Posljednji korak u minskom polju: Potresna priča o branitelju koji se nikada nije vratio svojoj obitelji

Udruga branitelja Domovinskog rata „Zagrebački Velesajam“ na svojim je mrežnim stranicama objavila emotivnu priču posvećenu upravo tim braniteljima, ali i njihovim obiteljima, suprugama, majkama i djeci koji su morali nastaviti život bez svojih najmilijih.

Priča pod naslovom „U minskom polju – posljednji korak jednog branitelja“ snažno podsjeća da iza svakog poginulog hrvatskog branitelja stoji ljudska sudbina, ime, obitelj i ljubav koja nije prestala njegovom smrću.

Objavu Udruge prenosimo u cijelosti.

U MINSKOM POLJU – POSLJEDNJI KORAK JEDNOG BRANITELJA

Priča iz Domovinskog rata za sve one koji su svoje živote ostavili na hrvatskoj zemlji.

Nije znao da će baš toga dana posljednji put vidjeti sunce.

Imao je samo trideset godina. Kod kuće su ga čekali supruga i malena kći koja je tek naučila izgovarati riječ „tata“. U džepu odore nosio je njezinu fotografiju, malo izgužvanu, ali njemu vrjedniju od svega zlata ovoga svijeta.

Toga jutra krenuo je s dvojicom suboraca preko livade. Znali su da je neprijatelj minirao teren, ali rat ne pita čovjeka je li spreman. Svaki korak mogao je biti posljednji.

A onda se začula eksplozija.

Zemlja se zatresla, prašina i dim prekrili su livadu. Jedan je suborac ostao nepomičan, drugi je dozivao pomoć, a on je ležao u blatu, teško ranjen.

Pokušao je posegnuti za fotografijom svoje djevojčice. Ruka mu je drhtala. Izvukao ju je i privio na prsa.

„Samo da još jednom zagrlim svoje dijete… samo još jednom da vidim svoju ženu“, šaptao je.

Suborac ga je držao za ruku i govorio mu da izdrži. Da će sve biti dobro. Da će se vratiti kući.

Ali obojica su znala da možda neće.

Posljednjim snagama zamolio je suborca:

„Ako preživiš, otiđi mojoj maloj. Reci joj da je tata nije napustio. Reci joj da sam je volio više od vlastitog života.“

Nekoliko trenutaka poslije njegove su se oči zatvorile.

Na minskom polju ostala je njegova kaciga, puška i fotografija djevojčice.

Godinama poslije, njegova kći dolazit će na grob s bijelim cvijetom u ruci. Nikada neće upoznati očev zagrljaj, nikada neće čuti njegov glas, nikada neće osjetiti kako je to kada te otac vodi za ruku.

A on je poginuo za zemlju u kojoj će ona odrastati.

Danas preko mnogih nekadašnjih minskih polja raste trava. Ljudi prolaze, djeca se igraju, život ide dalje. Ali negdje ispod te zemlje još uvijek leže mine, a u našim sjećanjima ostaju oni koji su ondje izgubili život.

Minsko polje nije bilo samo komad zemlje. Bilo je mjesto na kojem su prestajali nečiji snovi, nečija mladost, nečije očinstvo i nečija budućnost.

Zato ne zaboravimo hrvatske branitelje koji su stradali od mina. Ne zaboravimo njihove obitelji, njihove majke koje su ih čekale, supruge koje su ostale same i djecu koja su odrasla bez očeva.

Jer svaki izgubljeni život imao je svoje ime, svoje snove i nekoga tko ga je čekao.

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA!

UBDR „Zagrebački Velesajam“