Povjesničar traži otvaranje dosjea Udbe: „Žrtve imaju pravo znati tko ih je prokazivao!“

Knez upozorava na neravnopravan položaj u kojem se nalaze žrtve i oni koji su ih nadzirali: u Hrvatskom državnom arhivu dostupni su dosjei praćenih osoba, ali ne i dokumentacija o ljudima koji su nadzor provodili. Takva asimetrija, smatra, ne štiti žrtve, nego one koji su sudjelovali u njihovu progonu.

Pozivajući se na Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, ističe kako otvaranje dokumentacije nije samo moralno i povijesno pitanje, već i zakonska obveza. Pritom upozorava da se svaka pojedinačna suradnja s bivšim službama sigurnosti mora razmatrati u širem povijesnom kontekstu, a ne donositi zaključke samo na temelju arhivske oznake.

U nastavku pismo dr. sc. Luke Kneza prenosimo u cijelosti.

Poštovani,

kao povjesničar koji se dugi niz godina bavi represivnim sustavom komunističke Jugoslavije, potaknut otvaranjem dosjea doušnika u Mađarskoj i javnom raspravom koja se potom razvila u Hrvatskoj, osjećam dužnost javno istupiti i bez akademskog uvijanja jasno poručiti: Žrtve imaju pravo znati! Društvo ima pravo znati!

Osobe čije su karijere, obitelji i životi sustavno uništavani zbog sveobuhvatnog nadzora i djelovanja suradnika jugoslavenskih obavještajnih službi imaju pravo znati tko ih je denuncirao, tko im je podmetao, tko ih je izlagao represiji i tko je, naposljetku, sudjelovao u najtežim oblicima fizičkih likvidacija.

Otvaranje dokumentacije nije samo pravo povjesničara na istraživanje ni pravo javnosti na informaciju. Ponajprije je riječ o pitanju dostojanstva žrtava i njihovih obitelji. Ljudi koji desetljećima žive s posljedicama progona imaju legitimno pravo doznati tko je, na koji način i s kakvim posljedicama sudjelovao u oblikovanju njihove sudbine.

To pravo ne smije biti podređeno zaštiti nečijih položaja, današnjih društvenih veza ili političkih interesa.

Društvo ima pravo znati tko su osobe koje su svoje veze s obavještajnim sustavom iskoristile za osobno bogaćenje i stjecanje privilegiranog položaja u demokratskoj Hrvatskoj. Ima pravo znati i tko je među sucima, profesorima, političkim analitičarima, borcima za ljudska prava, političarima, obavještajcima, direktorima, svećenicima i novinarima nekoć za potrebe komunističkog sustava prokazivao druge, a danas s pozicija moći drugima drži lekcije o demokraciji i slobodi.

Ovdje nije riječ o nikakvom „lovu na vještice“, nego o legitimnom društvenom interesu koji nadilazi pojedinačne karijere i političke kalkulacije. Riječ je o nužnom iskoraku prema zrelom demokratskom društvu, kakav su već napravile brojne europske države.

Zakonska osnova za otvaranje arhiva

Otvaranje dosjea suradnika bivše Službe državne sigurnosti nije samo povijesno i moralno pitanje, nego i pitanje zakonske obveze.

Važeći Zakon o arhivskom gradivu i arhivima (NN 61/18, 98/19, 114/22 i 36/24) u članku 20. stavku 1. propisuje da je javno arhivsko gradivo nastalo do 30. svibnja 1990. dostupno za korištenje bez ograničenja, uz iznimke propisane člankom 18. stavkom 4. i člankom 19. Zakona.

Time je zakonodavac jasno postavio načelo dostupnosti arhivskog gradiva iz tog razdoblja, prepoznajući njegovu važnost za utvrđivanje povijesnih činjenica i ostvarivanje prava građana.

S druge strane, članak 15. Zakona predviđa mogućnost izuzeća od obveze predaje arhivskog gradiva državnom arhivu, ali samo ako je ono tijelu javne vlasti nužno za obavljanje poslova iz njegove nadležnosti te ako su osigurani uvjeti za njegovo primjereno čuvanje i korištenje. O takvom izuzeću ne odlučuje samostalno tijelo koje gradivo posjeduje, nego nadležni državni arhiv.

Posebno je važan članak 20. stavak 2. Zakona, koji izričito propisuje da su osobni podaci osoba koje su do 30. svibnja 1990. obnašale javne dužnosti ili bile pripadnici odnosno suradnici službi sigurnosti dostupni bez ograničenja iz stavka 1., u dijelu koji se odnosi na obavljanje te javne dužnosti odnosno službe.

Dakle, zakonodavac je posebno izdvojio pripadnike i suradnike nekadašnjih službi sigurnosti te propisao dostupnost podataka o njihovu djelovanju u tom svojstvu.

Činjenica da suradnički dosjei sadržavaju osobne ili osjetljive podatke stoga sama po sebi ne može biti opravdanje za njihovo trajno zadržavanje izvan arhivskog sustava niti za uskraćivanje pristupa informacijama koje se odnose na obavljanje suradničke uloge.

Naprotiv, postojeći Zakon jasno propisuje načelo dostupnosti takva arhivskog gradiva. Njegove odredbe treba primjenjivati, a ne tumačiti na način koji bi omogućio izbjegavanje suočavanja s povijesnim činjenicama.

Ili, ako smatramo da zakonski okvir treba biti drukčiji, onda ga treba promijeniti. Do tada se moramo držati načela zakonitosti.