Sanja Barić o blokadi Ustavnog suda: „Suci će ostati zapamćeni po destrukciji, mesijanskom sindromu i nerazumnosti”
Riječka ustavnopravna stručnjakinja Sanja Barić oštro je kritizirala stanje u Ustavnom sudu Republike Hrvatske, čiji je rad opterećen sukobima među sucima i neslaganjima oko tonskog snimanja sjednica. Upozorila je i na odgovornost Hrvatskog sabora, koji još nije izabrao troje nedostajućih ustavnih sudaca, te ocijenila da se umjesto rješavanja problema nastavlja produbljivati kriza.

Barić smatra da je aktualno stanje posljedica političkih sukoba, nepovjerenja i odbijanja konstruktivnih rješenja. Posebno je kritična prema sucima koji odbijaju sudjelovati u radu dok se sjednice tonski snimaju, ali i prema političkim akterima koji ne uspijevaju postići dogovor o izboru novih sudaca.
Svoju je kritiku iznijela u opširnoj objavi na društvenim mrežama, u kojoj je opisala kako se teorija ustavnog prava sudara sa stvarnošću hrvatskog pravosuđa.
Objavu Sanje Barić prenosimo u cijelosti:
“Krenete proučavati ustavno sudovanje. Očaravate se doktrinama (od političkih pitanja do inherentnih vlasti, od ultravires do simboličkog narativa, od klasičnog preko transformativnog do planetarnog konstitucionalizma). Utvrđujete margine procjene, analizirate „pravo na nadu“ ili „pravo na sreću“, gledate prekograničnu fertilizaciju, komparirate i harmonizirate. Ukratko, bavite se nekakvom ustavnom znanošću.
I onda pogledate objekt svog proučavanja.
Ustavni sud RH, sada, u ovom trenutku. U ovom sastavu, od 2024. godine dalje.
Situacija izgleda ovako:
Rekao sam, nisam rekao. Lažeš, ne ti izmišljaš. Neću rotaciju, pa ipak hoću rotaciju u Vijećima. Hoću, ali ne ovakvu, hoću onakvu. Onda opet rekao sam, nisam rekao. Pa hajde da nabavimo opremu za snimanje da ne bude problema tko je, što i kada rekao. Hajde može. Pa se nabavi. Pa se to zna. Pa se snima. Ja svima ok. Onda dođe na red predmet, politički – kao – hot topic, Zakon o obrani. Onda se složimo pa moramo još samo formalno izglasati drugi dan. Pa kada formalno glasamo drugi dan, više se ne slažemo. Zašto se sada ne slažemo? Nije istina, ni prije se nismo slagali. Ali slagali smo se. Nismo! Ajmo poslušati snimku da vidimo jesmo ili nismo. Nećemo, nećemo, fuj, fuj, snimati, nećemo slušati. Ni raditi dok se snima i može poslije poslušati tko je, što je rekao. I kada. I kako. Vidiš jednog suca i nekoliko sutkinja koji neće. Jer – neće.
Onda gledaš i ovog predsjednika Ustavnog suda koji podsjeća na ustavnu obvezu izbora svih 13 sudaca Ustavnog suda. Na što je podsjećao i prošli predsjednik. Ozbiljan dopis, sve stoji. Ali gledaš i Hrvatski sabor koji se „češlja“. Gdje gori, kaže oporba, imaš ih 10, organiziraj se! Što ćeš ti još 3? A i mi znamo koji su dobri kandidati. Nema veze što ima barem još dva druga odlična kandidata, oni znaju. Da neće izabrati nikoga. Jer, kao, postupak ne valja.
I onda te pitaju, kao ustavnog stručnjaka, što sada, imamo li krizu itd, itsl.
Kao prvo, Hrvatski sabor ima obvezu izabrati suče Ustavnog suda RH. Može izabrati i samo jednog, samo dva ili sva tri, ali kao prijelazno rješenje. Ali da ne bi! Izbor nekog dodatnog suca značio bi jedan GLAS RAZUMA više. Ne lijevo, ne desno, RAZUM. A to ne može, mora biti nerazumno! Možda ih ipak prosvijetli?!
Drugo, ako ne vjerujete u kvalitetu postupka izbora (koji je objektivno nedobar jer ga je takva politika učinila!), promijeni praksu. A to ne može, kao, neće ona druga strana. Nećemo mi (jedna strana) biti ok, kada su oni drugi lopovi u zloj vjeri. I obrnuto. Dobro, nećete mijenjati praksu, ne vjeruje nitko nikome, onda idemo otvoriti pitanje načina izbora. Otvorimo stručnu raspravu, ima x modela, stvorimo model koji bi svima bio prihvatljiv. Ma kakvi, ne dao Bog, ni to se neće. To bi bilo KONSTRUKTIVNO. A to ne može, mora biti destruktivno!
Treće, pitaju za položaj ustavnih sudaca. Naravno da imaju imunitet, i naravno da je to prevažan institut. Pa dobro, pitaju, i što sada? Sada smo izvan sfere prava iu sferi psihološke profesionalne djelatnosti (premda pomalo i psihijatrijske). Vještina komuniciranja. Plus, evidentne političke instrukcije kod promjena stajališta. Plus, sfera procjene štete za osobnu čast i ugled.
Onda slušaš, e, ali što se radilo prije, bili su ovakvi, bili su onakvi, to je zato što su oni prije ovo ili ono. Neistina, naravno, sadašnje stanje je rezultat gašenja vatre polivanjem benzinom. Jer, gle, uz sve mane i opravdane kritike (u čiju ozbiljnu analizu nema smisla ulaziti jer ovdje nije riječ o tome), dakle, uz sve što je bilo (a bilo je i puno dobroga), nikada, ni jedan sastav do sada nije pao na ove grane nerazumnosti funkcioniranja.
U ovom naime trenutku (od 2024. dalje) imamo jednog sutkinja i nekoliko sutkinja Ustavnog suda, poznatih imenom i prezimenom, koji će ostati zapamćeni po destrukciji, mesijanskom sindromu i nerazumnosti. I da, svi su (o sudbo kleta!) izabrani „u kvoti oporbe“. Doista bi bilo dobro da shvatite kako ustavnopravna (znanstvena, stručna i opća) povijest pamti suće ustavnih sudova samo po dvije stvari. Ili po onome što su napisali u svojim mislima. Ergo, po dobrom, slagali se ili ne sa sadržajem mišljenja. Ili po skandalima. Ergo, po nedobrom, koliko politički zaleđe plješće (ili nešto obećava) dok se to radi, a vlastiti um zavarava da je to tvoja hrabrost. (Ok, neke i po oboje, nije da u komparativnoj praksi nema/nije bilo i skandaloznih znalaca/radoholičara u ustavnim sudovima. Ali nije o tome riječ ovdje.)
Protiv gluposti i bogovi sami uzalud se bore, napisao davno Asimov. Zašto bi ustavno-pravni stručnjak imao lakšu zadaću? Posebno kada nije riječ o gluposti, već o namjeri.
I da, ovo se sve moglo napisati uglađenim, stručnim, biranim izrazima i sintagmama. Ali čemu, kada je stvarnost koja se opisuje kristalno jasna. I neprihvatljiva.
Samo što je “češljanje” politička taktika kontinuiteta nadolijevanja daljnjeg goriva za ono što slijedi iza ugla. Kao, ne vidi se. “Optičari” međutim nisu “popularni”, piše Sanja Barić.
Izvor:Novi list











