Slavimo 35. Dan državnosti. Prošli smo buran put od 1990. do danas, koliko smo bili uspješni?

Trideset i pet godina prošlo je od osamostaljenja Hrvatske, odnosno od konstituiranja prvoga demokratskog izabranog višestranačkoga Sabora 30. svibnja 1990. a država je kroz to razdoblje prolazila burne transformacije u političkom, gospodarskom, društvenom i demografskom smislu.

Prije svega, ranih devedesetih, Hrvatska se nije uspjela samo obraniti i zaokružiti svoju teritorijalnu cjelovitost, već i ući u krug zapadnih zemalja. Put od rata, međunarodne izolacije i ratnih razaranja, sve do članstva u Europskoj uniji, NATO-u, Schengenu i eurozoni predstavlja ogromnu promjenu, ali ne i priču o potpunom uspjehu.

Otvorenost i povezanost

S jedne strane, Hrvatska je danas stabilna demokracija, no s druge, i dalje je zarobljena u slabim institucijama, klijentelizmu, korupcijskim aferama…. Stranačko zapošljavanje još je uvijek prisutno u državnim tvrtkama, ali i na lokalnoj razini, a pravosuđe je sporo i upitne učinkovitosti.

– Hrvatska nije postala zemlja vladavine prava, zemlja visokog školstva, nije postala zemlja visoke tehnologije te nije postala svojevrstan brend kao mala zemlja koja se, zbog svog specifičnog položaja, mogla nametnuti kao država mirotvorac i posrednik u sukobima.

Nažalost, nisu iskorištene brojne mogućnosti, no Hrvatska svakako ima potencijala, od poljoprivrede preko turizma, učiniti mogućnosti da se brojna sveučilišta i visokoškolske ustanove otvore stranim studentima kao izvozni proizvod, kaže politički analitičar i povjesničar Tvrtko Jakovina.

Nema dvojbe da je Hrvatska postala puno otvorena, mobilna i »europska«. Granice su nestale, a putovanja, studiranje i rad u zemljama Europske unije postale su normalna stvar.

Danas je moguće sjesti u automobil u Iloku, na samom istoku zemlje, i gotovo bez zaustavljanja na graničnim prijelazima putovati sve do Lisabone. Od zemlje bez autocesta, Hrvatska je u 35 godina prerasla u jednu od cestovno najumreženijih zemalja Europe.

Gospodarska slika Hrvatske danas je potpuno drukčija nego prije tri i pol desetljeća. Početkom devedesetih prosječna neto plaća iznosila je stotinjak tadašnjih njemačkih maraka.

Danas prosječna neto plaća prelazi 1.300 eura. Hrvatska je u Europsku uniju ušla kao jedna od najsiromašnijih članica, a danas se približava europskom prosjeku.

Ne, ova promjena imala je i svoju tamnu stranu. U trenutku nastanka hrvatske države, Hrvatska je privreda bila zasnovana na cijelom nizu industrijskih giganata koji danas postoje samo u spomenarima – Jugoplastika, Prvomajska, Kamensko, odnedavno i Gredelj samo su neki od primjera velikih industrijskih postrojenja koja već odavno ne postoje.

»Đuro Đaković« u Slavonskom Brodu, »Končar« u Zagrebu te niz brodogradilišta na Jadranu još uvijek rade, no opseg njihove proizvodnje samo je djelić onoga što su te tvrtke stvarale prije trideset i pet godina.

S druge strane, stvorene su velike privatne visokotehnološke tvrtke poput Rimca, DOK-ING-a, Orqe ili HS Produkta, no broj ovih kompanija znatno je manji od broja velikih tvrtki koje su zatvorile svoja vrata.

Nestajanje industrije

I tu ne govorimo samo o tehnici i graditeljstvu, nestale su i neke institucije koje su bile jedinstvene na svjetskom tržištu, poput Imunološkog zavoda iz Zagreba.

– Slika hrvatske privrede znatno je promijenjena u tom periodu. Dobar dio velikih tvrtki koje su na početku postojale danas su ugašene ili su prodane stranim vlasnicima.

Ne, treba imati na umu kako je to globalni trend, proizvodnja se iz Europe s globalizacijom selila u zemlje trećeg svijeta gdje je radna snaga jeftina. I to nije specifičnost samo Hrvatske ili zemalja koje su prolazile tranziciju.

To se događalo iu zemljama »starog« dijela Europske unije. Ne, paradoksalno je da je Hrvatska iz zemlje koja je, svojom poljoprivrednom proizvodnjom, bila ne samodostatna, već je izvozila poljoprivredne proizvode, došla u poziciju da te proizvode danas uvozi, kaže ekonomist Josip Persinski.

S druge strane, ako je poljoprivreda »tonula«, hrvatski turizam proživio je put u potpuno drugom smjeru. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina ljetovanje na hrvatskom Jadranu bilo je jeftino, prihvatljivo gotovo svim građanima. Situacija je danas drukčija.

Za veliki dio hrvatskih građana ljetovanje na Jadranu, osim ukoliko nemaju vlastitu vikendicu ili mogućnost smještaja kod rodbine ili prijatelja, postalo je teško priuštiv luksuz.

Cijene na hrvatskom Jadranu rasle su toliko da je danas jeftinije otići na ljetovanje u Tursku, Egipat ili Grčku, nego se zaputiti na neko od domaćih ljetovališta.

Hrvatsku obalu više niti strane ne doživljavaju kao jeftinu turističku destinaciju, već se Hrvatska sada ravnopravno nosi s ljetovalištima Španjolske, Francuske i Italije.

Jedna od najvećih promjena koju su hrvatski građani doživjeli od osamostaljenja do danas je problem rješavanja stambenog pitanja. Procjenjuje se kako 70 posto hrvatskih državljana danas živi u vlastitim nekretninama, no to je, većim dijelom, »ostatak iz prošlosti«.

Nekretnine su osamdesetih i devedesetih godina bile, za današnje pojmove, nepojmljivo jeftine, dobar dio nekadašnjih društvenih stanova njihove su stanare otkupili za desetak tisuća ondašnjih njemačkih maraka, a to je danas cijena jednog četvornog metra stana u novogradnji na nekoj malo boljoj lokaciji u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili Dubrovniku.

Cijene nekretnina narasle su i po nekoliko puta u posljednjih desetak godina, a sve je u većem broju mladih gotovo nemoguće, čak i uz kreditne aranžmane, kupiti stan kakav priželjkuju.

Hrvatska je u 35 godina ostvarila povijesni cilj. Prerasla je u slobodnu, međunarodno priznatu i zapadno integriranu državu, ali nije stasala u državu u kojoj većina ljudi osjeća da sustav radi pošteno, brzo i za njih.

Najveći uspjeh je državnost. Najveći poraz je demografija. Najveći izazov idućih 35 godina bit će pretvoriti formalno uspješnu europsku državu u zemlju iz koje se ne odlazi, nego u koju se vraća.

Demografija – najveći problem

Demografija je najslabija točka 35 godina duge priče o samostalnosti Hrvatske. Tijekom 1991. Hrvatska je imala oko 4,7 milijuna stanovnika. Po popisu iz 2021. u Lijepoj Našoj živi 3,8 milijuna ljudi, što je pad od dvadesetak posto u samo trideset godina.

To nije samo statistika, već stvarna promjena demografske strukture zemlje. Slavonija i Lika su izložene depopulaciji, sela su praznina, manji gradovi ostaju bez mladih, škole bez djece.

Mirovinski i zdravstveni sustav pod sve su većim pritiskom. No zato je u Hrvatskoj posljednjih godina stiglo više od 200 tisuća stranaca koji više ne dolaze iz susjednih zemalja poput BiH ili Srbije, već iz Indije, Nepala i Filipina.