Novinarka o Baretu bez uljepšavanja: „Tuga i jad, dvoje genijalnih ljudi, a totalno razvaljeni”

Novinarka Goga Vukres jučer se, nakon vijesti o smrti Gorana Bareta, prisjetila jednog davnog intervjua koji je s njim radila za Arenu. U to je vrijeme s Baretom živjela novinarka Željka Matković, žena iznimnog talenta, ali i teške životne sudbine. Vukresina objava otvorila je pitanje koje se gotovo izgubilo u brojnim oproštajima od legendarnog rokera: što je s ljudima koji su živjeli uz Bareta, dijelili njegove teške trenutke i nerijetko i sami tragično završavali?

„Nije bilo ni lako ni jednostavno i par dana smo se sastajali. Tuga i jad, dvoje genijalnih ljudi, a totalno razvaljeni, srce mi je pucalo”, napisala je Vukres.

Prisjetila se i naslova tadašnjeg intervjua koji je, prema njezinu sjećanju, glasio: „Ja sam Sakomanov pokusni kunić”.„Željka je bila, ako niste znali, genijalna novinarka koja je nažalost premlada skončala u njegovom stanu. Nju danas nitko ne spominje. Nju danas nitko ne spominje, znam o mrtvima sve najbolje, ali ja sam se jučer odmah sjetila nje. I da ne duljim, slušala sam ga, išla na koncerte, ali evo ja tu priznam da mi je ponekad kad bi se sretali u kvartu izgledao kao dobar glumac…E pa sad nek mi ne zamjere neki, rekla sam..”, napisala je Vukres, koja je svoju objavu zaključila porukom da se Željka ne zaboravi.

Dvije žene, dvije tragične sudbine

Goran Bare nedvojbeno je bio jedan od najvažnijih hrvatskih rock-glazbenika. Njegove pjesme, interpretacije i utjecaj na domaću glazbu ostaju neupitni. Međutim, njegov privatni život bio je obilježen teškim ovisnostima, burnim odnosima i tragedijama koje nisu pogađale samo njega.

Njegova prva supruga Mirjana preminula je 1995. od predoziranja heroinom. Bare je poslije pričao kako se probudio pokraj nje i shvatio da je mrtva. Njihov sin Miran tada je imao samo godinu dana.

Godinama poslije, u svibnju 2011., u 33. godini života preminula je i Željka Matković, novinarka koja je radila u nekoliko velikih hrvatskih redakcija. Pronađena je mrtva u stanu u kojem je živjela, a tada se sumnjalo na predoziranje. Javno dostupni izvještaji iz tog vremena ne potvrđuju konačan nalaz obdukcije.

Željkina smrt ne može se pripisivati Baretu, kao što nema osnove ni njega proglašavati odgovornim za Mirjaninu smrt. Ali obje tragedije pokazuju koliko je razoran bio svijet ovisnosti u kojem su se kretali.

Je li se previše toga vrtjelo oko Bareta?

Bare je godinama otvoreno govorio o vlastitoj patnji, ovisnostima, depresiji i gubicima. Javnost ga je često doživljavala kao tragičnog junaka hrvatskog rocka, čovjeka koji je vlastitu bol pretvarao u velike pjesme. Jesmo li toliko bili zaokupljeni Baretovom patnjom da smo gotovo zaboravili patnju drugih ljudi oko njega?

I Mirjana i Željka imale su vlastite živote, osobnosti i sudbine. Željka je bila talentirana istraživačka novinarka, a danas je se mnogi sjećaju gotovo isključivo kroz njezinu vezu s poznatim glazbenikom.

Vukres je u svojoj objavi zapisala i jednu intrigantnu rečenicu. Priznala je da joj je Bare, kada bi ga susretala u kvartu, ponekad izgledao „kao dobar glumac”.

To je njezin osobni dojam, a ne dokaz da je Bare glumio svoju patnju. Ipak, otvara prostor za kritičko preispitivanje javne slike koju smo godinama stvarali o njemu.

Bareta ne treba demonizirati, ali ga ne treba ni proglašavati nedodirljivim samo zato što je bio velik umjetnik. Njegov talent ne briše teške i neugodne dijelove njegove biografije.

Možda je upravo zato objava Goge Vukres vrijedna pozornosti. U trenutku kada se svi prisjećaju Bareta, ona nas podsjeća na Željku Matković.

Jer i Željka je imala ime, talent i životnu priču koja zaslužuje da bude ispričana. Ne samo kao fusnota u biografiji Gorana Bareta.

Nije uspio biti otac kakav je želio

Još jedna bolna stranica Baretove biografije odnosi se na njegova jedinog sina Mirana, koji je ostao bez majke kada je imao samo godinu dana. Dječak je odrastao uglavnom uz baku i djeda u Vinkovcima, dok je Bare živio u Zagrebu, gradio glazbenu karijeru i vodio dugogodišnju borbu s ovisnostima.

O tome koliko je njihov odnos bio narušen, Bare je otvoreno govorio još 2009. godine, kada je priznao da je tijekom prethodne tri godine sina vidio svega nekoliko puta.

Godine 2022. iznio je još bolnije priznanje:

„Moje dijete me ne doživljava kao oca, nemamo nikakve odnose… Žao mi je.”

Istodobno je s ponosom govorio da je Miran završio dva fakulteta i da je materijalno zbrinut. No financijska sigurnost i obrazovanje ne mogu nadomjestiti godine u kojima otac nije bio prisutan u djetetovu životu.

Bare je i sam priznavao da je zbog vlastitih problema propustio mnogo toga u sinovu odrastanju. U jednom je razgovoru čak rekao da možda više ne bi bio živ da nije postao otac.

Ipak, njihov odnos nije ostao potpuno prekinut. U intervjuu iz 2024. Bare je otkrio da su ponovno uspostavili kontakt te da je Miran bio na nekoliko njegovih koncerata. Govorio je i o velikoj ljubavi prema sinu, ali je pritom bilo jasno koliko su njihove životne okolnosti bile složene.

Upravo je odnos sa sinom možda najbolji pokazatelj druge strane Baretove životne priče. Bio je umjetnik čije su pjesme duboko dirale tisuće ljudi, ali je istodobno godinama teško pronalazio put do vlastitog djeteta.

To nije razlog da se osporava njegova glazbena veličina. Ali jest razlog da se o njegovu životu govori cjelovito, bez romantiziranja ovisnosti i bez prešućivanja posljedica koje su osjećali njegovi najbliži.