Mladi Jastreb progovorio o obavještajnim igrama koje se odvijale iza kulisa pada Vukovara: ‘Upozoravam vas!’
Posljednji zapovjednik herojske obrane Vukovara Branko Borković, poznat po ratnom nadimku Mladi Jastreb, u razgovoru koji smo s njim vodili u povodu još jedne Kolone sjećanja otvoreno progovara o anatomiji sloma grada u studenome 1991. Vojnički britko Borković je progovorio i o obavještajnim igrama koje su se odvijale iza kulisa pada Vukovara te poslao poruku mladim generacijama rođenima nakon Domovinskog rata.

* Kada ste u kolovozu 1991. prvi put došli u Vukovar i zajedno s Milom Dedakovićem preuzeli zapovijedanje obranom grada, jeste li mogli predvidjeti u kojem će smjeru ići ta bitka i koliko će trajati?
Nismo mogli predvidjeti, ali smo znali što je nasuprot nama. Jedna od stvari koje su u tom trenutku bile nužne jest što dulje sačuvati status quo mira jer nismo imali čime ratovati. To smo maksimalno i pokušavali, ali nismo mi određivali tempo. Nastojali smo kočiti brzinu razvoja događaja jer nismo imali oružja. Pokazalo se da smo dobrom organizacijom s tako malo oružja i ljudi postigli rezultat kojim se možemo ponositi. Zaustavljali smo neprijateljske snage zahvaljujući našim ljudima koji su svi bili dragovoljci i koji su – teška je to riječ – slušali, jednostavno su osjetili bit i podredili se našem organizacijskom sustavu koji smo posložili tako da kvalitetno možemo odoljeti napadima.
* Odbili ste potpisati bilo kakav akt o predaji grada. Zašto?
Prije svega, nitko, doslovce nitko, niti jedan vojnik, nijedan političar ni po kojem zakonu nema pravo predati bilo koji dio teritorija, bilo koju osobu i bilo što bilo komu tko to traži s prostora Hrvatske. Taj čin bio bi veleizdaja.
* Kako je izgledao vaš odlazak iz Vukovara u proboju nakon što je organizirana obrana?
Moram naglasiti da je to bio jedini mogući način u tim trenucima, to je ono što je ljudima možda manje poznato. Dva dana prije toga potpisano je primirje između hrvatske strane i JNA koje je podrazumijevalo i posredovanje međunarodne promatračke misije, general Rašeta potpisao je to o razdvajanju snaga. Prije toga bila je jasna odluka i sporazum o iseljavanju, odnosno izvlačenju jedinica JNA iz Hrvatske, a to se evidentno na Vukovar nije primijenilo. Nama je bolnica bila puna ranjenika, a Vukovar je tada već bio sasječen na tri cjeline. U središnjem dijelu grada nismo više imali snage za pružanje bilo kakvog ozbiljnijeg otpora. Ostale su okružene snage na Mitnici i u Borovu naselju. U tom trenutku veći dio snaga Garde i HOS-a te MUP-a već je u proboju izvučen. U toj završnoj fazi donijeli smo odluku da i zapovjedništvo s osiguranjem te dio pristiglih postrojbi krenu u proboj. U dogovoru sam bio s povjerenikom Vlade, koji je bio ovlašteni pregovarač isključivo o modelu evakuacije bolnice i pregovora o bolnici, ranjenicima i civilima. Vojska nije mogla biti predmet pregovora jer smo mi za njih bili pobunjenici.
* Nakon svega što ste prošli, u Zagrebu su vas dočekala pritvaranja i kontroverzna Manolićeva komisija…
Da, kidnapiranje! Nasilno odvođenje bez sudskih naloga i bez naloga bilo kojeg tijela. Dakle otmica, doslovce otmica koju je izveo represivni aparat, što su radili Perković i Manolić.
* I ovih ste se dana dotaknuli te teme. Na svojoj stranici objavili ste dokument o tome. Što očekujete, hoće li se ikada službeno rasvijetliti tko je naredio tu torturu?
Puno je toga već rekonstruirano, a puno toga, nažalost, nije zato što se još ne može prići određenim dokumentima. O tome vam više može odgovoriti Povjerenstvo. Recimo, prof. Stjepan Šterc, pa predsjednik ratne Vlade Franjo Gregurić, koji je također bio član Povjerenstva te je, zahvaljujući tomu, bio upoznat sa svim tim elementima. A državni tajnik Darko Nekić bio je predsjednik tog povjerenstva. Oni su dobili na uvid hrpu tih dokumenata iz kojih je razvidno ovo što vam govorim. Protiv mene kao ratnog zapovjednika nikada nije pokrenut nikakav službeni postupak bilo kojeg tijela, osim tih, ne mogu ih drugačije nazvati nego parasustava ili duboke države, koji su izvršili protuzakonite ispade i provodili teror.
* Može li hrvatska država možda zakonodavno ili u moralnom smislu napokon rasvijetliti istinu?
To sam jasno i zatražio. Ministar Medved osnovao je povjerenstvo koje je donijelo zaključke. Ono što sam ja tražio i na čemu inzistiram jest da se Vlada i Sabor o tome očituju. Nedopustivo je da netko bude privođen Josipu Perkoviću u njegov ured tri puta javno u lisicama. Nikada u povijesti hrvatskog naroda nitko nije bio priveden kroz instituciju Sabora na ispitivanje. I to ne bilo koga, oni su ratnog zapovjednika obrane Vukovara nasilno priveli na ispitivanje u Sabor. To je vrhunac poniženja.
* Dakle, očekujete da se javno rasvijetli tko je zapovjedio tu torturu?
Inzistiram na tome. Svi se danas kunu u Vukovar, a pogledajte na koji se način odnose prema braniteljima Vukovara, njihovim ratnim zapovjednicima, pa i prema povjereniku Vlade, što je sve prolazio i nakon logora. Što je s tim? Civilno i vojno vodstvo ratnog Vukovara bili smo ja i Marin Vidić. Ako je Vukovar sintagma stvaranja moderne hrvatske države, onda treba raščistiti taj odnos prema ljudima koji su nosili to na svojim leđima.
* Smatrate li da je hrvatski narod doista prepoznao značaj Vukovara i da je istinski svjestan onoga kroz što ste prolazili?
Najviše me zabrinjava, i sve vrijeme o tome govorim sa zabrinutošću, to što se Vukovar gura u mitologiju. Vukovar nema ništa lažno niti skriveno. Nema nikakvih elemenata koji bi bili takozvana tajna starog mlina – zašto je Vukovar pao. Fenomen je Vukovara hrabrost branitelja koji su ga tako dugo držali s vrlo skromnim mogućnostima i koji su odoljeli zadnjoj komunističkoj vojsci u Jugoslaviji i nacističkim snagama Slobodana Miloševića iz Srbije koje su izvršile tako brutalnu agresiju i tako jezive zločine na svakom koraku, gdje god da su ušli u Hrvatsku.
* Što je u tim teškim vremenima, bez dovoljno naoružanja, branitelje držalo na okupu i kako ste na koncu uspjeli pružiti otpor nadmoćnijoj vojsci?
Držao nas je jasan motiv i ta snaga dragovoljnosti, kao i organizacije cjelokupnog sustava. Mi smo sve elemente vojnički ustrojili i maksimalno posložili, uključujući i život stanovništva. Na onom prostoru, u toj prvoj fazi od 18. listopada, s gradom i Ilokom bilo je u okruženju više od 30.000 ljudi, koji su živjeli u nemogućim uvjetima. Nakon toga ostatak od oko 15.000 ljudi na području grada Vukovara živio je u jezivim uvjetima, nezamislivima i u Europi i u svijetu. To je posljednje ratno tlo Europe krajem 20. stoljeća. Skromnim naoružanjem koje smo imali zadržali smo linije i uništavali neprijateljske snage. Kažu – zašto predaja? Pa znate li na što je sličila predaja Lovasa, gdje su se seljaci dobrovoljno razoružali i vjerovali jedinicama JNA? Nekoliko valova ubijanja ljudi na minskim poljima, klanja i tako dalje. Na što je sličilo u Berku 2. rujna? Svako selo, Sotin, Tovarnik, gdje god da okrenete, pokolj svih koje su našli a da nisu s njima na istoj liniji, da nisu Srbi, da nisu nacisti.
* Koji je trenutak vama osobno najteže pao?
Nemoć, nemoć zadnjih trenutaka. Kad ste svjesni da ste ih porazili, a nemate snagu eksploatirati taj poraz jer nemate dovoljno snaga da biste preživjeli. Oni su kleknuli i više nisu mogli dalje, a mi nismo imali snage zadati završni udarac. Nismo imali ni s kime ni čime. Imali smo iscrpljene građane, ljude, osoblje, nedostatan broj branitelja, s hrpom mrtvih i ranjenih.
* Kako ste se nosili s time da su ljudi na rubu snaga, neprijatelj pada, a pomoći niotkud?
To su ti završni trenuci u kojima smo pokušavali. Hvala Bogu, pokojni predsjednik je u dogovoru poslao Martina Špegelja, koji je intenzivno koordiniran s nama. Pokušavali smo iznaći načine od Međunarodnog crvenog križa, razmatrali smo razne mogućnosti izvlačenja i zaustavljanja. Vjerovali smo i politički dogovorenim procesima o iseljavaju jedinica JNA.
* Što mlade generacije koje su rođene nakon rata mogu naučiti iz vukovarske tragedije da bi razumjele smisao hrvatske države?
Ponajprije ono što je pouka tih događaja, a to je rasplet raspada bivše Jugoslavije koji je bio takav kakav je. Oduprli smo se podivljaloj komunističkoj vojsci koja se podredila srpskom nacizmu predvođenom Slobodanom Miloševićem. Po svim elementima, između Hitlera i Miloševića ne vidim neku razliku. No vrlo je važno to da nijedan branitelj Vukovara u sebi ne nosi mržnju. Mržnja ne vodi nikamo. Osim toga, tu je i jedno veliko iskustvo koje nosimo, a to je način preživljavanja. Zbog ratnog iskustva često upozoravam: ne proizvodimo dovoljno hrane za sebe. Nismo stvorili ništa od čega možemo samostalno živjeti. Nekad su nam seoska gospodarstva bila izdašni izvori hrane. Danas u selima ne možemo naći ni kravu ni odojka, ni kokoš, ma ništa. Učimo li djecu da znaju uzeti te životinje i koristiti ih za vlastitu prehranu? Ne znaju, nažalost. Ružno je reći, ali ako danas ubijete kokoš tako da joj odsiječete glavu, tužit će vas za zločin. To gledam kao civilizacijski problem. Ne smijemo sebi to dopustiti. Mi koji smo prošli najteže režime znamo što znači biti gladan i žedan. Naš narod uvijek je u povijesti govorio – nemojmo dopustiti da hodamo goli i bosi, gladni i žedni i bez krova nad glavom. To su elementi preživljavanja, života i zadovoljstva naroda za koje se moramo izboriti jer je to jedini način opstojnosti hrvatske države i naroda.
Izvor:dnevno.hr











