35 godina nakon raketiranja Banskih dvora: Visoki kazneni sud odbio žalbe optuženih za suđenje u odsutnosti

Istraga o raketiranju Banskih dvora službeno je pokrenuta 12. prosinca 2017. godine, iako se na predmetu godinama ranije intenzivno radilo kako bi se utvrdile sve okolnosti događaja i identificirali konkretni počinitelji.

Optuženi za napad na sjedište tadašnjeg hrvatskog državnog vrha već 35 godina nisu dostupni hrvatskom pravosuđu, a prema svemu sudeći, to se neće ni promijeniti jer žive u Srbiji. Hrvatsko pravosuđe godinama pokušava provesti postupak protiv njih, pa i u odsutnosti, no optuženi se tome protive tvrdeći da hrvatski sud nije dovoljno precizno obrazložio pojedinačnu odgovornost svakog od njih, kao ni razloge zbog kojih im se sudi u odsutnosti, odnosno zašto se postupak ne vodi u drugoj državi.

Njihove žalbe na odluku o suđenju u odsutnosti odbio je Visoki kazneni sud (VKS), čime bi dugogodišnji pravosudni postupak vezan uz raketiranje Banskih dvora konačno mogao prijeći u fazu početka suđenja.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu za raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991. tereti Ljubomira Bajića (87), tadašnjeg zapovjednika 5. zrakoplovnog korpusa, Slobodana Jeremića (77), načelnika za zračnu podršku, Đuru Miličevića (71), načelnika 105. lovačko-bombarderskog avijacijskog puka, Čedomira Kovačevića (75), referenta tadašnje kontraobavještajne službe pri ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani, te Ratka Dopuđu (69) i Damira Lukića (68), pilote koji su sudjelovali u napadu.

Bajić, Jeremić, Miličević, Kovačević i Dopuđa državljani su Srbije, dok Lukić posjeduje državljanstva Srbije i Hrvatske.

Prema optužnici, svi su djelovali prema ranije izrađenom planu zapovjednog vrha JNA. Navodi se kako je pukovnik Jeremić, tada pomoćnik zapovjednika za zrakoplovnu podršku u zapovjedništvu Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, 7. listopada 1991. s planom upoznao general-majora Bajića, tadašnjeg zapovjednika 5. zrakoplovnog korpusa i Operativne grupe za borbeno zapovijedanje.

Istoga dana Jeremić je helikopterom Gazela stigao na aerodrom Udbina, gdje je bio smješten 105. lovačko-bombarderski avijacijski puk, te se sastao s majorom Đurom Miličevićem, načelnikom stožera i zamjenikom zapovjednika puka. Optužnica navodi da je Miličević, prema Bajićevoj zapovijedi, upoznao Jeremića s obavještajnim podacima kojima je raspolagao Kovačević o prostorijama u kojima bi se trebao nalaziti tadašnji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Miličevića se tereti da je potom naredio zapovjedniku 249. lovačko-bombarderske eskadrile Ratku Dopuđi da avionom Super Galeb G-4, zajedno s Kovačevićem kao kopilotom i Lukićem kao pilotom drugog zrakoplova G-4, izvrši raketiranje Banskih dvora i okolnih objekata.

Prema optužnici, Dopuđa, Kovačević i Lukić istoga su dana oko 15 sati poletjeli s Udbine prema Zagrebu. Dopuđa je, prema Kovačevićevim uputama, avionskim bombama MK-82 bombardirao Banske dvore, gdje su se tada trebali nalaziti Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ante Marković, tadašnji predsjednici Predsjedništva SFRJ i Saveznog izvršnog vijeća SFRJ. Njih trojica prostoriju koja je pogođena napustili su neposredno prije udara.

Tužiteljstvo Lukića tereti da je na Banske dvore i okolne objekte ispalio 16 raketa M-74 Munja kalibra 128 milimetara. U napadu je poginuo jedan civil, jedna osoba je teško ozlijeđena, dok su tri osobe zadobile lakše ozljede. Materijalna šteta na Banskim dvorima i okolnim objektima procijenjena je na gotovo 37 milijuna kuna.

Tijekom istrage ispitani su brojni svjedoci u Hrvatskoj, dok su okrivljenici i svjedoci iz Srbije saslušani putem međunarodne pravne pomoći pred Višim sudom u Beogradu. Posljednja rasprava održana je krajem 2025. godine, a prije toga u dva navrata pokušalo se započeti sa suđenjem. Gotovo dvije godine trajalo je utvrđivanje primaju li optuženici iz Srbije sudske pozive.

Nakon toga donesena je odluka o suđenju u odsutnosti, na koju su se optuženici žalili u studenom 2025. godine. Visoki kazneni sud njihove je žalbe odbio, uz obrazloženje da iz spisa proizlazi kako optuženici nisu dostupni hrvatskim vlastima niti će to biti.

VKS je naveo kako je istraga pokrenuta 12. prosinca 2017., kada je osumnjičenicima određen istražni zatvor. Već 18. prosinca iste godine raspisana je tjeralica, a 15. veljače 2018. izdan je europski uhidbeni nalog.

Osumnjičenici su pozvani na iznošenje obrane 14. rujna 2018., no nisu se odazvali, iako su pozivi uredno dostavljeni. Zamolbenim putem ispitani su u Beogradu 27. prosinca 2017. i 6. listopada 2020. godine.

Optužnica je podignuta 29. prosinca 2020. te im je putem međunarodne pravne pomoći dostavljena, nakon čega su sudu dostavili odgovore na optužnicu. Na sjednicu optužnog vijeća zakazanu za 30. rujna 2021. nisu se odazvali, iako su bili pozvani diplomatskim putem.

Na sljedećoj sjednici optužnog vijeća 2. prosinca 2022. prisustvovali su samo njihovi branitelji, nakon čega je optužnica potvrđena. Odluka je potom optuženicima dostavljena putem oglasne ploče suda.

Nakon potvrđivanja optužnice ponovno im je određen istražni zatvor, a 7. studenoga 2022. ponovno je raspisan europski uhidbeni nalog. Optuženici su diplomatskim putem pozvani i na raspravu 18. rujna 2023., no nisu se pojavili, a sud nije zaprimio ni povratnice o uručenju poziva. Slična situacija dogodila se i uoči rasprave zakazane za 3. rujna 2025., nakon čega je donesena odluka o suđenju u odsutnosti.

U svojim odgovorima na optužnicu optuženici su prigovarali i zbog toga što rješenja o provođenju istrage nisu bila prevedena na srpski jezik i ćirilicu. Bajić je tvrdio kako tijekom istrage nije mogao iskazivati zbog obveze čuvanja vojne tajne, što je njegova obrana isticala kao sporno.

Nakon podizanja optužnice Bajić je za hrvatske medije izjavio da je tog listopadskog dana 1991. godine samo izvršavao zapovijedi. U očitovanju na optužnicu dodatno je ustvrdio da Hrvatska 7. listopada 1991. još nije bila međunarodno priznata država, već federalna jedinica SFRJ.

• - U prvoj polovini 1991. pripadnici MUP-a Hrvatske u 268 slučajeva grubo su nasrnuli na integritet pripadnika JNA i članova njihovih obitelji. U siječnju 1991. Uprava za sigurnost JNA dokumentirala je ilegalno naoružavanje Hrvatske preko Mađarske i Kopra. Stjepan Mesić je tada izjavio: "Što ste mislili, da ćemo uvoziti nalivpera?" - naveo je Bajić u svom očitovanju na optužnicu danom pred beogradskim sudom.

Opisivao je i formiranje Zbora narodne garde te naveo niz postupaka tadašnjeg hrvatskog MUP-a koje je ocijenio provokativnima.

• - Hrvatski MUP je 27. lipnja 1991. minirao prilazne puteve zračnoj luci Pleso. Nadalje, 29. lipnja nastavili su provocirati pripadnike JNA u Zagrebu, 2. srpnja otvorena je vatra na Mostu mladosti u Zagrebu na tri motorna vozila JNA, 15. srpnja identificirano je 30 snajperista koji su kontrolirali kretanja unutar ondašnje vojarne Maršal Tito u Zagrebu (današnja vojarna 1. gardijske brigade Tigrovi op.a.). U ranim jutarnjim satima 17. srpnja u zrak je na nekoliko mjesta dignuta pruga Vrhovine-Ličko Lešće... Franjo Tuđman je 12. rujna 1991. donio naredbu o blokadi vojarni JNA što je podrazumijevalo isključivanje struje, vode i plina, te inzistiranje na predaji i napade na sve objekte JNA - naveo je Bajić.

U nastavku je tvrdio kako je tada započeo „građanski rat za istrebljenje i stvaranje nove države“, kao i da je riječ o „ratu rukovodstva Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom za promjenu teritorijalnog suvereniteta SFRJ“. Naveo je i kako je „JNA preko generala Veljka Kadijevića tražila prekid vatre, no da je Tuđman samo formalno pristajao na to, dok u stvarnosti ništa nije poštivao“.

Na kraju svog očitovanja Bajić je obrazlagao zbog čega smatra da su Banski dvori bili legitimna meta napada.

• - Slijedom svega toga, Franjo Tuđman i objekti koje je on koristio za rukovođenje predstavljali su u smislu Ženevskih konvencija i Dopunskih sporazuma legitiman vojni cilj, odnosno isključena je protupravnost njegovog ubojstva. Zato ono što je navedeno u optužnici nije kazneno djelo. Banski dvori su bili legitimni vojni objekt jer neutralizacija osobe koja zapovijeda oružanim formacijama druge strane u oružanom sukobu predstavlja opravdanu vojnu potrebu, a ubojstva u oružanoj borbi ne smatraju se zločinom. Riječ je o doktrini ‘obezglavljivanja neprijatelja’ koja je vladajuća doktrina u ratnim operacijama NATO saveza čiji je Republika Hrvatska sada član - zaključio je Bajić u svom očitovanju na optužnicu.

Nakon raketiranja Banskih dvora, u noći s 7. na 8. listopada 1991. godine, Hrvatski sabor donio je konačne odluke o neovisnosti Republike Hrvatske, koja je dan nakon napada i službeno proglašena.