Uloga srpskih paravojnih formacija u agresiji Srbije, Crne Gore i "JNA" na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu

Začetak srpskog paravojnog organiziranja u posljednjem desetljeću XX. stoljeća seže u razdoblje kad se u pokrajini Kosovo u godinama nakon pobune albanskih studenata, formira 1985. godine Srpski pokret otpora (čija su jezgra bili Bogdan Kecman, Kosta Bulatović, Dušan Ristić, Miroslav Šolević, Rajko Đurđević i Tomislav Sekulić), ali su korijeni i prve naznake tog procesa vidljivi već 1981/82. godine.

 Naime, kosovski Srbi i Crnogorci tada počinju držati oko svojih sela naoružane noćne straže,kako bi "branili živote sebe i svojih porodica". Te aktivnosti s protokom vremena postaju sve življe i učestalije, a s otpočinjanjem prvih srpsko-crnogorskih prosvjeda stvaraju se i uvjeti za prve organizacijske oblike budućih paravojnih postrojbi. U to vrijeme (1981/85.) nema ni naznaka bilo kakvih sukoba između republika, ali se mora uzeti u obzir činjenica da se već tijekom te 1985. godine, većinska javnost u Srbiji jasno opredijelila za odmak od Jugoslavije i priklonila nacionalistima, što je svakako pogodovalo i tim aktivnostima. Povjesničarka, profesorica na Filozofskom fakultetu u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović, ovu 1985. godinu smatra prijelomnom kad je posrijedi opredjeljenje većinskog javnog mijenja u Srbiji, koje (kako kaže) skoro potpuno "prelazi na četničku stranu". To je proizvelo histeriju populističkog nacionalizma, pri čemu se četnici slave kao uzori i narodni junaci, a njihova borba i tobožnje "zasluge za narod" veličaju do mitskih razmjera, što je bio značajan poticaj u paravojnom organiziranju "ugroženih" Srba i Crnogoraca - najprije na Kosovu, a potom i u samoj Srbiji, Crnoj Gori i među Srbima zapadno od rijeke Drine.

 Ove činjenice potvrđuje analiza jednog srbijanskog izvora (koja je plod višegodišnjih istraživanja i daje nešto širi kontekst vezano za temu paravojnog organiziranja):

"Već je osamdesetih na Kosovu počelo formiranje paravojnih formacija. Čuveno niko ne sme da vas bije kasnije se diljem Jugoslavije pretvorilo u skoro pa – sve ćemo vas pobiti. Kompleksan projekat rušenja Jugoslavije sa ekonomskim ciljevima u središtu, ostvaren je uz ključnu ulogu desnog ekstremizma. Tako su desničari s tribina i ulica odlazili u dobrovoljce, gde su postajali tigrovi, vukovi, škorpioni i srpski vitezovi. Prema izveštaju Ujedinjenih nacija, 1994. godine na teritoriji bivše Jugoslavije delovale su 82 paravojne grupacije, a njih 55 bile su srpske. Regrutovanje vitezova najčešće je išlo sa tribina: mnogi iz grupa navijača, koje su se u međuvremenu jasnije nacionalistički profilisale, odlazili su dobrovoljno na ratišta. S njih su se vraćali kao formirani kriminalci, siromašni i ljuti. Oni koji su bili bliži hijerarhijskom vrhu i komandantima, vratili su se kao 'uspešni biznismeni', džepova punih ratnog plena i s jasno utabanim putem ka političkoj moći. Mnogobrojne desničarskeorganizacije devedesetih, organizovane u manjoj ili većoj meri, orbitirale su oko ključnih aktera na vlasti (koji su ih i slali u rat), a po potrebi izlazili na ulice i pravili nerede."

(Vidi: Irena Pejić,  Presvlačenje desnice; https://www.masina.rs/presvlacenje-desnice/; stranica posjećena 12. 8. 2026. godine)

 Ovdje se mora napomenuti kako je broj paravojnih formacija, odreda i skupina kod Srba bio zacijelo puno veći (osim u Srbiji, na Kosovu i u Vojvodini, oni su u Bosni i Hercegovini imali na desetke paravojnih formacija na okupiranim područjima u Republici Hrvatskoj također, a bilo ih je i u Crnoj Gori). Hrvati ih nisu imali – osim HOS-a, stranačke "vojske" HSP-a (Dobroslava Parage), koji je raspušten odlukom samog HSP-a 1992. godine, nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

 Aktivnosti skupine iz Kosova Polja su od saveznih i republičkih vlasti (SFRJ i SR Srbije) tolerirane, što je s vremenskim odmakom bilo sve uočljivije. Odlukom Predsjedništva SFRJ, u skladu sa zahtjevima Srbije, već 2. travnja 1981. godine, proglašeno je izvanredno stanje u SAP Kosovo i tamo su upućene oklopne postrojbe JNA i snage Združenog odreda Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (SSUP). Od tada nadalje, Albanci u ovoj pokrajini izvrgnuti su teroru i obilježeni kao "separatisti", a uskoro padaju i prve žrtve među albanskim prosvjednicima. I to je svakako pogodovalo snaženju srpskog radikalizma.

 Indiferentan stav države prema naoružavanju građana (i to po etničkom kriteriju) bio je krajnje nerazuman, jer sama činjenica da se bilo komu (u ovom slučaju pripadnicima dviju etničkih zajednica koje žive u većinskom albanskom okruženju) dopušta nošenje dugih cijevi, predstavljala je u najmanju ruku suspenziju pravnog poretka. Savezna država ustuknula je pred drskošću populista iz Kosova Polja. Političke implikacije bile su ozbiljne, jer se toleriranjem takvog stanja kršio Ustav, grubo narušavalo funkcioniranje pravne države, Predsjedništva i SIV-a i dokidala zakonima propisana ravnopravnost građana, čime su se u konačnici stvarali preduvjeti za anarhiju, samovolju srpskih ekstremista i buduće međunacionalne sukobe.

 Već u to vrijeme (sredinom osamdesetih godina), potpuno je bjelodano da jedna strana "u sporu" (u ovom slučaju kosovski Srbi i Crnogorci), ima privilegiran i zaštićen status u toj mjeri da joj se prešutno dopušta nošenje dugih cijevi, što je do tada u SFRJ bilo nezamislivo. Da je što slično činio bilo koji drugi narod, to bi se tretiralo kao "kontrarevolucija" i završilo u krvi. No, za "ugrožene" Srbe i Crnogorce postojala su drugačija mjerila. U početku, ove naoružane srpsko-crnogorske skupine za "čuvanje" svojih sela koriste isključivo trofejno i lovačko oružje (kasnije nabavljaju i automatsko), ali ozbiljnijih incidenata usprkos svemu nema. Albanci iako uznemireni, ne nasjedaju na sve učestalije i grublje provokacije.

 Ratoborni srpsko-crnogorski "patrioti" okupljeni u udruženje "Božur" i Srpski pokret otpora koji vode ove aktivnosti, uspostavljaju čvrstu i stalnu komunikaciju s istomišljenicima diljem Kosova, Srbije i SFRJ i stvaraju mrežu svojih baza, povezuju se sa srpskim svećenstvom, disidentskim intelektualnim krugovima u užoj Srbiji (pogotovu u Beogradu) u okviru kojih se već profilira "kritička inteligencija" kao avangarda buduće (srpske) "građanske desnice" i dakako, s četničkom emigracijom, u kojoj od početka imaju čvrst oslonac. Dakle, nema nikakve sumnje da su vrata srpskom paravojnom organiziranju otvorili upravo oni, sredinom 80-ih godina. Pod izgovorom nužnosti "odbrane kućnih pragova", od države čak traže da se njihovo pravo na naoružavanje legalizira, u čemu već u prvoj polovici rujna 1987. godine, u GK OSK Beograd nailaze na otvorenu potporu pojedinih uglednih političara.

U kasnu jesen 1989. godine, aktivisti "Božura"i "Srpskog pokreta otpora" u javnost izlaze s informacijom o svojim naoružanim dobrovoljačkim skupinama koje namjeravaju poslati u Sloveniju kako bi omogućili održavanje srpskog "mitinga istine", planiranog za 1. prosinca (obljetnicu osnutka Prve Jugoslavije) na trgu u središtu Ljubljane. Sloveniji je zaprijećeno da će se skup održati "i po cenu prolivanja krvi". Savezne vlastina ovo ne reagiraju (kao ni u vrijeme nasilnog rušenja autonomije Vojvodine i Kosova, svrgavanja političkog vodstva u Crnoj Gori, srpskog nacionalističkog divljanja na Gazimestanu – u povodu "proslave 600 godina bitke na Kosovu polju" i mitingašenja po Hrvatskoj od veljače 1989. godine). Sve se svodi na pokoje (nemušto) priopćenje, ali bez ikakvih konkretnih mjera (a sve kako se vrh države ne bi zamjerio populistima).

 Na proces i razvoj paravojnog organiziranja, presudno je utjecao srpski populistički pokret koji je, među ostalim, poslužio za promociju nacionalne ideje, te homogenizaciju i povezivanje ekstremnih skupina iz kojih su nikle srpske stranke i usporedo s njima (ili u okviru istih) paravojne, četničke i "dobrovoljačke" postrojbe. Srpski populisti iz Kosova Polja postavili su temelje paravojnom organiziranju, a kad se jednom "gruda zavaljala" sve se odvijalo samo po sebi, u skladu sa starom četničkom tradicijom. Od prvog sastanka Miloševića sa Šolevićem i skupinom u Kosovu Polju (20. travnja 1987. godine), preko svega što se događalo tijekom "antibirokratske revolucije" (1988/89. godine),cijeli je proces bio pod kontrolom srbijanskog SDB-a i osoba određenih za vezu s njima, osobno od Miloševića (članovi CK SKS, političkog tijela čiji je on predsjednik – Draško Milićević i Ljubina Marković). 

 Desnica iz čijih redova se novačio najveći broj budućih boraca za "Veliku Srbiju", zahvaćala je prilično široku lepezu različitih slojeva društva: od nogometnih navijača, besposličara, sitnih kriminalaca i džepara do "krupnih riba" – plaćenika koji su radili za bivšu Udbu i tadašnju SDB ozbiljne poslove (pa i likvidacije emigranata i političkih oponenata), a bilo je tu i pljačkaša banaka, bivših ili netom puštenih robijaša i patoloških ubojica, nacionalista, monarhista, četnika, pseudo-liberala, tobožnjih socijalista, socijaldemokrata, radikala, neokomunista, lažnih narodnjaka, avanturista i profitera, sve do običnih seljaka, radnika i građana koji su se uhvatili na ljepak mitskih tlapnji uvjereni kako su baš oni predodređeni i pozvani ostvariti "vekovni srpski san" i "ujediniti Srpstvo"; jednom riječju, tko god je htio uzeti pušku, bio je dobro došao. Politička konsolidacija ekstremne srpske desnice (ne srbijanske, nego srpske – jer taj je proces zahvatio Srbe diljem SFRJ), prolazi kroz nekoliko faza, da bi na kraju nastankom ekstremnih nacionalističkih stranaka i pokreta dobila svoje konačne konture. Većina tih stranaka bila je i formirana prije svega radi prikupljanja "dobrovoljaca", njihova naoružavanja i slanja u rat, dok su im "političke aktivnosti" služile uglavnom u promidžbene svrhe, kao prilika da se dođe u medije i izađe u javnost, te prikrije osnovna zadaća. Na izborima i političkoj sceni praktično ih nije ni bilo ili su (u većini) igrale ulogu Miloševićevih satelita. Na vrhu piramide tog mehanizma nalazila se Miloševićeva Socijalistička partija Srbije (SPS) koja je svoj radikalni koncept krila iza socijalizma i zaštite "ugrožene" nacije, što su mnogi s pravom prepoznali i zvali nacionalsocijalizmom.

 Agresivna promidžba koja je sustavno propagirala i nametala tezu o trajnoj ugroženosti Srba svih i svugdje, bila je moćno oruđe u rukama beogradskog režima. U "ugroženosti" najbrojnijeg naroda u Jugoslaviji, tražio se alibi za sve što se poduzimalo u cilju njegove tobožnje "odbrane", pogotovu u "srpskim zemljama zapadno od Drine". U isto vrijeme dok se odvija žestoka propaganda o "vitalnoj ugroženosti" Srba i "genocidu" koji im prijeti, teku operacije naoružavanja srpskih enklava u Hrvatskoj i BiH i pripreme za rat (od ljeta 1990. godine nadalje). Nositelji organiziranja srpskih ekstremnih skupina odozdo, "iz baze" (1990/91. godine), su Srpska narodna obnova, Srpski pokret obnove, Srpski slobodarski pokret, Srpski četnički pokret, brojne stranke radikalskog usmjerenja (Radikalna stranka, Srpska radikalna stranka, Narodna radikalna stranka 'Nikola Pašić'), te Narodna stranka, Nova demokratija, Srpska svetosavska stranka, Srpski rojalistički blok, SK - Pokret za Jugoslaviju, Srpska demokratska stranka itd. Sa širenjem višestranačja umnožavaju se i velikosrpske organizacije i pokreti.

 Ovakvo organiziranje od samog je početka poticala, pomagala i logistički pokrivala službena srbijanska vlast predvođena Miloševićevom strankom (SPS), koja resurse države u cijelosti stavlja na raspolaganje ekstremnoj opciji. Bez potpore vlasti, ništa od toga ne bi bilo izvedivo i moguće. Kad se kaže "vlast", pod time se osim političkih podrazumijevaju i sve druge institucije (vojska, policija, tajne službe, državna uprava), odnosno, cjelokupni državni aparat.

 Preko najutjecajnijih medija, na masovnim mitinzima i na sve druge raspoložive načine, velikosrpska ideologija je promovirana kao legitimna politička opcija, tako da je bilo posve jasno kako iza svega stoje službena politika i država. Miloševićevi sateliti poput Vojislava Šešelja, Željka Ražnatovića Arkana i brojnih drugih, poslušno su izvršavali naloge u tijesnoj suradnji s njegovim SPS-om i tajnim službama i tako bitno doprinosili jačanju ove jedinstvene nacionalističke fronte.

 Srbija je i formalno-pravno stvarala uvjete za kaos i rušenje SFRJ donošenjem novih zakona. Osim što je praktično derogirala postojeći Ustav savezne države (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajina i rušenjem crnogorskog političkog vodstva), ona je 28. 3 1989. godine jednostrano proglasila, a 28.9.1990. godine i službeno usvojila svoj Ustav, čime je zgazila načelo konsenzusa propisano za usvajanje republičkih ustava, ali i pravni sustav tadašnje države, jer su odredbe Ustava Srbije stavljene iznad Ustava SFRJ. Ovo su jako važne činjenice iz kojih je vidljivo kako je Srbija sama sebi omogućila protuzakonito ponašanje kršeći temeljni akt SFRJ, što će biti osnova za sve kasnije protuustavne postupke, pa i uzurpaciju ovlasti saveznih tijelai nelegalnu uspostavu kontrole nad sustavom obrane i JNA.

 Milošević je već 13. ožujka 1991. godine (nakon dogovora s oporbenim parlamentarnim strankama s kojima je postignut konsenzus po tim pitanjima), donio odluku kojom je "stavio pod zajedničko zapovjedništvo aktivni i rezervni sastav milicije" i odlučio formirati nove "milicijske snage koje su sposobne za odbranu interesa srpskog naroda i van Srbije", čime je formalno ozakonjeno ustrojavanje parapolicijskih, a nešto kasnije i paravojnih formacija.

 Ne sjedi skrštenih ruku ni izvanparlamentarna oporba. Službeno glasilo JNA, 11. travnja 1991. godine, iz pera novinara Ivana Matovića, izvješćuje o djelovanju ove parapolitičke grupacije:

"(…) Srpski nacionalni front (SNF), asocijacija od 11 nacionalnih stranaka vanparlamentarne srpske opozicije, najavila je stvaranje dobrovoljačkih jedinica za odbranu 'zapadnih granica Srbije', od kojih je 'leteći odred Dušan Silni', kako je rečeno na konferenciji za štampu, upućen na zadatak." (Narodna armija (Beograd), 11. 4. 1991., str. 5.)

 Ovo je više nego zanimljivo. Dok JNA i Generalštab postavljaju ultimatume Hrvatskoj i traže "hitno razoružavanje nelegalnih oružanih formacija HDZ-a" (legalne republičke policije), JNA u isto vrijeme u svome glasilu praktično agitira za srpsko paravojno organiziranje i promovira njihovo djelovanje! Ta vrsta bahatosti i dvoličnosti od početka je znakovita, ne samo za saveznu vojsku, nego i za druge institucije Srbije i SFRJ, kod kojih su dvostruka mjerila (pri čemu se otvoreno ide na ruku srpskom ekstremizmu) bila pravilo, a ne izuzetak. JNA i druge savezne institucije zatvaraju oči pred ovim pojavama i prešutno odobravaju organiziranje naoružanih skupina u Srbiji koje otvoreno najavljuju napade na susjedne republike, dok je njima zabranjeno i ono što im dopušta Ustav SFRJ: braniti se na svome području uz pomoć vlastite policije. U tekstu se čak navodi kako je "leteći odred 'Dušan Silni' upućen na zadatak", uz tvrdnju da je u pitanju "odbrana zapadnih granica Srbije"!? Tako je najavljen rat za "Veliku Srbiju" preko službenog glasila vojske (JNA) koja je morala štititi integritet zemlje, Ustav i njezin poredak!? Maske su, dakle, spale, već u travnju 1991. godine.

 Milošević je jasno dao do znanja da se djelovanje ovako ustrojenih policijskih i vojnih snaga proširuje na sve "srpske zemlje" zapadno od Drine, odnosno, da započinje otvoreni rat za "Veliku Srbiju" i da taj rat vodi država Srbija zlorabeći saveznu vojsku i savezne zakone. Bila je to neviđena samovolja uz grubo kršenje temeljnih ustavnih i zakonskih normi. Posebne uredbe "Zakona o narodnoj odbrani" koje su se odnosile na vojsku išle su upravo u tom smjeru. Tamo gdje je to Srbiji odgovaralo, primjenjivao se stari (savezni) zakon, a gdje joj nije išlo u prilog, novi, nelegalni republički zakon koji je kršio Ustav SFRJ.Srbija je donijela "zakon" po kojem se cjelokupna njezina paravojska (četnici, dobrovoljci, "teritorijalci" i razno-razne skupine organizirane po sistemu razbojničkih družina) mogla priključiti (saveznoj) vojsci ili policiji (ili djelovati samostalno), dok je u isto vrijeme tobože bilo "zabranjeno formiranje posebnih snaga izvan vojske i policije" (ova odredba je stavljena u "zakon" kako bi poslužila kao alibi, a ne da bi se primijenila u praksi, jer nikad se nije poštivala. U svemu, kako je već rečeno, veliku ulogu igra SDB Srbije.

 Ona u okviru svoga resora uspostavlja široku logističku mrežu za paravojno organiziranje i naoružavanje diljem "srpskih zemalja". Sve se odvija u tijesnoj suradnji s KOS-om JNA koji obavlja najveći dio posla oko dostave oružja. Naoružavanje Srba na području Hrvatske i BiH počinje već u ljeto 1990. godine, u vrijeme kad padaju prvi balvani u budućoj "SAO Krajini".

 Što se strukture paravojnih (dobrovoljačkih, "specijalnih" i četničkih) postrojbi i skupina tiče, ona je bila šarolika i tu se (kako je već rečeno) okupljalo sve i svašta. Uglavnom, većina je pripadnika tih skupina i odreda bila u sukobu sa zakonom, mnogi i zbog teških krivičnih djela ("obična" ili višestruka ubojstva, silovanja, otmice, pljačke, trgovina drogom itd.).

Angažiranje društvenog taloga koji je činio okosnicu srpske paravojske,bilo je sa stanovišta SDB-a i KOS-a višestruko korisno. Prije svega, takvim marginalcima nije preostajalo ništa drugo nego slušati – kako bi preživjeli, jer te službe su o njima znale sve i bile stvarni gospodari njihovih života. Uz to, nikomu se nije moralo polagati račune u slučaju pogibija tih otpadnika koji su ionako bili izopćenici iz društva odbačeni od svih, pa najčešće i vlastitih obitelji (ako su ih uopće imali). Tajne službe su isto tako (ako i kad ustreba), svakoga mogle fizički eliminirati bez nekog posebnog rizika, utoliko prije što su među njima samima sukobi bili vrlo česti, pa se to lako pripisivalo unutarnjim obračunima pojedinaca ili kriminalnih grupa. Uoči rata (1990/91.) u Srbiju pristiže i jedan broj kriminalaca međunarodne reputacije koji bježe od sudskih progona u zapadnim zemljama i spas nalaze u zavičaju. Stavljajući sena raspolaganje "Otadžbini", oni su od tada nadalje zaštićeni od kaznenog progona, pa i izručivanja trećim zemljama, iako su mnogi počinili i najteža kriminalna djela. U ovom slučaju, sklapala se neka vrsta "džentlmenskog" dogovora između njih i države: poslušnost i odlazak na frontu u zamjenu za ublažavanje ili ukidanje kazne.

 Neki od srbijanskih novinara i publicista (poput Miloša Vasića iz beogradskog lista Vreme ili Marka Lopušine), u svojim tekstovima i knjigama pišu kako su za ratnih 90-ih godina, (figurativno rečeno) "kapije zatvora u Srbiji bile širom otvorene". Mnoge robijaše koji u to vrijeme izdržavaju kazne i za najteže zločine (teška i višestruka ubojstva, silovanja, pljačke i sl.), amnestira se ili im se obećava uvjetna sloboda, u zamjenu za "patriotski" angažman u ratu. Svi koji se žele boriti za "Veliku Srbiju", pogotovu delinkventi (s kriminalnim dosjeima), dobro su došli. Oni su okosnica srpske paravojske i izvršitelji najtežih zločina etničkog čišćenja. Naplaćuju se uglavnom iz ratnog plijena ili povremenih nagrada koje dobivaju od vođa svojih skupina (formacija) ovisno o uspjehu akcija. Njihovi "komandanti" vladaju čvrstom rukom, zavode teror i šire strah do te mjere da najveći broj tih nesretnika nije znao hoće li živi dočekati sutrašnji dan. Zato ovi psi rata slijepo i pokorno izvršavaju sve što se od njih traži, svjesni kako ih svaki pogrešan korak može koštati glave. Vođe su čvrsto uvezane u mrežu SDB-a, KOS-a (ili i u jednu i u drugu), što im daje moć, ali tako ih država u isto vrijeme drži "na uzdi". Nema značajnijeg kriminalca u Srbiji koji nije bio povezan s nekom od ovih službi i to je u beogradskom podzemlju bila javna tajna. Središte svega je Beograd sa svojim poznatim kriminalnim klanovima (Zemunski, Surčinski, Voždovački, Novobeogradski, Zvezdarski, Dorćolski), a Služba (SDB) mozak i vrhovni autoritet bez čijeg se znanja i odobrenja nije događalo ništa.

U srpskim paravojnim postrojbama planski je angažiran ne mali broj patoloških ubojica koji su bili najpogodniji za masakre nad civilima, silovanja, paljevine, pljačke, progone i masovne egzekucije. Njihova uloga u etničkom čišćenju bila je izuzetno važna, jer pokolje nad civilima, posebno ženama, djecom i starcima kao i silovanja – ne samo žena, djevojčica i starica, nego čak i muškaraca (i perverzije što su ih izvodili nad zarobljenicima), nisu mogli činiti normalni, duševno zdravi ljudi koji su imali razuma, savjesti i bilo kakvih skrupula. U takve su skupine osobito dobro došli oni koji su bili drugih nacija (pogotovu Hrvati ili muslimani), jer tako se relativiziralo srpske masovne zločine i etničko čišćenje.

 Najbolji dokaz ove strategije je sastav 10. diverzantskog odreda "VRS", u kojem je bilo preko 95 % Srba,ali se tvrdilo da se radi o "višenacionalnoj jedinici", kako bi srpski agresor oprao ruke. Ove notorne zločince (kriminalce, plaćenike ili psihički labilne osobe) bilo je dovoljno "pustiti s lanca" i dalje je sve išlo samo po sebi. Nisu bili rijetki ni oružani obračuni unutar ili između tih skupina pri čemu su ubijali jedni druge (iz razloga podjele ratnog plijena, uslijed raznih razmirica i sl.), ali veliki dio tih likvidacija režiran je kako bi se prikrile njihove veze s državnim službama ili pojedincima iz vlasti, vojske i policije koji su u svemu vukli konce i ciljano usmjeravali te naizgled kaotične procese. Nesretnici koji nisu imali kud, osim što su korišteni za najprljavije poslove etničkog čišćenja, služili su nalogodavcima i za razračunavanja unutar političkog miljea, pa i samih službi od kojih su angažirani – što dolazi do izražaja već tijekom rata, a nastavlja se i poslije, pogotovu u vrijeme kad MKSJ u Den Haagu protiv mnogih zločinaca ili nalogodavaca podiže optužnice i traži odgovornost za ono što se činilo u razdoblju oružanih sukoba. Kad režimu više nisu trebali ili su iz bilo kojeg razloga počeli smetati, "puštani su niz vodu" – ubijani ili smještani na dugogodišnje robije.

 U Knin i okolicu iz Beograda (već u ljeto 1990. godine, s početkom "balvan revolucije"), šalju se operativci koji organiziraju barikade, naoružavaju tamošnje srpsko stanovništvo i razrađuju planove za izazivanje oružanih sukoba. Isti scenarij odvija se i u drugim krajevima koji su na meti srpskih osvajača (Slavonija, Banovina, Kordun, Lika, Dalmacija). Za ove poslove zaduženi su ljudi od posebnog povjerenja srbijanskog režima i najodgovornije osobe u tajnim službama (Aleksandar Vasiljević, Božidar Stevanović, Jovica Stanišić, Franko Simatović Frenki, Mihalj Kertes, Pavle Bulatović, Slobodan Lazarević, Slavko Malobabić, Čedomir Knežević, Ivan Sabolović, Slobodan Rakočević, Branko Traživuk, Mustafa Čandić i dr.), dok se za izvođenje terorističkih akcija i povjerljivih poslova na terenu (diverzije, ubojstva hrvatskih policajaca i civila, raznošenje naoružanja po srpskim selima i sl.), angažiraju suradnici koje oni odabiru u koordinaciji s Raškovićevim SDS-om.

 Paravojne i kriminalne srpske postrojbe i skupine (kolokvijalno najčešće nazivane četnicima ili dobrovoljcima),odigrale su vrlo važnu ulogu u većini masovnih zločina, ali treba imati u vidu da se sve to činilo po nalozima odgovornih osoba i državnih institucija (Ministarstva odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova, odnosno, službi koje pripadaju tim resorima) i u skladu s direktivama političkog vrha Srbije i Generalštaba JNA. Ove skupine koje su ovisno o potrebi mogle biti i "legalne" i "nelegalne", djelovale su samostalno, udružene ili u sastavu vojske, policije, "Teritorijalne odbrane", te u suradnji s tzv. specijalnim jedinicama MUP-a ili srpskim oružanim paravojnim i para-milicijskim formacijama s okupiranih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sve kombinacije bile su moguće i dopuštene, ovisno o situaciji. Uloga terorističkih postrojbi iz "Krajine" (tzv. SVK – "Srpska Vojska Krajine"), Martićeva paramilicija i tzv. Teritorijalna odbrana, te veliki broj četničkih i dobrovoljačkih skupina i "specijalnih jedinica" koje su tamo djelovale, također se ne smije zanemariti. To se odnosi i na od Srba okupirani dio BiH, gdje su djelovale"VRS" ("Vojska Republike Srpske"), njihovi "teritorijalci", "specijalci", "policija 'Republike Srpske'", te brojne četničke i dobrovoljačke skupine, jedinice i odredi. Mada ih je bilo na stotine, spomenut ćemo samo neke od tih postrojbi i skupina za koje se pouzdano zna da su sudjelovale u masovnim zločinima, etničkom čišćenju i genocidu:

Srpski četnički pokret-Srpska radikalna stranka (Vojislav Šešelj); Srpska garda (Vuk Drašković, Đorđe Božović Giška, Branislav Lainović Dugi, Zvonko Osmajlić); Srpska dobrovoljačka garda, Tigrovi (Željko Ražnatović Arkan); Beli orlovi (Dragoslav Bokan); Dušan Silni (Mirko Jović); Jedinica za posebne namene SAO Krajine (Predrag Baklaić); Srpski sokolovi (Siniša Vučinić); Crvene beretke/JSO (Dragan Vasiljković, Franko Simatović Frenki, Milorad Luković Legija); JATD (Milan Radonjić); Žute ose (Vojin Vučković Žuća); Osvetnici, Beli orlovi (Milan Lukić); Munje (Srđan Perović); odred Pivarski (Stojan Pivarski); Pauk (Jugoslav Petrušić); Škorpioni (Slobodan Medić); Garda Panteri (Ljubiša Savić Mauzer); Alfe, Knindže (Dragan Vasiljković); Bijeli anđeli (Veselin Vlahović Batko); Hermani (Davor Karajčić); Vukovi sa Vučjaka (Veljko Milanković); Šiltovi (Siniša Martić); Pretorijanci (Stevo Bogić Jajo); Leva Supoderica (Milan Lančužanin Kameni); Šakali (Nebojša Minić Mrtvi); Sarajevski četnički korpus 'Savo Derikonja' (Branislav Gavrilović Brne); Novosarajevski četnički odred (Slavko Aleksić); Mandini lavovi (Mitar Maksimović Manda), Grčka dobrovoljačka garda (Antonis Mitkos), Ruski dobrovoljački odred (Viktor Vladimirovič Zaplatin) itd. Beogradska televizija B92 snimila je dokumentarni film koji otkriva mnogo toga kroz priču o paravojnim srpskim postrojbama, pogotovu veze između SDB-a, policije, te vojnog i političkog vrha i njih.

To je samo dio po zlu poznatih ekstremnih paravojnih organizacija koje su formirane u Srbiji, Vojvodini i okupiranim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, velika većina uz izravnu potporu Srbije, njezinih institucija i JNA. Ono što im je bilo zajedničko su planski masovni zločini nad nesrpskim civilnim pučanstvom, pljačke, silovanja i progon civila, kako na okupiranim područjima Hrvatske i BiH, tako i u Vojvodini i na Kosovu. Sprega države (Srbije) i kriminalnih skupina i klanova bila je pogubna i za samu Srbiju, a na vidjelo je izašla tek nakon rata, na što je prije pada "Vožda" jasno upozoravao i Zoran Đinđić.

Ovi kriminalci korišteni su (kako je već rečeno) u brojnim slučajevima i za unutar-političke obračune i naručena ubojstva,od kojih su medijski najeksponiranije bile likvidacije Ivana Stambolića, Zorana Đinđića, Slavka Ćuruvije, Radislave Dade Vujasinović, Boška Buhe, Pavla Bulatovića, Slobodana Peroševića, Zorana Todorovića Kundaka, Radovana Stojičića Badže, Đorđa Božovića Giške, Željka Ražnatovića Arkana itd. Najveći dio tih ubojstava izveden je preko tajnih službi koje su tako "čistile" Srbiju od potencijalnih svjedoka masovnih zločina i štitile utjecajne pojedince iz vlasti od onih koji su mogli progovoriti o svojim vezama s državnim ili vojnim vrhom i svemu što se događalo u vrijeme rata, a neka su bila motivirana i obračunima vezano za prevlast u samim službama ili drugim institucijama, te uklanjanjem političkih oponenata, novinara ili poslovnih ljudi koji su smetali moćnim pojedincima. Budući da su državne strukture i politička vlast bili u sprezi s kriminalnim podzemljem, te da su iste osobe ne rijetko bile istodobno i državni dužnosnici i kriminalci (ili nalogodavci kriminalnim skupinama i istaknutim pojedincima iz krim-miljea), pozadina i motivi tih egzekucija ostajali su nepoznati, kao i nalogodavci zločina. To što je dio njih bio rezultat borbi za prestiž na društvenoj i političkoj ljestvici moći, odnosno međusobnih obračuna unutar vladajućih krugova, dodatno je kompliciralo stanje i "mutilo vodu".

Kriminalci su u fazi pripreme za rat i u vrijeme njegova trajanja bili najtraženija "roba", ali su nakon svega postajali balast kojeg se režim htio riješiti (što u tadašnjoj situaciji nije bilo moguće), tako da se i "demokratska" vlast poslije Miloševića suočila s istim problemom. Srbija je postala zarobljenikom svojih "boraca za Otadžbinu" koji su smatrali kako moraju ostati nedodirljivi, zaštićeni i da imaju pravo naplatiti svoje "ratne zasluge", a budući da su u javnosti uživali ugled i slovili kao "nacionalni junaci", razračunavanje režima s takvim pojedincima i skupinama nije teklo glatko, utoliko prije što i nije bilo izražene volje za to.

 Iza ekstremista koji su u ratu za "Veliku Srbiju" od Hrvatske preko BiH do Kosova činili grozna zvjerstva i masovne zločine u operacijama etničkog čišćenja stajale su državne strukture Srbije i Crne Gore, tzv. JNA, intelektualna elita, Srpska pravoslavna crkva, ali nažalost i ogromna većina srpskog naroda s područja cijele bivše SFRJ kao i srpska dijaspora. Bio je to nacionalni zločinački pothvat u kojem je s područja zamišljene "Velike Srbije" trebalo istrijebiti sve što nije srpsko i stvoriti etnički čistu (homogenu) Srbiju u čije granice će stati "svi Srbi pod kapom nebeskom".

 U godinama nakon ratova iz 90-ih, Srbija negira bilo kakvu umiješanost u te oružane sukobe i agresiju, pa i vezu s paravojnim skupinama i formacijama. Tako se distancira i od zločina koje je uzrokovala - jer ne treba zaboraviti: sve je započelo u Beogradu i izvorište svega bila je Srbija - i to ne režim tadašnje Srbije, nego narod koji je masovno podržao ratnu opciju i stao uz svoje ekstremiste i ratne zločince koje uostalom i danas slavi kao nacionalne heroje prvog reda.

Zlatko Pinter/PHB