TKO NAM JE UKRAO NORMALNU HRVATSKU? Nije nestala preko noći, komad po komad sami smo je predavali

Ne znam kada smo točno počeli prihvaćati nenormalno kao normalno.

Možda nije postojao jedan trenutak. Možda se dogodilo polako, toliko polako da nismo ni primijetili.

Jednog dana prihvatiš da liječnika čekaš mjesecima. Drugog da mladi čovjek i s dvije plaće teško može kupiti stan. Trećeg da selo ostaje bez djece. Četvrtog da se susjed sa susjedom više ne može složiti ni oko činjenice da je vani kiša ako pripadaju različitim političkim taborima.

I tako malo-pomalo spustimo kriterije.

Pa kažemo: dobro je, može i gore.

E upravo je ta rečenica možda jedan od naših najvećih problema. Zašto bi moralo biti gore da bismo priznali da ovo danas nije dovoljno dobro?

Godinama razgovaram s ljudima. U televizijskom studiju, preko telefona, na ulici, na događajima, kroz novinarstvo itd. Različiti ljudi, različite godine, različite političke opcije, različiti pogledi na svijet.

Ali kada makneš politiku, vrlo često žele isto.

Žele normalno živjeti.

Žele raditi i od svojega rada pristojno živjeti. Žele da im dijete može ostati u Hrvatskoj ako to želi. Žele otići liječniku kada su bolesni. Žele sigurne ulice. Žele čistu vodu i zrak. Žele da zakon vrijedi jednako za čovjeka bez veze i za onoga koji na brzom biranju ima pola države.

Je li to previše?

Izgleda da smo došli do toga da je zahtjev za normalnošću postao revolucionaran. Ako tražiš odgovornost, kažu ti da politiziraš. Ako pitaš gdje je nestao novac, kažu da napadaš. Ako propituješ službenu verziju, postaješ teoretičar zavjere.

Ako braniš hrvatski identitet, netko će pronaći način da te proglasi ekstremistom.

Ako upozoriš na ono loše u vlastitom narodu, drugoj si strani odmah koristan idiot. Ako kažeš da Hrvatsku voliš, moraš se nekome opravdavati. Ako kažeš da u Hrvatskoj nešto ne valja, drugi ti objašnjavaju da je najbolje da odeš.

Kamo? Ovo je moja država.

I upravo zato imam pravo reći kada nešto u njoj ne valja.

Domoljublje za mene nikada nije bilo šutjeti dok netko radi gluposti samo zato što na reveru nosi hrvatsku zastavu. Baš suprotno.

Ako ti je do nečega stalo, onda to čuvaš.

Kada vidiš pukotinu u kući, ne govoriš da je zid prekrasan zato što je tvoj. Popraviš pukotinu.

Hrvatska je naša kuća.

A mi se već predugo svađamo oko boje zavjesa dok nam kroz krov curi voda. Lijevi protiv desnih.

Ustaše protiv partizana. Zagreb protiv ostatka Hrvatske. Sjever protiv juga. Mladi protiv starih. Radnici protiv poduzetnika. Privatni protiv javnog sektora. Branitelji protiv branitelja.

Hrvati protiv Hrvata.

Čak smo i Domovinski rat, koji bi trebao biti jedna od točaka koje nas povezuju, uspjeli pretvoriti u prostor u kojem jedni drugima brojimo dane, činove, zasluge i pravo na mišljenje.

Kao da ćemo biti veći ako drugoga smanjimo. Nećemo.

Samo ćemo svi zajedno biti manji. I tu netko uvijek dobro prođe. Dok se mi međusobno glođemo, gotovo nitko ne pita ono važno.

Zašto Hrvatska nakon svih mogućnosti koje ima još uvijek ne može zadržati dovoljno mladih ljudi? Zašto čovjeku koji pošteno radi stan postaje životni projekt? Zašto se roditelji moraju pitati mogu li si priuštiti drugo ili treće dijete?

Zašto poljoprivrednik proizvodi hranu i istodobno strepi hoće li preživjeti godinu? Zašto nam desetljećima trebaju iste reforme koje nikako da završe? Zašto u nekim dijelovima države gradimo kao da ljudi trebaju samo kvadrate, a ne sadržaj i život?

Zašto probleme s okolišem počinjemo ozbiljno rješavati tek kada negdje nastane katastrofa? Zašto nam je za gotovo svaki problem prvo pitanje tko je politički kriv, a tek onda kako ga riješiti?

I možda najvažnije pitanje: kada smo prestali očekivati više?

Hrvatska nije siromašna zemlja bez mogućnosti. Nije zemlja bez pametnih ljudi. Nije zemlja bez prirodnih resursa. Nije zemlja bez položaja. Nije zemlja bez povijesti, kulture i identiteta.

I nije zemlja bez ljudi koji znaju raditi.

Pogledajte samo Hrvate kada odu van.

Odjednom isti taj Hrvat može biti vrhunski liječnik, inženjer, obrtnik, znanstvenik, poduzetnik, vozač ili radnik.

Nije mu preko granice narastao novi mozak.

Promijenio je samo sustav u kojem radi.

To bi nas trebalo boljeti više od svih političkih prepucavanja zajedno. Jer svaki čovjek koji ode nije samo broj u statistici.  To je jedan stol za kojim će na Božić možda ostati prazna stolica.

Još jedna baka koja će unuke gledati preko mobitela.

Jedan roditelj koji će govoriti da mu je drago što je dijete uspjelo vani, a prešutjeti da bi najradije da je uspjelo ovdje.

I onda ćemo održati još jednu konferenciju o demografiji. Napraviti još jednu strategiju. Izgovoriti još jednu veliku riječ.

A život ide dalje.

Tu negdje leži ono o čemu pišem i govorim gotovo cijelo vrijeme svog života.

Istina nije ono što lijepo zvuči. Istina je često neugodna.

Može se voljeti Hrvatsku i istodobno priznati da neke stvari u njoj ozbiljno ne funkcioniraju.

Može se poštovati Domovinski rat i istodobno odbiti svaku zloupotrebu branitelja.

Može se biti protiv komunizma, a ne mrziti čovjeka čiji je djed bio partizan.

Može se osuditi velikosrpsku agresiju, a ne mrziti Srbina.

Može se vjerovati u Boga, a poštovati čovjeka koji ne vjeruje. Možeš biti konzervativan, liberalan, lijevo ili desno i opet imati jednu zajedničku stvar.

Hrvatsku.

To nam nedostaje. Ne jednoumlje nego zajednička točka povezivanja.

Država u kojoj se možemo svađati do sutra, ali u kojoj znamo da postoje neke stvari koje se ne ruše zato da bi politički protivnik izgubio bod i ti dobio prostor kod nekog iz nekog medija.

Predugo nam netko prodaje priču da moramo birati između dvije krajnosti. Ako nisi njihov, onda si naš.

Ako kritiziraš jedne, automatski pripadaš drugima.

Ako odbiješ svrstati se, postaješ sumnjiv svima.

Ne pristajem na to. Nikada nisam. Zato me neki gade jer znaju što znam ali znam puno više nego što oni misle. A govorim i pišem dovoljno da se zamisle. 

Čovjek mora imati pravo misliti vlastitom glavom, čak i kada pogriješi. Posebno kada pogriješi. Na greškama učimo i ja sam tako puno naučio. 

Jer društvo u kojem svi unaprijed znaju što moraju misliti nije slobodno društvo. To je samo lijepo uređena čekaonica u kojoj se čeka dopuštenje za vlastito mišljenje.

A Hrvatska nije stvarana da bi ponovno bila nečija čekaonica.

Previše je ljudi za nju platilo previsoku cijenu.

I zato me ponekad više od svih vanjskih prijetnji zabrinjava ono što radimo sami sebi.

Navikli smo se na cinizam. Na ono: svi su isti.

Ništa se neće promijeniti. Gledaj sebe. Šuti. Ne talasaj. Snađi se.

To su rečenice od kojih država polako propada.

Ne zato što sutra ona možda nestane s karte, nego zato što ljudi prestaju osjećati da je njihova.

A kada čovjek prestane osjećati da nešto pripada njemu, prestane to i čuvati. Tu onda počinje pravi poraz.

Ne kada izgubimo neku političku bitku. Ne kada nam Bruxelles nešto odredi, a kojemu da budem realan dajemo previše na značaju. 

Ne kada nas netko izvana kritizira. (Realno koga briga).

Nego kada sami kažemo da nam je svejedno.

Meni nije. 

Možda sam zbog toga nekima naporan.

Možda sam previše puta postavio pitanje koje je bilo jednostavnije i sigurnije  prešutjeti. Možda sam nekada bio u pravu, a nekada nisam.

Ali jedno ne mogu.

Praviti se da ne vidim i da sam gluh i glup.

Ne mogu gledati kako se ova država svodi na dnevnu politiku, dvije ili tri stranke, nekoliko ideoloških rovova i beskrajno pitanje tko je kome što rekao.

Hrvatska je puno veća od toga.

Hrvatska je čovjek koji ustaje u pet/šest ujutro i ide raditi. Majka koja razmišlja kako platiti djetetu sve što treba. Branitelj koji ne traži ništa osim poštovanja. Mladi čovjek koji razmišlja treba li spakirati kovčeg. Poduzetnik koji pokušava isplatiti plaće. Poljoprivrednik koji gleda u nebo i pita se hoće li mu još jedna loša godina uništiti sav trud.

Učitelj.Liječnik.Vatrogasac.Policajac.Umirovljenik.

Dijete koje još nema pojma što su lijevi i desni, ali će jednoga dana živjeti s posljedicama odluka koje donosimo danas.

To je Hrvatska.

Ne političari. Oni su prolazni.

 Hrvatska ostaje.

Zato shvatimo da nam nitko nije ukrao normalnu Hrvatsku. To bi čak možda i bilo lakše neprihvatiti i nastaviti upirati prste u druge. Imali bismo krivca. 

Ali istina je puno neugodnija jer komad po komad sami smo pristajali na manje, na manje odgovornosti, na manje istine, na manje poštenja, na manje kriterija.

Na manje međusobnog poštovanja.

I zato se normalna Hrvatska neće vratiti nekakvim velikim govorom niti čovjekom koji će se jednog jutra pojaviti i sve riješiti. 

Vratit će se onda kada ponovno počnemo zahtijevati normalno.

Od politike. Od institucija. Od medija. Od ljudi oko sebe. Ali prvo od sebe. Jer Hrvatska nije izgubljena.

Izgubljena može biti samo naša volja da od nje napravimo državu kakvu zaslužujemo.

A na to da je izgubljena ne pristajem JA, a nemoj ni ti.

PROBUDI SE!