29. srpnja 1991. osnovana Bojna Frankopan: Prvi hrvatski komandosi koji su odlazili na najteža bojišta (VIDEO)

Početkom Domovinskog rata najzahtjevnije borbene zadaće obavljale su postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova, Antiteroristička jedinica Lučko i Jedinica za posebne namjene Rakitje. Upravo su one postale jednom od okosnica stvaranja Zbora narodne garde, Hrvatske vojske i njezinih specijalnih postrojbi.

Prva specijalna postrojba Glavnog stožera, Bojna „Zrinski“, ustrojena je u svibnju 1991. u Kumrovcu. Samo nekoliko mjeseci poslije, 29. srpnja 1991. godine, osnovana je Bojna „Frankopan“, jedna od prve dvije specijalne postrojbe Oružanih snaga Republike Hrvatske. Službeni datum osnivanja potvrđuju Ministarstvo obrane i Udruga Bojna Frankopan.

Hrvati iz Legije stranaca postali su instruktori i zapovjednici

Jezgru Bojne Frankopan činili su Hrvati koji su vojno iskustvo stekli u francuskoj Legiji stranaca. Njima su se pridružili hrvatski branitelji s iskustvom s različitih bojišta, Hrvati iz iseljeništva te nekolicina stranih dragovoljaca.

Prvi zapovjednik bio je bivši kapetan Legije stranaca Ilija Tot, a poslije su postrojbom zapovijedali bivši legionar Bruno Zorica – Zulu i Vinko Primorac. Zapovjednik specijalnih postrojbi Hrvatske vojske bio je general Ante Roso.

Komando-obuka provodila se u bazi Žutica pokraj Ivanić-Grada, prema iskustvima Legije stranaca i tadašnjim suvremenim standardima specijalnog ratovanja. Frankopani su bili osposobljavani za izviđanje, diverzije, zasjede, borbu u neprijateljskoj pozadini, izvlačenje ljudi i druge visokorizične zadaće.

Prema podacima MORH-a, Bojna je imala približno 150 operativnih pripadnika. Novija monografija Bojna Frankopan – prvi hrvatski komandosi navodi da je tijekom njezina postojanja kroz postrojbu prošlo više od 200 ljudi, među kojima 19 parova braće i dvije žene. Prepoznatljivi znak postrojbe bila je zelena beretka, koja se zbog ratnih okolnosti stjecala nakon prvog borbenog djelovanja. (Hrvatski vojnik)

Od Uštice i Osijeka do Dubrovnika i Šuice

Prve zadaće Frankopani su obavljali na zagrebačkom području tijekom borbi za vojarne. Manje skupine potom su upućivane u Posavinu i na područje Sunje, dok je prvo veće borbeno djelovanje izvedeno u listopadu 1991. sjeverno od Jasenovca.

Posebno se ističe diverzantska akcija kod Uštice, gdje su Frankopani djelovali u neprijateljskoj pozadini. Ratovali su i u istočnoj Slavoniji, na vukovarskom i osječkom bojištu. U vrijeme najtežih napada na Osijek sudjelovali su u izvlačenju tijela poginulih hrvatskih gardista iz šume Rosinjača kod Tenje te u djelovanjima na lijevoj obali Drave. (Ministarstvo hrvatskih branitelja)

U proljeće 1992. Bojna je upućena na Južno bojište. Frankopani sudjeluju u akcijama deblokade Dubrovnika, a nakon pada Kupresa pomažu u ponovnom uspostavljanju crte obrane kod Šuice. Bili su postrojba namijenjena djelovanju ondje gdje su okolnosti bile najteže, a rizik najveći.

Bojna Frankopan ugašena je potkraj 1992. godine. Njezini pripadnici potom su raspoređeni ponajviše u 2. gardijsku brigadu „Gromovi“, 7. gardijsku brigadu „Pume“, Bojnu „Zrinski“ i druge specijalne postrojbe, a dio njih poslije je djelovao u 1. hrvatskom gardijskom zdrugu.

Dvanaestorica poginulih pripadnika Bojne Frankopan

Udruga Bojna Frankopan službeno navodi sljedećih dvanaest imena. Četvorica su poginula dok je Bojna još djelovala kao samostalna postrojba, a većina ostalih nakon prelaska u druge postrojbe Hrvatske vojske.

Poginuli pripadnici Bojne Frankopan:

Arnold Nožić 23. listopada 1991.Koločepski kanal, u akvatoriju između Dola, Slanoga i Šipana. Nestao u diverzantskoj akciji nakon napada patrolnog čamca JRM-a na brodicu s hrvatskim braniteljima. Posmrtni ostaci nisu pronađeni.

Branko Pleša 5. prosinca 1991.*Poginuo kao aktivni pripadnik Bojne Frankopan. U javno dostupnim izvorima nije pouzdano navedena mikrolokacija pogibije.

Marko Džanko (u starijem popisu Đanko)1992. Poginuo na kupreško-šuičkom bojištu. Točan dan i mikrolokacija nisu navedeni u dostupnim javnim izvorima.

Davor Šoban 20. svibnja 1992.Južno bojište; poginuo od snajperskog metka. Javno objavljeni spomen-zapis ne navodi užu lokaciju.

Joško Kapetanović 18. siječnja 1993.Uskoplje – Gornji Vakuf, u borbama u srednjoj Bosni.

Pavo Terzić 18. siječnja 1993.Uskoplje – Gornji Vakuf; poginuo istoga dana kada i Joško Kapetanović.

Robert Mayer (u dijelu izvora Majer)7. veljače 1993.Baturi kod Pridrage, u zadarskom zaleđu, tijekom neprijateljskog protunapada nakon operacije Maslenica.

Karlo Paić 14. lipnja 1993.Plaža Soline u Biogradu na Moru; poginuo u raketnom napadu sustavom Orkan zajedno s drugim hrvatskim braniteljima i civilima.

Željko Mikolčević 15. srpnja 1993.Gnojnice kod Mostara, kao pripadnik 5. gardijske brigade „Sokolovi“.

Stipe Krnić 9. rujna 1993.Strunići na području Divosela kod Gospića, tijekom borbi na ličkom bojištu, kao pripadnik 9. gardijske brigade „Vukovi“.

Igor Braović22. studenoga 1993.Uskoplje; poginuo od neprijateljske granate kao pripadnik Brigade kralja Tomislava.René Dutruel 26. lipnja 1995.Dinara, na strateškim položajima osvojenima nakon operacije Skok 2. Francuski dragovoljac i iskusni legionar bio je jedan od instruktora hrvatskih vojnika.

* Datum Branka Pleše navodi se u godišnjim komemoracijama Udruge branitelja ZET-a. Potpun javni zapis s mjestom i satom pogibije nije pronađen.

Točno vrijeme pogibije, nije javno objavljeno ni za jednog od navedenih pripadnika. Za Marka Džanka i Branka Plešu dostupni izvori ne donose potpunu službenu evidenciju, pa podaci koji se nisu mogli neovisno potvrditi nisu nadopunjavani pretpostavkama.

Izvori: MORH | Hrvatski vojnik | Udruga Bojna Frankopan | Ministarstvo hrvatskih branitelja | Domovinski rat – Bojna Frankopan | Spomen na Joška Kapetanovića i Pavu Terzića | Stradanje Arnolda Nožića | Pogibija Željka Mikolčevića i „Sokolova“ kod Mostara