Zašto Hrvatska još nema veliki ratni film o Domovinskom ratu? "Prave priče još nisu ispričane..."

Hrvatska kinematografija i Domovinski rat, tema je koju je zaokupila Ivana Žaknića, novinarka i urednica Hrvatskog radija i filmskog kritičara, taman toliko da uz potporu Agencije za medije iu okviru njezina Programa novinarske izvrsnosti napiše sedam dobrih tekstova.

Sve ih se dade naći i pročitati na mrežnim stranicama HRT-a, no vrijednim se činiti čuti iz prve ruke što je autor gurnuo karatnom filmu, odnosno filmovima koji se bave Domovinskim ratom.

Dok sjedamo za stol, Žaknić pripaljuje cigaretu, ali da potpisnik ovog teksta u startu napravi terminološku pogrešku.

– Zapalili ste cigaru poput kakvog lika iz partizanskih filmova, šalimo se.

– Iz ratnih, ispravlja nas Žaknić.

Lako je pogriješiti kad ste rođeni davno. Za početak ide puno ozbiljnije pitanje.

– Snimamo li malo ili previše filmova iz Domovinskog rata? Odnosno, jesmo li ih ovih tridesetak godina samostalnosti snimili malo ili puno, pitamo.

– To je i bilo nešto zbog čega sam krenuo u ovu seriju tekstova, jer jedan dio ljudi tvrdi da je premalo filmova snimano o Domovinskom ratu, premalo s obzirom na to koliko rat kao nekakva drama zaslužuje, kao što s druge strane postoje ljudi koji kažu da hrvatski redatelji samo i snimaju filmove o ratu.

Mislim da ova druga skupina brka ratne filmove kao čiste žanrovske i sve one koji imaju za posljedicu rat poput filmova o braniteljima s PTSP-om, o cijeloj našoj tranziciji. U svakom slučaju Domovinski rat je nešto što prati hrvatsku kinematografiju do naših dana, kaže Žaknić.

ŽANRovski čist

I to će, dodaje, sigurno tako i ostati.

– »Svadbu«, film koji je poharao kinoblagajne i postao najgledaniji hrvatski film, sigurno ne možemo zamisliti bez Domovinskog rata. Jer, kome bi bila smiješna hrvatska i srpska tradicionalna obitelj, a da nije bilo tog rata.

Mislim da je snimljeno dovoljno filmova o Domovinskom ratu s obzirom na uvjete produkcije, na činjenicu da smo inače mala kinematografija, a to kakve su kvalitete sasvim druga stvar. Je li snimljeno dovoljno dobrih!? Teško, smatra Žaknić.

Činjenica jest, veli, da nismo primjerice snimili film kao što je bosanskohercegovački »Quo Vadis Aida« Jasmile Žbanić, baš ratni film koji je bio međunarodno prepoznat.

– Tako da je moj odgovor na vaše pitanje je li snimljeno dovoljno filmova, ali nije dovoljno dobrih filmova o Domovinskom ratu, zaključuje Žaknić.

Žanr. Žanrovski čistog ratnog filma gotovo da nismo ni imali. Na pamet pada tek film »Broj 55« Kristijana Milića. Slaže se s tim Žaknićem, ali i podsjeća na nešto drugo.

– Ako idemo malo u povijest i govorimo o filmovima koje smo zvali partizanskima, odnosno o filmovima koji su se bavili Narodnooslobodilačkom borbom, vidjet ćemo da ni u bivšoj Jugoslaviji hrvatski redatelji nisu radili čisto žanrovske filmove.

Općenito je bilo malo žanrovskih filmova, Hajrudin Krvavac bosanskohercegovački redatelj je recimo bio čisto žanrovski redatelj. Što se hrvatskih redatelja tiče, uvijek su to bile neke ratne drame, podsjeća Žaknić.

Tu je teško ne spomenuti se recimo filmovi Antuna Vrdoljaka »Kad čuješ zvona« i »U gori raste zelen bor«, rađenih po memoarima Ivana Šibla.

– Ima rata u njima, ali nisu čistokrvni žanrovski filmovi. Općeniti mi nismo skloni žanr kao kinematografiju i zato je o ratu premalo žanrovskih filmova. Da nije Kristijana Milića, mi uistinu klasični žanrovski film ratni ne bismo imali, slaže se Žaknić.

U serijalu tekstova zanimljivih je sugovornika. I oni zazivaju žanrovski film, neki manje neki više. Tako se povjesničar i voditelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Ante Nazor bavi primjerice filmom o hrvatskom ratnom zrakoplovstvu.

– Reklo bi se, Nazor bi čisti žanr, velimo.

– Ja bih rekao da on polazi od toga da je premalo ratnih priča, premalo borbi, bitki filmski. Recimo, o Vukovaru nije snimljen nijedan pošteni ratni film, barem prema mišljenju kritičara.

Ja nisam htio ulaziti u neku valorizaciju snimljenih filmova, samo sam prenio kritike koje su tada pratile filmove. Hoće li pak neke od tih filmova za jedno 20, 30 godina uzeti u razmatranje neki mlađi filmski kritičar, pa početi o njima drugačije pisati, to ne znam. Zna se dogoditi da filmovi nakon par desetak godina budu ponovno valorizirani, kazuje Žaknić.

Pojedinačni napori

I Nazor, i filmski kritičar Veljko Krulčić, i redatelj Ivan Salaj smatraju da prave ratne priče nisu ispričane, veli Žaknić. Podsjetit će se tako Žaknić kako je onomad HRT krenuo s »Brojem 55« s namjerom da pokrene serije filmova o bitkama u Domovinskom ratu koje nisu bile razvikane.

– Nažalost stalo se samo na Kusonjama, na toj tragediji, i nije se išlo dalje. Vjerojatno nije bilo sredstava, nije se to moglo dogoditi zbog stalnih promjena, mišljenja je Žaknić.

Da nisu možda financijski razlog da se filmovi o Domovinskom ratu snimaju i više? Ili je malo dobrih scenarija?

– Za ratni film, klasičan žanrovski, najprije treba dobar scenarij, a tu smo dosta loši. Drugo što treba je novac. Sve kreće 90-ih godina kada se u film nije ulagalo.

Od početka 90-ih do 95. godine kada je i završio rat s Olujom, država jednostavno nije imala ni sluha ni interesa snimati ratne filmove, a očito nije bilo ni novca. Zanimljivo da je prvi ministar kulture i prosvjete je bio Vlatko Pavletić koji je bio i profesor na Akademiji, što govori da bi mogao biti zainteresiran za film.

Pomoćnik Pavletićev bio je Ivo Škrabalo. U vodstvu države bio je i Antun Vrdoljak, filmski redatelj. Ali, očito su se svi audiovizualni potencijali prebacili na bojište. Zato imamo nekoliko dobrih dokumentaraca u tom razdoblju, pojašnjava Žaknić.

I da nije, kako kaže, bilo pojedinačnih želja i napora, poput onih koji su iznjedrili film »Vrijeme za« Oju Kodar, ništa se ne bi ni snimalo.

– Sve mi se čini da su filmovi koji su tada napravljeni napravljeni mimo sustava. Uvijek su pojedinci morali jako gurati te filmove, veli Žaknić.

S druge strane s filmom je, kaže, uvijek tako da novca ima i nema, pa i kad su ratni.

U tom kontekstu spomenut će Žaknić Ivana Salaja, redatelja koji je nakon dokumentarca »Hotela Sunja« i filma »Vidimo se« koji govori o ratu u pozadini, gurao scenarij na kojem je radio jako dug, scenarij koji bi trebao biti pravi ratni film.

– Prva polovica filma bi se dogodila u Vukovaru, druga polovica nakon kraja rata, ali ne samo što mu država nije dala novce već nije mogao naći ni producenta. Rekli su producenti da nitko taj film ne može financirati, Salaj nije htio odustati od nekih svojih principa i zato se taj film nikada nije dogodio.

Vjerojatno je bilo još puno takvih slučajeva, ali općenito nedostatak novca i nedostatak scenarija dva su ključna razloga zašto filmova nije bilo i više, kaže Žaknić.

Bizarni trenuci

Uz Salajev film »Vidimo se« vezana je začudna zgoda, ono njegovo zadnje televizijsko prikazivanje prekinuto je u trenu kad je valjalo objaviti da je preminuo Franjo Tuđman.

– Što Salaj kaže, taj je film umro zajedno s Franjom Tuđmanom, na to će Žaknić.

Ne, ističe i činjenica da razvoj ratne kinematografije ima svoje faze, nekoliko njih.

– A ako imaš nekakve faze onda znači da je toga ipak bilo. U početku imamo filmove koje je Jurica Pavičić nazvao samoviktimizacijom, one koji su binarni, crno bijeli. Ali to je i vrlo logično.

Nama se iz današnje perspektive možda čini da su propagandni i oni to i jesu, ali kakve je filmove u tom trenutku uopće trebalo snimati!? Bilo bi mi jako žao da se netko jednog dana ne sjeća tih filmova, da se potpuno izbrišu filmovi poput »Vrijeme za«, »Cijene života«. Jer, koliko god u očima kritičara bio loš dio povijesti i treba ih staviti u kontekst vremena – smatra Žaknić.

Bili su, podsjeća, i filmovi napravljeni nakon Drugog svjetskog rata na ovim prostorima posve ideološko propagandni.

– Kasnije je tek došlo do Vrdoljakovih filmova i drugačijeg pogleda na Drugi svjetski rat i tu epopeju Narodnooslobodilačke borbe. Slično je ovdje. Već 1995., u ranoj fazi, na Pulskom festivalu imamo potpuno drugačije filmove.

Imamo »Vidimo se« Ivana Salaja, imamo film Lukaše Nole »Svaki put kad se rastajemo«. Već tada postoje malo drukčiji filmovi. To je ta sljedeća faza koja završava komedijom.

Već 1996. godine Vinko Brešan radi komediju na temu rata, što je zapravo užasno rano. Zamislite da je netko 1951. odlučio raditi komediju o partizanskoj borbi, veli Žaknić.

A bilo je pomalo bizarnih momenata, dodaje se, pa spominje ponajprije film »U okruženju«.

– Film je to kojeg je napravio Stjepan Sabljak, požeški branitelj i invalid Domovinskog rata, zajedno sa svojim suborcima. Ljudima je jednostavno dosadilo gledati ratne filmove koji nisu autentični.

Ta autentičnost je i glavni problem filmova o Domovinskom ratu. Pa je Sabljak sa svojim suborcima otišao u Požeštinu i snimio film koji je, naravno, amaterski, koji je tehnički dosta slabašan, ali kada je igrao te godine po kinima bio je to apsolutni film, konačno autentični prikaz o ratu, priča Žaknić.

Taj problem autentičnosti ratnih zbivanja istaknuli su i svi njegovi sugovornici. Ivan Salaj tako kaže da su filmove o ratu radili ljudi koji rata nisu vidjeli.

– Lukas Nola je rekao: »Mi smo generacija koju je netko ukrao rat.« Filmove o ratu su radili ljudi koji rat nisu poznavali. Zato su i najbolji filmovi Kristijana Milića, ističe Žaknić.

Stalni suputnik

Ponestaje li nam vremena da snimimo dobar autentični ratni film!? Ne, misli Žaknić. Amerikanci, kaže, dan danas snimaju filmove o Drugom svjetskom ratu, ili pak onom u Vijetnamu.

– Ne mislim da će tu nužno nestati interes. Osim toga Domovinski rat je nešto što u našem društvu stalno izaziva tenzije svako malo, doduše na valu negativnih tenzija, ali eto – detektira.

Možda baš zbog tih tenzija autori tako nerado ulaze u ovu tematiku. A kad smo već spomenuli Brešanovu komediju, nije da se ne nudi zanimljivih likova i priča i za to.

– Samo, je li komedija pa da je ratne tematike uopće moguće snimiti u ovako polariziranom društvu, pitamo.

– »Ničija zemlja« je bosanskohercegovački film koji je napravljen u vrijeme dok je još trajao rat i osvojio je Oscara. Uvijek je sve moguće, ali i opet je pitanje nekih dobrih scenarija, nekih ljudi koji će gurati, nekakvih sklonosti.

Mi smo se 90-ih našli u situaciji da je stara generacija redatelja odradila svoj rat, onaj tamo, a da su se pojavili neki mladi ljudi koji i zbog toga teško dolaze do novca, kaže Žaknić.

Brešan je, ponoviti valja, napravio komediju o ratu. Žaknić će istaknuti film Deane Šorke »Dva igrača s klupe«. Ali da je komedija teško raditi slaže se i on.

– Da nismo neke teme i lako potrošili, pitamo.

– Mislim da nikada nitko neće snimiti film o Vukovaru, pravi ratni. Imao sam osjećaj kod svih sugovornika, a jedan je to i rekao, ali nije želio da se objavi: »Kakav film o Domovinskom ratu mi želimo!?

Bitka na Neretvi samo da je u Domovinskom ratu.« Dakle, film koji će biti spektakularan, koji će privući mase gledatelja koji će imati nekakvu međunarodnu prepoznatljivost.

Problem je u tome što ti naši ratni filmovi međunarodno nisu uopće bili prepoznati. Pa je tu i pitanje publike, tko će gledati te filmove. Recimo, »Broj 55« Kristijana Milića sjajan je ratni film, jedan od najboljih naših ratnih filmova, ali u kinima je imao relativno skromnih 14.000.

S druge strane, Jakov Sedlar napravi film kojeg kritika ne voli, ali bez ikakve distribucije, bez ičega, na skupi 85.000 ljudi kinima, što znači da ipak postoji za interes barem jednog dijela ljudi.

Žalosno bi bilo da se sve to prelama preko politike, ali ako je to jedini način da neke naše ideološke podjele i neslaganja o Domovinskom ratu proizvode i dalje filmove o Domovinskom ratu koji će s jedne strane biti dobri, kao druge samo privlačiti publiku, mislim da ima smisla snimati takve filmove, naglašava Žaknić.

Elem, zagrizao je Žaknić, sve se čini, u temu koja je kompleksnija nego se možda u početku činila. Što je on sam putem otkrio a da se tome i nije nadao!?

– Kada sam krenuo s tim da li je bilo previše ili premalo filmova o Domovinskom ratu nisam znao koliko toga ima. Moja početna ideja bila je samo da se bavi ratnim filmom kao ratnim žanrom.

Međutim, kad pogledaš brdo je tu filmova koji nisu ratni, ali se osjećaju ratne posljedice. Imate film Zrinke Ogreste »S druge strane« gdje imate ženu, medicinsku sestru iz Zagreba, koja je samohrana majka i živi svoj poprilično dosadnjikav život, a bila je udana za bivšeg oficira JNA koji je s vremenom završio u Haagu, izašao van i ponovno joj se javlja.

Što je to nego ratni film!? Tako da sam otkrio koliko je tih filmova povezano s ratom. Otkrio sam zapravo da taj rat stalni suputnik hrvatske kinematografije, htjeli mi to ili ne. Vjerojatno i oni ljudi koji krenu pisati scenarije za koje misle da nisu ratni zapravo rade filmove o Domovinskom ratu, priznaje Žaknić.

Poraće i tranzicija

Preko 30-ak je filmova za koje mislite da su ratni ili postratni. I to, smatra, nije malo. Nije to, međutim, sve što je osvijestio.

– Uz to sam otkrio i popriličnu žalost kod ljudi poput Ivana Salaja koje je jednostavno to što nisu uspjeli snimiti ratni film kakav su htjeli na neki način zaustaviti u karijeri. Što je šteta.

Salaja je to nakon filma »Vidimo se« jedno 20 godina udaljilo od hrvatske kinematografije, čovjeka koji je bio jedan od najtalentiranijih ljudi u tom mladom hrvatskom filmu kako se to zvalo. To mi je nekako najviše žao, kaže Žaknić.

Priznajemo autoru serijala kako je napisano ako ništa u čitatelja budi želju da pogleda neke od hrvatskih filmova ratne tematike. Smješka se on, prije iskrena priznanja.

– Osim one povijesne razine, činjenica da je naša generacija odrasla »uz ratne filmove u boji«, moj je motiv za pisanje bio i to što su te devedesete godine bile moje formativne godine kao kritičara.

Ljudi danas kažu da nema previše ratnih filmova. Iz moje tadašnje perspektive, pa i sadašnje, svaki drugi u to vrijeme bio je ratni. Ti filmovi su bili jako gledani, »Vrijeme za« je imalo 60.000 gledatelja, ljudi su htjeli gledati ratne filmove.

A s druge strane postoji priča da su devedesete godine one kada je hrvatska publika zamrznula hrvatski film i od toga se dan danas nismo oporavili. Čini mi se realnijim da ljudi poslije nisu htjeli gledati postratne filmove, tranzicijske filmove, veli Žaknić.

– Nisu, jer imaju svoju muku ii doma, čini nam se.

– Tako je. To je poput priča sa srpskim crnim talasom koji je bacio drugačije svjetlo na velebni socijalistički režim, a ljudi ga nisu gledali. Jer tko će, kako rekoste, gledati svoju muku u kinu, slaže se Žakić.

Ne, koliko se Žaknić u tih 30 godina mijenjao kao kritičar, pa i kritičar ratnoga nam filma!?

– Jeste li bili onomad oštriji, pitamo.

– Da, apsolutno. To je jednostavno neki proces sazrijevanja. I kao što redatelji ne mogu raditi jedan film cijeli život, ne možeš cijeli život pričati isto o filmu i samo čekati sve na nož.

Mislim da je moja generacija to shvatila i da je ta oštra borba protiv suvremenih hrvatskih filmova prepuštena mlađim kolegama (smijeh). Sjetim se jedne davne Pule, mladi kritičari tamo smo žestoko udarili po jednom filmu, a Tomislav Kurelec koji je tada već bio poprilično iskusan kritičar je rekao: »Deco, pa nije to tako loše.«

To je rezultiralo time da smo navečer ponovno pogledali film. Tad sam bio posvađan s hrvatskim filmom. Više nisam, zato vjerojatno i ovakav serijal, mudro će Žaknić.