11. lipnja – Rođeni braća Radić Stjepan i Antun

Svojim istraživanjima utjecao je na političko djelovanje brata Stjepana. Antun Radić isticao je povezanost nacionalnog oslobođenja sa socijalnim, upozoravajući da se samim uklanjanjem tuđinskog nacionalnog tlačenja ne postiže potpuna narodna sloboda. Svoje poglede iznosi s velikom privrženošću hrvatskog naroda, kojima ide u red najistaknutijih hrvatskih intelektualaca. Pored etnologije, u znanstvenom se radu bavio i književnopovijesnim temama te je također, prevodio djela ruske književnosti.

S mlađim bratom Stjepanom 1904. godine osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS) te je sudjelovao u izradi programa stranke. Godine 1910. biva izabran u Hrvatski sabor u kojem se aktivno zalagao za reformu lokalne uprave i školstva. Kao kandidat HPSS-a u tri je navrata bio zastupnikom u Hrvatskome saboru (1910.-1913.)

Kao vrhunski intelektualac umnogome je svojim radom utjecao na političko opredjeljenje Stjepana Radića, i bio neka vrsta njegovog intelektualnog „mentora“.

Na današnji dan 11. lipnja 1871., tri godine nakon brata Antuna u Trebarjevu Desnom rodio se hrvatski političar i pisac Stjepan Radić.

Poslije privatno položene gimnazijske mature u Karlovcu, 1891. upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu s kojeg je isključen 1893. i zatvoren zbog političkog istupa protiv bana Khuen-Héderváryja. Godine 1895. ponovno je zatvoren zbog javnog spaljivanja mađarske zastave. Potom studira u Pragu i Pešti, ali je isključen s oba sveučilišta te mu je zabranjeno daljnje studiranje na sveučilištima u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Zalagao se za poštivanje prava hrvatskoga naroda na samoopredjeljenje i stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike. Između dva svjetska rata osnovana je najprije Hrvatska republikanska seljačka stranka, a kasnije i Hrvatska seljačka stranka kojoj je bio na čelu.

Nakon što je 25. ožujka 1925. Pavle Radić pročitao, u ime HRSS-a, izjavu kojom se priznaje dinastija Karađorđevića i Vidovdanski ustav, pušten je iz zatvora. Tada i HRSS mijenja ime u Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS). Iste godine sastavljena je Pašić-Radićeva vlada “narodnog sporazuma” u kojoj je Stjepan Radić od studenoga 1925. bio ministar prosvjete.

U veljači 1927. HSS je napustio koaliciju s radikalima te prešao u opoziciju prihvaćajući suradnju s Pribićevićevom Samostalnom demokratskom strankom(SDS), čime je u studenome 1927. osnovana Seljačko-demokratska koalicija (SDK) kao opozicija prema beogradskom režimu.

Ubrzo su zastupnici Radikalne stranke u Narodnoj skupštini počeli prijetiti ubojstvima HSS-ovim zastupnicima što je kulminiralo 20. lipnja 1928. kada je u beogradskoj skupštini radikal Puniša Račić ubio zastupnika hrvatskog zastupnika HSS-a Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića. Stjepan Radić je umro od zadobivenih rana.

Zbog svoje mučeničke smrti stekao je u hrvatskom narodu ime koje se često prizivalo kao simbol otpora beogradskom režimu, bilo kraljevskom ili komunističkom. U hrvatskom narodu ostao je zapamćen kao vođa naroda u teško doba za Hrvate početkom 20. stoljeća u vrijeme stvaranja versaillske velikosrpske Jugoslavije.