Tri eura za mjesec rata: braniteljima povećanje ili novo mazanje očiju?

Trideset i pet godina nakon 1991. hrvatska država ponovno je izračunala koliko vrijedi vrijeme provedeno u obrani zemlje.

Rezultat?

Tri eura za mjesec borbenog sektora.

Ne tri eura dnevno.

Ne tri eura za dan proveden na prvoj crti.

Tri eura mjesečnog dodatka za svaki mjesec rata.

Za neborbeni sektor – 50 centi.

Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo hrvatskih branitelja to predstavljaju kao veliko povećanje braniteljskih mirovina i ispravljanje dugogodišnjih nepravdi.

Povećanje jest.

Ali kada se zagrebe ispod velikih brojki kojima se predstavlja javnosti, teško se oteti dojmu da je ovo istodobno i mazanje očiju dijelu braniteljske populacije koja već desetljećima čeka da država njihov ratni put vrednuje dostojanstveno, a ne simbolično.

Jer hrvatski branitelji nisu socijalni slučajevi kojima država treba udijeliti nekoliko desetaka eura da lakše plate račun za struju.

Oni su ljudi bez kojih te države ne bi bilo.

Pet godina rata – 180 eura

Formula je jednostavna.

Godina borbenog sektora donosi 36 eura mjesečnog dodatka.

Tri godine – 108 eura.

Pet godina – 180 eura mjesečno.

Naravno da čovjeku koji živi od male mirovine 180 eura znači mnogo.

Ali upravo je u tome najveća gorčina ovog prijedloga.

Zar smo hrvatskog branitelja doveli do toga da nakon 35 godina treba biti zahvalan jer će mu država za pet godina borbenog sektora dati dovoljno da lakše plati režije, lijekove i nekoliko vrećica hrane?

To nije argument kojim treba braniti ovaj prijedlog.

To je optužnica protiv sustava koji je dopustio da čovjek koji je pet godina života dao obrani Hrvatske danas mora računati hoće li mu ratni dodatak biti dovoljan za struju, grijanje i lijekove.

Da, 180 eura pomoći će.

Ali nemojmo to predstavljati kao velikodušnost države.

Čovjeku koji je proveo pet godina u borbenom sektoru država ne daje milostinju.

Država mu vraća mali dio duga koji nikada neće moći u cijelosti vratiti.

A gdje je dragovoljac?

Tu prijedlog postaje još problematičniji.

Godine 1991. nisu svi krenuli jednako.

Jedni su čekali mobilizaciju.

Drugi nisu čekali ništa.

Nitko ih nije morao pozivati.

Sami su došli u policijske postaje, pričuvni sastav, Zbor narodne garde i prve hrvatske postrojbe.

Ostavili su supruge, djecu, roditelje i radna mjesta.

Mnogi nisu imali ni odgovarajuću odoru.

Neki nisu imali ni pravo vojno naoružanje.

Ali imali su ono najvažnije:

odluku da će Hrvatsku braniti bez obzira na cijenu.

To je hrvatski dragovoljac Domovinskog rata.

Postojeći zakon dragovoljački status već vrednuje u određenim izračunima povećanjem osobnog boda.

Ali novi dodatak od tri eura ne uvodi posebno vrednovanje dragovoljca.

Mjesec borbenog sektora – tri eura.

I dragovoljcu.

I mobiliziranom branitelju.

Obojica zaslužuju poštovanje jer su obojica branili Hrvatsku.

Ali je li država doista nesposobna prepoznati razliku između čovjeka koji je pozvan i čovjeka koji je sam otišao u rat dok ishod toga rata još nitko nije mogao znati?

Ako sada mijenjamo zakon, zašto se upravo sada ne uvede poseban dodatak za hrvatske dragovoljce?

Ako ne sada – kada?

Kada ih više ne bude?

Invalidi i obitelji poginulih ponovno gledaju sa strane

A onda dolazimo do dijela koji posebno boli.

Novi dodatak nije koncipiran tako da jednako zahvati sve braniteljske mirovine.

Među kategorijama koje ostaju izvan ove konkretne formule nalaze se korisnici određenih invalidskih i obiteljskih mirovina.

Dakle, dok država govori o velikom povećanju braniteljskih mirovina, dio najosjetljivije populacije mora čitati sitna slova.

Teški ratni invalid?

Udovica poginulog branitelja?

Obitelj čovjeka koji se nikada nije vratio?

Zašto svaki put kada država uređuje braniteljska prava moramo imati skupinu ljudi kojoj treba objašnjavati zašto se povećanje na njih ne odnosi?

Možda postoji pravna konstrukcija.

Možda njihova mirovina proizlazi iz drugog članka.

Možda postoji deset administrativnih obrazloženja.

Ali pokušajte to objasniti majci čiji je sin ostao na bojištu.

Pokušajte joj objasniti da se upravo povećavaju „braniteljske mirovine“, ali da se konkretni novi dodatak ne odnosi na njezinu obiteljsku mirovinu.

Država koja može napisati zakon može napisati i pravedniji zakon.

U e-Savjetovanjima branitelji već upozoravaju: radili smo nakon rata, a gdje nam je taj rad?

Braniteljske primjedbe nisu samo pitanje tri eura.

Godinama se ponavlja drugi problem.

Ljudi su ratovali, vratili se kući i nastavili raditi.

Deset, dvadeset ili trideset godina.

Plaćali su doprinose.

Gradili Hrvatsku drugi put – ovaj put svojim radom.

A onda dio njih pri odlasku u mirovinu otkrije da im desetljeća rada nisu proizvela razliku koju su očekivali.

U ranijem savjetovanju jedan je dragovoljac naveo 41 godinu efektivnog radnog staža i 1.542 dana sudjelovanja u ratu, upozoravajući da u konačnom rezultatu ne vidi odgovarajuće vrednovanje ni jednog ni drugog.

Njegova poruka bila je brutalno jednostavna:

„Ima dragovoljaca koji nemaju niti 1 centa kao branitelj.“

I tu počinje pravi problem.

Ne treba Hrvatskoj još jedna kozmetička izmjena zakona.

Treba sustav u kojem će čovjeku biti jasno:

ovo si zaradio svojim radom;

ovo si ostvario kao hrvatski branitelj;

ovo ti pripada za borbeni sektor;

a ovo zato što si 1991. dragovoljno stao u obranu zemlje.

Tada više nitko neće moći govoriti da branitelji „imaju velike mirovine“.

Svaki euro imat će svoje ime i svoje obrazloženje.

A onda pogledamo na što država još troši novac

I tu dolazimo do pitanja koje će mnogima biti neugodno.

Ali mora biti postavljeno.

Za Srpski kulturni centar u Rijeci iz Državnog proračuna osigurano je 5,2 milijuna eura.

Pet milijuna i dvjesto tisuća.

U Rijeci je prema Popisu stanovništva 2021. živjelo 5.537 pripadnika srpske nacionalne manjine, odnosno 5,13 posto stanovništva grada.

Nitko ne osporava njihovo pravo na kulturu.

Nitko im ne osporava pravo na jezik.

Nitko im ne osporava pravo na okupljanje.

To im jamči Republika Hrvatska.

Ali upravo zato hrvatski branitelj ima potpuno pravo pitati:

Kako za jednu zgradu postoji 5,2 milijuna eura, a moj mjesec rata vrijedi tri eura mjesečnog dodatka?

To nije napad na Srbe.

To nije napad na nacionalne manjine.

To je pitanje prioriteta hrvatske države i raspodjele novca hrvatskih poreznih obveznika.

I odgovor „to su različite proračunske stavke“ branitelju ne znači apsolutno ništa.

Proračun je jedan.

Novac poreznih obveznika je jedan.

A političke prioritete određuje vlast.

Novosti, SNV, Vida TV – za njih se milijuni pronađu

Isto vrijedi za financiranje manjinskih institucija i medija.

Prema službenoj odluci za 2026. godinu, Srpskom narodnom vijeću za programe kulturne autonomije odobreno je 683.200 eura, među kojima 400.000 eura za tjednik Novosti.

Uz to postoje druga javna financiranja manjinskih programa i medijskih projekata.

Opet ponavljamo:

manjine imaju pravo na financiranje svojih zakonom zajamčenih programa.

Ali pravo na financiranje nije isto što i pravo da nitko ne pita:

koliko, za što i je li taj iznos razmjeran drugim državnim prioritetima?

Hrvatski branitelj ima pravo usporediti.

Itekako ima.

Jer kada država njemu kaže da je maksimum koji trenutačno može ponuditi tri eura za mjesec borbenog sektora, onda on ima pravo otvoriti državni proračun i pogledati gdje završavaju milijuni.

Zamislite tu računicu

Pet godina borbenog sektora.

Šezdeset mjeseci.

Čovjek je možda prošao 1991., 1992., 1993., 1994. i 1995.

Možda je prošao Pakrac.

Možda Maslenicu.

Možda Bljesak.

Možda Oluju.

Možda je pokopao suborce.

Možda je ranjen.

Možda danas svaku promjenu vremena osjeti u tijelu.

I nakon svega država izvadi kalkulator:

60 × 3 eura.

180 eura.

Je li to povećanje?

Jest.

Je li bolje nego ništa?

Naravno.

Ali je li nakon 35 godina dovoljno?

Nije.

I prestanimo braniteljima podvaljivati najniži mogući kriterij – „bolje išta nego ništa“.

Hrvatski branitelj nije prosjak pred vratima vlastite države kojem treba reći da bude zadovoljan jer je nešto dobio.

Branitelji nisu trošak

U hrvatskoj politici predugo postoji pogrešna logika.

Kad se izdvajaju milijuni za razne projekte, govori se o investicijama, kulturi, demokraciji, ljudskim pravima, civilnom društvu i razvoju.

Kad se govori o braniteljima, odmah se govori o trošku.

Koliko će koštati proračun?

Koliko ima korisnika?

Koliko možemo izdvojiti?

Dosta.

Dok se pita za abolirane agresorske vojnike, onda imamo zavjet šutnje. Negdje su skriveni po raznim Zakonima, čak i po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja i članovima njihovih obitelji iz Domovinskog rata. Je li to normalno, je li to u redu, je li to jednako?

Hrvatski branitelji nisu proračunska greška Republike Hrvatske.

Oni su jedan od razloga zbog kojih Republika Hrvatska ima proračun.

Da nije bilo ljudi koji su 1991. stali pred JNA, tenkove, topništvo i velikosrpsku agresiju, danas hrvatska Vlada ne bi raspravljala kome će rasporediti hrvatske milijune.

Zato ulaganje u dostojanstvo hrvatskog branitelja nije socijalna pomoć.

To je dug države prema ljudima koji su je obranili.

Tri eura nisu zahvala. Tri eura su upozorenje

Predloženo povećanje treba provesti.

Novac ljudima treba.

Posebno onima koji žive s malim mirovinama.

Ali ovaj prijedlog ne smije biti kraj priče.

Ako Vlada zaista želi govoriti o pravednosti, neka dodatno vrednuje dragovoljce.

Neka pronađe model za ratne invalide i obitelji poginulih koje sadašnja formula ne obuhvaća.

Neka riješi problem branitelja s desetljećima radnog staža.

Neka najniža braniteljska mirovina prati stvarni životni standard, a ne povijesne osnovice koje svakom godinom gube vezu sa stvarnim troškovima života.

I neka napokon prestane govoriti o braniteljima samo kroz pitanje koliko koštaju.

Jer čovjek koji je 1991. dragovoljno krenuo u obranu Hrvatske nije državi ispostavio račun.

Nije pitao koliko će dobiti.

Nije pitao koliko vrijedi njegov život.

Nije pitao koliko vrijedi život njegova suborca.

Hrvatska danas postoji upravo zato što tada mnogi nisu računali.

A 35 godina poslije država računa.

Do posljednjeg centa.

Borbeni sektor – tri eura po mjesecu.

Neborbeni – pedeset centi.

Za ostalo, kažu, nema dovoljno prostora.

A za milijunske projekte prostor se uvijek nekako pronađe.

Zato hrvatski branitelji ne trebaju zahvaljivati za tri eura.

Vlada treba objasniti zašto nakon 35 godina misli da su tri eura po mjesecu borbenog sektora mjera dostojna ljudi koji su joj stvorili državu kojom danas upravlja.

Branitelji ne traže milostinju.

Ne traže sažaljenje.

I ne traže da se drugima oduzmu njihova zakonska prava.

Traže svoje.

A to nije isto.

Tri eura jesu novac.

Ali ako se ovim prijedlogom želi zatvoriti pitanje materijalnog položaja hrvatskih branitelja, onda tri eura nisu rješenje.

Onda su mazanje očiju.