Misterij vukovarske pješčare: Smrt zapovjednika JNA koju je Beograd očajnički pokušao sakriti

Pogibija general-majora Mladena Bratića, zapovjednika Novosadskog korpusa JNA, usred najkrvavijih vukovarskih borbi u studenom 1991. godine, predstavlja jedan od najvećih vojno-povijesnih presedana proizašlih iz Domovinskog rata. Njegova smrt na prvoj crti bojišnice ne samo da je ogolila duboke anomalije i raspad borbenog morala unutar agresorske vojske, već je ostavila i trajne političke posljedice. Činjenica da elitni zapovjednik strada u taktičkom uličnom sukobu razotkriva sav očaj i kolaps zapovjednog lanca JNA, dok suprotstavljeni narativi o njegovoj smrti i danas otežavaju diplomatske odnose dviju država.

Kobni pad Lušca i preslagivanje snaga

Nakon kolosalnih tenkovskih gubitaka na Trpinjskoj cesti, snage JNA početkom studenoga mijenjaju središte gravitacije i operativni fokus prebacuju na prigradsko naselje Lužac. To je naselje činilo jedinu fizičku i logističku poveznicu između središta Vukovara i Borova Naselja.

Glavnina napadačkog stroja JNA, uz masovno uključivanje paravojnih formacija i lokalnih pobunjenika, 2. studenoga probila je obranu iscrpljenih hrvatskih branitelja. Pad Lušca označio je početak konačnog sloma obrane grada, a ulazak oklopno-pješačkih i paravojnih snaga rezultirao je stravičnim masakrom 59 Hrvata, većinom nedužnih civila i zarobljenih branitelja. No, slavlje u štabu Novosadskog korpusa bilo je kratkog vijeka.

Genijalni protuoklopni udar na pješčari

Zauzimanjem Lušca, agresorske snage razmjestile su svoju oklopnu bojnu na čistu pješčaru kako bi pripremile završni udar. Upravo taj loš taktički raspored otvorio je prozor za jednu od najimpresivnijih hrvatskih protuoklopnih akcija.

Hrvatske snage raspolagale su sa samo jednim zarobljenim, poluispravnim tenkom T-55.

“Sama pomisao da s jednim starim, poluispravnim tenkom idemo na takvu silu hladila nam je krv u žilama,” prisjetio se branitelj Saša Poje, te hrabro poentirao: “Ali ionako više nismo imali što izgubiti.”

U zoru 3. studenoga, ciljač Hrvoje Tilić ručno je okretao kupolu tenka i izveo pothvat za anale. Prvi izravan pogodak uništio je najmoderniji tenk JNA, M-84. Odmah potom, izravno je pogođeno neprijateljsko zapovjedno vozilo koje se od siline eksplozije prevrnulo. U samo sat vremena, hrvatska je posada uništila 12 neprijateljskih tenkova, jedno borbeno vozilo pješaštva i zapovjedno vozilo. Zatečene snage JNA bile su u tolikom kaosu da nisu ispalile niti jednu jedinu povratnu granatu.

Zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković ubrzo je potvrdio da su sustavi radio-izviđanja presreli panične komunikacije u JNA – general Mladen Bratić je poginuo.

Srpski narativ i zataškavanje potpune blamaže

Službeni dokumenti JNA i sjećanja srpskih časnika nude potpuno drugačiju, znatno ublaženu verziju događaja. Prema njihovim tvrdnjama, general Mladen Bratić poginuo je dan kasnije, 4. studenoga, i to od minobacačke mine kalibra 62 mm dok je osobno izviđao teren na rubu šume Đergaj.

Savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO) u svom je priopćenju tada naveo da je zapovjednik poginuo “među svojim borcima u prvoj borbenoj liniji, od ustaškog projektila na izvršenju borbenog zadatka”.

Vojni analitičari danas se slažu da je priznavanje istine – da je zapovjednik elitnog korpusa raznesen u zapovjednom vozilu od strane jednog poluispravnog tenka – bilo nezamislivo za vrh JNA jer bi uzrokovalo konačni kolaps ionako narušenog morala vojske.

Uspon paravojnih formacija

Smrt generala Bratića na čelo Novosadskog korpusa dovela je general-potpukovnika Andriju Biorčevića. Za razliku od Bratića koji je mlade ročnike navodno pokušavao skloniti s prvih linija, Biorčević je otvoreno prigrlio najekstremnije elemente. Njegovom je odlukom JNA pravno formalizirala suradnju sa “Srpskom dobrovoljačkom gardom” Željka Ražnatovića Arkana. Upravo će ti dobrovoljci, pod otvorenom zaštitom JNA, vršiti neviđena zvjerstva tijekom i neposredno nakon pada grada heroja.