Obrana Sunje 1991.: Kako je protuudar na kolodvoru spasio Sisak i Zagreb

Obrana Sunje u jesen 1991. godine predstavlja jedan od najsloženijih primjera vođenja obrambenih operacija u nepovoljnim taktičkim uvjetima tijekom Domovinskog rata, a ključna bitka za željeznički kolodvor 30. listopada 1991. pokazala je vrhunsku taktičku zrelost, zapovjednu odlučnost i neslomljiv moral hrvatskih branitelja. Munjevitim protuudarom, kojim su hrvatske snage uz potporu samohodnog topništva istoga dana povratile privremeno izgubljenu zgradu kolodvora, spriječeno je komadanje obrambenog pojasa i zaštićena jedina logistička žila kucavica – skela kod Kratečkog. Time je trajno osiguran lijevi bok obrane Siska, zaustavljen prodor agresora prema Zagrebu te očuvana strateška osnovica s koje je Hrvatska vojska u kolovozu 1995. u operaciji „Oluja“ oslobodila Banovinu i Pounje.

Jedina slobodna enklava u Pounju i „špica“ na željezničkom kolodvoru

Nakon pada Hrvatske Kostajnice i povlačenja hrvatskih snaga iz Pounja u rujnu 1991. godine, Sunja je ostala jedino neokupirano područje pod nadzorom Oružanih snaga Republike Hrvatske na desnoj obali rijeke Save između Siska i granice s Bosnom i Hercegovinom. U vojno-doktrinarnom smislu, taj je prostor poprimio značajke klasičnog, ali izuzetno plitkog obrambenog mostobrana.

Položaj branitelja karakteriziralo je taktičko poluokruženje s triju strana. Protivničke snage zaposjele su dominantne uzvisine oko sunjske kotline, odakle su imale potpunu optičku i vatrenu kontrolu nad svim prilazima, komunikacijama i objektima u samom naselju. Zaleđe mostobrana naslanjalo se na rijeku Savu, dok je izravna cestovna veza prema Sisku bila fizički presječena.

„Cjelokupna logistička održivost položaja, uvođenje svježih snaga, doprema borbenih kompleta streljiva, opskrba sanitetskim materijalom te evakuacija ranjenika ovisili su isključivo o skelnom prijelazu na Savi kod mjesta Kratečko.“

U takvom operativnom rasporedu, željeznički kolodvor u Sunji imao je presudnu ulogu. Povijesno izgrađen kao strateško čvorište pruga prema Sisku, Zagrebu, Novskoj i Pounju, željeznički je kompleks te jeseni činio najistureniji klin – takozvanu „špicu“ hrvatske obrane prema neprijateljskim uporištima u Drljačama i Četvrtkovcu. Zauzimanjem kolodvora agresor bi razdvojio braniteljske snage, izbio u središte mjesta i potisnuo obranu u nebranjeni prostor uz samu Savu. Na strateškoj razini, pad Sunje izravno bi otvorio lijevo krilo obrane Siska i stvorio preduvjete za forsiranje rijeke te nesmetan prodor prema Turopolju i Zagrebu.

Od lokalnih straža do čeličnog bedema od 35 kilometara

Organizacija obrane razvijala se iz inicijalnog lokalnog otpora domaćeg stanovništva i policije krajem srpnja 1991. u čvrst, inženjerijski uređen sustav. Organizacijski preokret nastupio je 29. srpnja dolaskom Žarka Peše na čelu 120 pripadnika pričuvnog sastava policije iz Zagreba. Kao prvi zapovjednik obrane, Peša je koordinirao seoske straže i formirao prve izviđačko-diverzantske skupine koje su noćnim upadima u protivničku dubinu sprječavale iznenadne pješačke prodore.

Ključna etapa u vojnom strukturiranju započela je 3. rujna 1991. imenovanjem generala Slobodana Praljka na dužnost zapovjednika obrane Sunje, uz Miroslava Međimorca kao zamjenika. Praljak je nepovezane točke preustrojio u jedinstveni fortifikacijski sustav. Izgrađena je mreža armiranobetonskih bunkera, ukopanih tranšeja i protuoklopnih zapreka, čime je stvorena kružna obrambena crta duljine oko 35 kilometara na pravcu Gradusa Posavska – Greda Sunjska – Sunja – Krivaj Sunjski – Žrem – Selište – Bistrač – Bobovac.

Glavnu manevarsku i udarnu snagu činili su pripadnici 2. „A“ brigade ZNG-a – legendarni „Gromovi“, pri čemu je operativno težište nosila njezina 2. pješačka bojna („Banijska oluja“), ojačana oklopno-mehaniziranim elementima i samohodnim topništvom. Uz gardiste, crtu su držali pripadnici 57. samostalnog bataljuna ZNG-a iz Siska, policijski službenici PP Sunja i PU Zagreb, dragovoljačke skupine iz Zagreba, Siska, Lepoglave i Tomislavgrada te pripadnici Satnije hrvatskih umjetnika. Nasuprot njima stajale su združene snage JNA i srpskih pobunjenika Banovine i Pounja s masivnom topničkom i oklopnom premoći.

Dan kada je gorjela zemlja: Bitka za kolodvor 30. listopada 1991.

Napad izveden 30. listopada 1991. u vojno-povijesnoj literaturi i raščlambama časopisa Strategos valoriziran je kao dotad najžešći kombinirani udar na sunjski mostobran. Cilj agresora bio je jasan – presjeći mostobran na spoju najisturenijih točaka silovitim udarom na zonu željezničkog kolodvora.

Operacija je započela u ranim jutarnjim satima razornom topničkom pripremom. Na Sunju, a posebice na željezničku postaju i okolne zaklone, ispaljeno je nekoliko tisuća topničkih, tenkovskih i minobacačkih projektila – dvostruko više nego u dotad najtežim rujanskim napadima, kada je 21. rujna na naselje palo više od tisuću granata te je oštećena i crkva Sv. Marije Magdalene.

Nakon uraganske vatre uslijedio je snažan pješačko-oklopni napad. Pod golemim pritiskom, branitelji na najisturenijim točkama bili su prisiljeni na taktičko povlačenje prema unutrašnjosti naselja. Neprijatelj je probio prvu crtu, ovladao peronima i ušao u samu zgradu željezničkog kolodvora, dovodeći cijeli mostobran na rub sloma.

„Hrvatsko zapovjedništvo promptno je procijenilo situaciju te spriječilo nastanak panike. Umjesto općeg povlačenja prema skeli, naređena je žurna konsolidacija snaga i priprema za neposredni protuudar.“

Ključni čimbenik preokreta bila je munjevita reakcija hrvatskog topništva i uvođenje u borbu samohodnih topničkih oruđa – popularnih „samohotki“. One su preciznom vatrom tukle po tek zaposjednutim položajima oko postaje, unoseći kaos u protivničke redove i sprječavajući njihovo ukopavanje. Iskoristivši taj učinak, gardisti 2. „A“ brigade „Gromovi“, policajci i lokalni dragovoljci krenuli su u silovit protunapad. U bliskoj borbi za kolodvorske objekte i kolosijeke, agresorske snage su razbijene i odbačene na polazne položaje, a do kraja dana željeznički kolodvor i izvorna crta bojišnice vraćeni su pod potpuni hrvatski nadzor.

Krvava cijena slobode i udari zrakoplovstva na skelu

Velika taktička pobjeda 30. listopada plaćena je krvlju. U borbama za oslobađanje željezničkog kolodvora poginuo je Milenko Dukić, pripadnik 2. gardijske brigade „Gromovi“, rođen 16. svibnja 1961. u Bosanskom Novom. Za zasluge u obrani domovine posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika, a njegovo ime ostalo je trajno upisano među devetoricom poginulih „Gromova“ na sunjskom bojištu.

Shvativši da frontalnim udarom na kolodvor ne može slomiti obranu, agresor je 1. i 2. studenoga 1991. u borbu uveo ratno zrakoplovstvo JNA, izravno gađajući riječnu skelu kod Kratečkog kako bi odsjekao enklavu. Unatoč zračnim udarima i tisućama novih projektila, branitelji su očuvali skelu, uništili neprijateljski tenk T-84 i zadržali položaje, uz žrtvu dvojice poginulih branitelja i dvoje civila te petero ranjenih. Žestoki napadi nastavili su se i 14. prosinca 1991., kada je uz više od 2000 ispaljenih granata odbijen novi pješački proboj, pri čemu je život izgubilo još pet hrvatskih branitelja.

Kumulativna bilanca svjedoči o strahotama kroz koje je ovo mjesto prošlo od 1991. do 1995. godine: poginulo je ukupno 78 sunjskih branitelja, a više od 150 ih je ranjeno. Razoreno je ili teško oštećeno 1.157 stambenih kuća i 607 gospodarskih objekata, uz čak 12 milijuna četvornih metara minski zagađenog prostora. Unatoč tome, niti jedan pedalj naselja nije ostao pod trajnom okupacijom.

Prkos pod granatama i bicikl Svena Laste

Nepovoljan položaj u nizini, doslovno na dlanu neprijatelju s okolnih brda, iznjedrio je u Sunji specifičan psihološki mehanizam otpora. Strah od neprekidnih kanonada branitelji su razbijali autoironijom i satirom, nadijevajući svojim borbenim skupinama i otpornim točkama prkosna imena: Luciferi, Zeleni zmajevi, Vepar divizija, Leteća tvrđava, Ukleti Holandez, Prerezane vene, Neupereni tulipani, Maksimirski legionari, Šarene pidžame i Olinjali štakori.

U tom mozaiku hrabrosti posebno mjesto pripada bardu hrvatskog glumišta Svenu Lasti, pripadniku Satnije hrvatskih umjetnika. U 66. godini života Lasta se dragovoljno prijavio na prvu crtu te je kao snajperist raspoređen upravo na najopasniju točku – željeznički kolodvor.

„Do svog je paljbenog položaja svakodnevno dolazio biciklom pod prijetnjom topničke vatre, postavši moralni uzor znatno mlađim braniteljima.“

Opisujući u listopadu 1991. apokaliptične prizore razorene Sunje, napuštenih životinja i raznesenih pogona, Lasta je snažno naglasio etičku čistoću hrvatske obrane čiji cilj nikada nije bilo nanošenje žrtava civilima, već isključivo obrana kućnog praga. Upravo na kolodvorskom položaju, na poticaj Miroslava Međimorca, Lasta je napisao kultnu pjesmu Piše Sunja Vukovaru, trajni spomenik prkosu i patnji hrvatskog ratnika.

Od neprobojnog štita do pobjedničke „Oluje“

Slomom napada na kolodvor agresor je trajno izgubio inicijativu za brze pješačko-oklopne obuhvate na Banovini. Nakon Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992. i dolaska snaga UNPROFOR-a, čuvanje crte preuzela je domaća 17. domobranska pukovnija Sunja.

Sav znoj i krv proliveni u jesen 1991. dobili su svoj puni strateški smisao u kolovozu 1995. godine. Obranjeni sunjski mostobran poslužio je Glavnom stožeru OSRH kao ključna operativna osnovica za uvođenje glavnih snaga Zbornog područja Zagreb u VRO „Oluja“ na pravcu Sunja – Hrvatska Kostajnica – Dvor, čime je slomljen 39. banijski korpus i oslobođeno cijelo Pounje. Danas o toj herojskoj epopeji svjedoči spomen-ploča na zgradi željezničkog kolodvora podignuta u čast poginulim „Gromovima“ i lokalnim braniteljima, kao i društveni centar „Dom Sven Lasta“, čuvajući trajnu uspomenu na ljude koji su svojim tijelima zaustavili tenkove.

Foto:  Žarko Peša, (fotografija u posjedu HMDCDR-a)