Vučićevi „korisni idioti“ ili samo dobro plaćeni umjetnici? Treba li Porezna provjeriti honorare hrvatskih glumaca u Zafranovićevu filmu?

Sudjelovanje hrvatskih glumaca u filmu „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ Lordana Zafranovića otvara pitanje o kojem se dosad gotovo nije govorilo: koliko su plaćeni, tko im je isplatio honorare i jesu li svi prihodi uredno prijavljeni hrvatskim poreznim tijelima? Posebno zato što je riječ o projektu financiranom uz sudjelovanje institucija Srbije i Republike Srpske, iza kojeg stoje i politički interesi vlasti Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.

Rene Bitorajac, Leon Lučev, Bojan Navojec, Milivoj Beader i Hana Hegedušić sudjelovali su u filmu čije financiranje i politička pozadina otvaraju brojna pitanja. Bitorajac je javno potvrdio da su glumci 2023. godine ugovore potpisivali s producentskom kućom Minacord Media Željka Joksimovića, a ne izravno s Vučićem ili Dodikom.

To je važna informacija, ali ne daje odgovor na pitanje tko je u konačnici financirao njihove angažmane.

Tko je zapravo isplatio honorare?

Minacord Media sudjelovao je u projektu povezanom s Telekomom Srbije, kompanijom pod većinskom kontrolom srpske države. Film su dodatno podupirale institucije Srbije i Republike Srpske.

Zato je legitimno pitati je li honorare hrvatskim glumcima isplaćivao Minacord Media, neka druga producentska tvrtka ili su isplate provedene drukčijim ugovornim aranžmanima.

Još je važnije jesu li takvi prihodi uredno prijavljeni i oporezovani, odnosno jesu li ispunjene sve obveze koje proizlaze iz hrvatskih propisa i međunarodnih poreznih ugovora.

Ne postoje javno potvrđene informacije da je bilo koji od glumaca prekršio porezne propise. No to ne znači da pitanja o financijskim odnosima nisu legitimna.

Srpska država ima i političke interese

Nije sporno da film obrađuje tragičnu sudbinu djece s Kozare. Međutim, povijesna tragedija može se koristiti i za ostvarivanje vrlo konkretnih političkih ciljeva. Vlasti Srbije i Republike Srpske godinama ulažu u vlastitu politiku povijesnog sjećanja, nastojeći oblikovati način na koji međunarodna javnost doživljava povijest ovih prostora, pa tako i Hrvatsku.

Upravo zato hrvatski glumci ne mogu očekivati da javnost njihov angažman promatra isključivo kao umjetničko pitanje. Morali su biti svjesni političkog konteksta projekta i mogućnosti da svojim sudjelovanjem, možda i nesvjesno, pomognu Aleksandru Vučiću da međunarodnoj publici uvjerljivije predstavi vlastitu priču o Hrvatima i hrvatskoj povijesti.

Njihovo pravo da prihvate ponuđene uloge nije sporno. Ali jednako je legitimno propitivati jesu li razumjeli čijem projektu daju svoj profesionalni ugled i zašto o njegovoj političkoj pozadini uglavnom šute.

Dio javnosti zbog toga može zaključiti da su hrvatski glumci, neovisno o svojim namjerama, poslužili kao svojevrsni „korisni idioti“ politike Aleksandra Vučića, odnosno da su za honorar sudjelovali u projektu koji srpskim vlastima može donijeti političku korist.

Porezna kontrola ne smije biti politička kazna

Porezna uprava ne smije provjeravati građane samo zato što su sudjelovali u politički kontroverznom filmu. No ako postoje konkretne indicije nepravilnosti u prijavljivanju inozemnih honorara, takve prihode treba provjeravati jednako kao i sve druge.

Hrvatski glumci mogli bi sami otkloniti dio pitanja tako da javno objave iznose svojih honorara, navedu tko ih je isplatio i potvrde jesu li podmirili sve pripadajuće porezne obveze. To nisu podaci koje su automatski dužni javno objaviti, ali njihovo bi dobrovoljno otkrivanje pridonijelo transparentnosti.

Jer jedno je umjetnička sloboda, a drugo odgovornost prema javnosti. Kada se u istom projektu isprepletu državni novac, politički interesi i poznata hrvatska glumačka imena, pitanja o financiranju i mogućim političkim učincima filma ne mogu se jednostavno odbaciti kao nevažna. A s obzirom na to da državni projekti mogu biti i sredstvo političkog utjecaja, legitimno je postaviti pitanje postoji li iza svega šira strategija oblikovanja javnog mnijenja koji uključuje i djelovanje srpske tajne službe.