JUŽNI POTEZ: Posljednja hrvatska ofenziva kojom je Banja Luka došla u domet topništva
Operacija započeta 8. listopada 1995. donijela je hrvatskim snagama nadzor nad Mrkonjić Gradom, Podrašničkim poljem i područjem hidroelektrane Bočac
Oslobođeno je oko 800 četvornih kilometara, a dostignuta crta na Manjači približila se Banjoj Luci na svega 23 kilometra.
Dana 8. listopada 1995. započeo je Južni potez, posljednja napadna operacija Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini. Nakon niza pobjeda tijekom prethodnih mjeseci, hrvatske su snage krenule prema uporištima Vojske Republike Srpske između Sane i Vrbasa. Rezultat je bio novi pomak bojišnice prema Banjoj Luci i snažan vojni pritisak u završnici rata. Ministarstvo hrvatskih branitelja ističe Južni potez kao jednu od ključnih završnih operacija koje su otvorile put mirovnim pregovorima u Daytonu.
Nakon Maestrala, novi udar u zapadnoj Bosni
Južni potez nastavio je uspjehe operacije Maestral, provedene od 8. do 15. rujna 1995. Hrvatske snage tada su oslobodile Šipovo, Jajce i Drvar te ovladale važnim planinskim prijevojima Mlinište i Oštrelj. Time je stvorena osnovica za nastavak napredovanja u zapadnoj Bosni.
Vojska Republike Srpske pokušavala je protunapadima vratiti izgubljenu inicijativu, osobito na području Ključa i sanskog bojišta. Južni potez trebao je potisnuti njezine snage iz Mrkonjić Grada, Podrašničkog polja i područja Bočca, preuzeti nadzor nad prometnicama prema Banjoj Luci te rasteretiti 5. i 7. korpus Armije BiH. Završni cilj bio je uspostaviti crtu obrane na južnim padinama Manjače.
Gotovina na čelu, gardijske brigade na pravcima napada
Operacijom je zapovijedao general Ante Gotovina, zapovjednik Zbornog područja Split. Među glavnim snagama HV-a bile su 4. gardijska brigada, 7. gardijska brigada, 1. hrvatski gardijski zdrug i 126. domobranska pukovnija. Sudjelovale su i izvidničke, diverzantske, inženjerijske i logističke postrojbe te snage za elektroničko djelovanje.
Četvrtom gardijskom brigadom zapovijedao je Damir Krstičević, Sedmom Ivan Korade, a 1. hrvatskim gardijskim zdrugom Miljenko Filipović. U stožernom radu sudjelovali su Rahim Ademi i Ljubo Ćesić Rojs. Prvom, Drugom i Trećom gardijskom brigadom HVO-a zapovijedali su Ante Luburić, Stanko Sopta i Ilija Nakić, a specijalnom policijom Hrvatske Republike Herceg-Bosne Zlatan Mijo Jelić.
Prvi prodori i teške borbe 9. listopada
Prvog dana ostvareni su početni pomaci, posebno na pravcima 126. domobranske pukovnije i 1. gardijske brigade HVO-a. Sljedećeg dana napredovanje su nastavile glavne udarne postrojbe
Povjesnica 4. gardijske brigade bilježi silovitu topničku pripremu 9. listopada i slamanje neprijateljskog otpora tijekom toga dana. Istodobno su „Pume” vodile teške borbe na svom pravcu. Prema kronologiji njihove veteranske udruge, snažan otpor dolazio je iz smjera Liskovice, Bjelajaca i Šehovaca. Zbog ugroženosti desnog boka uz Vrbas, zapovjednik Ivan Korade uveo je u borbu i 3. pješačku bojnu.
Pogibija Andrije Matijaša Pauka
Devetog listopada, u borbama na prilazima Mrkonjić Gradu, poginuo je brigadir Andrija Matijaš Pauk, zamjenik zapovjednika 4. gardijske brigade. Bio je jedan od ključnih ljudi njezinih oklopnih postrojbi i zapovjednik čiji je ratni put ostao nerazdvojiv od povijesti Četvrte.
Pobjeda je toga dana za njegove suborce dobila težinu osobnog gubitka. Damir Krstičević poslije ga je opisivao kao suborca, mentora i prijatelja, čovjeka topla srca koji je već za života postao legenda. Matijašu je posmrtno dodijeljen čin general-bojnika, a Četvrta gardijska brigada u njegovu je čast ponijela ime „Pauci”.
Mrkonjić Grad, Čađavica i Bočac pod hrvatskim nadzorom
Prema dnevnom prikazu Hrvatskog vojnika, trećeg dana operacije, 10. listopada, ostvareni su ključni prodori: hrvatske su snage ovladale Mrkonjić Gradom i Podrašničkim poljem, 1. hrvatski gardijski zdrug Čađavicom, dok su se postrojbe približavale Manjači i Bočcu.
Udruga veterana 7. gardijske brigade navodi da su „Pume” 10. listopada zauzele hidroelektranu Jajce-3, odnosno Bočac, te organizirale obranu na položajima Mala Manjača – selo Bočac. Sljedećeg dana dostignutu su crtu predale snagama 2. gardijske brigade HVO-a
Nadzor nad hidroenergetskim sustavom na Vrbasu dao je operaciji dodatnu stratešku težinu. Hrvatske snage stigle su na položaje udaljene približno 23 kilometra od Banje Luke, čije se šire područje našlo u dosegu dalekometnog topništva.
Usporedno napredovanje Armije BiH
Dok su HV i HVO napredovali prema Manjači i Bočcu, Armija BiH nastavila je djelovanja u sklopu operacije Sana ’95, uključujući prodor prema Sanskom Mostu.
Suvremeno izvješće Radio Slobodne Europe od 11. listopada 1995., pozivajući se na Reuters, već je bilježilo da su Mrkonjić Grad i Sanski Most prešli pod nadzor savezničkih snaga te da je otvorena mogućnost daljnjeg napredovanja prema Banjoj Luci. U istom izvješću istaknuta je učinkovitost suradnje hrvatskih i bosanskohercegovačkih snaga.
Zašto je napredovanje zaustavljeno
Vojni uspjesi odvijali su se usporedno s američkim diplomatskim nastojanjima da se postigne primirje i dogovori mirovni sporazum.
Još 19. rujna 1995., nakon razgovora Richarda Holbrookea s Franjom Tuđmanom i Alijom Izetbegovićem, američki su dužnosnici izvijestili da hrvatske i bosanskohercegovačke snage neće nastaviti napad na Banju Luku. Suvremeno izvješće agencije UPI zabilježilo je i bojazan Washingtona da bi napad na grad mogao potaknuti izravno uključivanje Srbije u sukob te novi veliki izbjeglički val.
Predsjednik SAD-a Bill Clinton 5. listopada objavio je dogovor o primirju, prvotno predviđenom za 10. listopada uz ispunjenje određenih uvjeta. U takvom diplomatskom okviru započeo je Južni potez.
Hrvatski vojnik operaciju datira od 8. do 12. listopada, dok Udruga veterana „Puma” svoje napadno djelovanje prikazuje od 8. do 11. listopada. U pojedinim obljetničkim pregledima, među njima i HRT-ovu, navodi se razdoblje do 15. listopada. Primirje u Bosni i Hercegovini stupilo je na snagu 12. listopada.
Banju Luku hrvatske i bosanskohercegovačke snage nisu zauzele. Vojni pritisak pretvoren je u dio pregovaračke završnice: mirovni sporazum parafiran je u Daytonu 21. studenoga 1995., a potpisan u Parizu 14. prosinca.
Imena koja ostaju iza posljednje operacije
U sjećanju na Južni potez posebno mjesto pripada poginulim braniteljima. Udruga veterana 7. gardijske brigade bilježi osmoricu poginulih „Puma”:
Dean Ivančin, Nenad Solina, Stjepan Maljak i Emil Skroza poginuli su 9. listopada; Rene Karan i Ivan Vađunec 10. listopada; Milan Gajević i Darko Filipović 11. listopada 1995.
Njihova imena, zajedno s imenom Andrije Matijaša Pauka i ostalih poginulih pripadnika hrvatskih snaga, ostaju trajno povezana s posljednjom ofenzivom HV-a i HVO-a u Bosni i Hercegovini. Iza oslobođenih kilometara, zauzetih položaja i vojne pobjede ostale su obitelji kojima se njihovi najbliži nisu vratili.
Izvori:
Izvor:PHB
