Prisjećamo se tužnog dana iločkog progonstva — 17. listopada 1991.
Prije 35 godina Ilok je ostao gotovo bez svojih hrvatskih stanovnika. Pod prijetnjom JNA, tisuće ljudi iz Iloka i okolnih mjesta krenule su 17. listopada 1991. u dugoj koloni prema mostu na Dunavu, preko Srbije i natrag prema slobodnom hrvatskom teritoriju kod Lipovca. Iza njih su ostali domovi, vinogradi, imovina i grad u koji mnogi godinama nisu mogli kročiti.
Sedamnaesti listopada jedan je od najtežih datuma u novijoj povijesti Iloka. Tog četvrtka 1991. godine tisuće stanovnika najistočnijega hrvatskog grada i okolnih naselja morale su napustiti svoje domove pred Jugoslavenskom narodnom armijom i srpskim snagama.
Ilok je prethodnih tjedana bio sve čvršće odsječen od slobodnog dijela Hrvatske. Okolna mjesta već su bila okupirana, komunikacije prekinute, a u gradu su utočište pronašli i brojni stanovnici Tovarnika, Lovasa, Bapske, Šarengrada, Mohova, Opatovca, Sotina i drugih mjesta.
Kako navodi Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, civilne vlasti Iloka bile su 14. listopada primorane potpisati sporazum s predstavnicima JNA o iseljavanju stanovništva. Tri dana poslije JNA je okupirala grad, a uz nazočnost promatrača Europske zajednice iz Iloka je protjerano više od 5.000 Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva.
O okolnostima potpisivanja sporazuma u Šidu i događajima koji su mu prethodili prije nekoliko dana pisao je i Portal hrvatskih branitelja. Sporazumu je prethodio referendum održan 13. listopada, u trenutku kada je grad već bio u potpunom okruženju i kada je mogućnost obrane bila izrazito ograničena.
Kolona je krenula od ranog jutra
Sedamnaestog listopada ljudi su se od ranih jutarnjih sati počeli okupljati u koloni. Automobili, traktori, prikolice i kamioni bili su natovareni najnužnijim stvarima koje su obitelji uspjele ponijeti.
Prema detaljnom prikazu koji donosi Hrvatsko kulturno vijeće, kolona se počela okupljati oko 7 sati kod mlina i potom se kroz gradske ulice polako kretala prema mostu. U njoj su bili Iločani, ali i prognanici iz Tovarnika, Lovasa, Bapske, Šarengrada, Mohova, Opatovca i Sotina. Mnogi nisu imali vlastito prijevozno sredstvo pa su ih drugi primali na traktore, prikolice i kamione.
Ljudi su sa sobom uglavnom nosili odjeću, dokumente i poneku osobnu uspomenu. Kuće su ostajale prazne, vinogradi neobrani, stoka u dvorištima, a iza prognanika ostajalo je gotovo sve što su njihove obitelji stvarale generacijama.
HRT Hrvatska radiotelevizija u izvještaju o obljetnici progonstva navodi oko 10.000 Hrvata s iločkog područja, od kojih je približno 4.000 bilo iz samoga Iloka, dok su ostali bili stanovnici okolnih mjesta. U starijim izvještajima HRT-a spominje se kolona od oko 8.000 ljudi, zbog čega se brojke u javno dostupnim izvorima razlikuju ovisno o tome odnose li se samo na određeni dio kolone ili na šire iločko područje.
Preko Srbije ponovno u Hrvatsku
Put prognanika bio je posebno težak. Iz Iloka su preko mosta na Dunavu ušli na područje Bačke Palanke u Srbiji, a potom nastavili prema Hrvatskoj. Kod Lipovca su ponovno ušli na slobodni hrvatski teritorij.
Za većinu njih time nije završila neizvjesnost. Slijedile su godine progonstva po različitim dijelovima Hrvatske, a dio Iločana završio je i u inozemstvu. Povratak je postao moguć tek nakon procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, završenog 15. siječnja 1998. godine.
Oni koji su ostali u Iloku živjeli su pod okupacijom. HRT Radio Osijek navodi da su preostali Hrvati bili izloženi uhićenjima, odvođenjima i zlostavljanju, a hrvatske kuće i imovina pljačkane su i preuzimane.
Izvor:PHB
