Diva iz Varvare

Naša stara poznanica portala, pjesnikinja Zdenka Bilobrk, ponovno nam se javlja stihovima koji otvaraju prostor tišine, molitve i povijesnog sjećanja. U pjesmi „Diva iz Varvare” autorica se nadahnjuje likom Dive Grabovčeve, mlade djevojke iz ramskoga kraja koja je, prema narodnoj predaji, u 17. stoljeću radije izabrala vjernost, čestitost i slobodu savjesti nego prisilu i poniženje.

Njezina tragična smrt na Kedžari, na planini Vran, prerasla je granice obične legende: Divin grob više od tri stoljeća ostaje mjesto hodočašća, a njezino ime simbol nevinosti, hrabrosti i duhovne postojanosti. Zdenka Bilobrk Divu ne promatra samo kao lik iz prošlosti, nego joj daje unutarnji glas — glas djevojke koja se, pred strahom i nasiljem, obraća Bogu, majci, domu i vlastitoj neugasloj ljubavi.

Pred čitateljima je pjesma koja spaja povijest i molitvu, bol i ljepotu, osobnu dramu i kolektivno pamćenje jednog naroda.

Diva iz Varvare

Zlatna je ura. Sunce se ulijenilo i zastaje. Staje i stoji.

Ne poklapa se sa brecanjem. Zvono broji i broji.

Rukama nemoćno grabim prazninu gluhim dobom rasutu niz klance.

Zanijemjele ptice pognutih glava, lupanju mog srca, broje udarce.

 ---

Do maločas neobuzdanim pjevom sklanjale himnu životu,

slaveći slobodu, zaljubljene u svijet i njegovu ljepotu.

Motreći moju haljinu bijelu i kosu zlaćanu, dugu,

slijedile putanju moju, zgledajuć se jedna na drugu.

 ---

Sve lijepo načini Gospod. Svud ukolo mjerničkim užetom razapeo vrhunce,

istom nas vežući Ljubavlju. Kedžara je stvarana za bjegunce.

Turskog silnika gubim iz vida. Krivi se, izjeda ga gorčina.

Izvan sveg sam vremena. Obavija me tišina...

 ---

Oca mi nema, a htjela bih jednom još zagrliti majčicu staru...

Isuse moj dobri...Učini nek zvonar naše blago vrati kući u Varvaru.

Rundov prerezanog vrata ne hropće više. Uza me nepomično leži u travi.

Srce mi krvari. Isuse moj, ne ostavljaj me samu na Kedžari...

---

Još jutros, mati je ocu štucala sijede po kosi i bradi,

a on proskao onaj jedan poljubac, ko kad su bili mladi.

Crveneći ko kukurijek prijetila mu tupim škaricama,

a, unesrećene Mande dječačić, od veselja pljeskao majušnim ručicama.

---

Puštam ih na miru i sa mrvičkom okrećem uz progon.

Dobri moj i vjerni Rundov, uvijek je za mojim nogon.

Uz razrušenu crkvu svete Barbare ne osjećam ništa osim sjete,

i najrađe bih zaplakala naglas da uza me nije dijete.

 ---

Mrmor rasutih riječi iz kripte, ko živa voda iz kamena,

vidovito pokrivalo hrašće mjesto srušenog slimena.

Obezglavljena crkva Svetice, slika moje Bosne kojom ovladaše Turci.

Krstim se i ljubim križ istetoviran na mojoj ruci.

 ---

Misli mi odvlači maleni izvorčić i cvijetak mirišljav i žut.

Nezaustavljiva kao i Život, voda uvijek pronađe put.

Iz dubine mraka, prteći kroz najtvrđu glinu,

čišća od žutoga zlata, izbijala na površinu.

 ---

Opere i male grijehe, u ime Kralja Krista,

vraćajući se sebi, obraza čista.

Mirisni put duša do cvjetnih Nebeskih njiva,

uklesan u zid portala, s biserjem voda umiva.

 ---

Za kratko ponire, a malena se ptica nečujno spušta na cvijet,

prhne, i uskraj ruševnog portala, nastavlja dalje let.

Tragom nedužnih duša, lišenih jada i muke,

uzašlih bez pozdrava i zadnjeg stiska ruke.

 ---

Kada pojavi se Put, najzadnje, srce udari najtiše.

Ne odustaje od svoje Istine i upinje se sve više i više.

Omamljena mirisom trava i titranjem sunca u očima,

odlazim tamo gdje Ljubav sve mijenja i novi Život počima.

 ---

Sve zaostalo u zjenama odnosim kako je i bilo.

Neisplakane suze stavljam duši na krilo.

Na drugo, Ljubav zbog koje sam vatrom gorjela...

Slike sviju koje u svom sam životu, neizmjerno voljela.

 ---

I onaj jedan pogled kojeg sam proljetos srela.

Kad sve je zapreteno u meni, provrlo poput vrela.

Upisan od davnina u mojoj i njegovoj krvi,

pogled vrijedniji od zlata, zauvijek moj. Posljedni i prvi.

---

Djevojka krsnoga imena  Virginija Diva Grabovac,

iz Rame u Bosni i Hercegovini,

rođena u selu Varvara 1663.godine.

Umorena na Kedžari 1680.godine.

AUTOR: Zdenka Bilobrk