su dokaz da se i u najgorem paklu može pronaći tračak apsurda koji te nasmije, i zraka svjetlosti koja ti spasi život.