30. RUJNA 1991.: „ODMAH, VEĆ SUTRA” — U BEOGRADU PRIHVAĆEN PLAN ZA NAPAD NA DUBROVNIK

Plan je išao Generalštabu

General Jevrem Cokić, zapovjednik 2. operativne grupe JNA, 29. rujna 1991. izradio je prijedlog odluke za napad i poslao ga načelniku Generalštaba SFRJ, generalu Blagoju Adžiću, na odobrenje. Presuda Haškog tribunala u predmetu Pavla Strugara navodi da je prema direktivi Generalštaba Cokić 30. rujna naredio podređenim jedinicama da blokiraju Dubrovnik. U presudi se bilježi i iskaz admirala Miodraga Jokića da je toga dana izdana još jedna direktiva sličnog sadržaja.

Prema HRT-ovu prikazu Cokićeva svjedočenja, 30. rujna u Beogradu je sastanak sazvao savezni sekretar za narodnu obranu Veljko Kadijević, a Cokićev prijedlog je prihvaćen. Kadijević je, prema tom iskazu, početak napada odredio riječima: „Odmah, već sutra.”

Datum formalnog odobrenja ipak nije jednako naveden u svim dokumentima. HRT-ov prikaz Cokićeva iskaza govori o sastanku i prihvaćanju prijedloga 30. rujna. Presuda ICTY-a potvrđuje da je Cokić 30. rujna izdao naredbu prema direktivi Generalštaba. No DORH-ov dokument iz 2017., u kojem se iznose optužbe protiv Cokića, navodi da je plan odobren 1. listopada. To su navodi optužbe, a ne sudski utvrđena činjenica. Moguće je da se datumi odnose na različite korake — sastanak i prihvaćanje prijedloga nasuprot formalnom odobrenju i izdavanju naredbe — ali dostupni dokumenti ne razrješavaju razliku. Zato tvrdnju o odobrenju 30. rujna valja pripisati Cokićevu svjedočenju.

U javno dostupnim prikazima imenovani su Kadijević kao sazivač sastanka, Cokić kao autor prijedloga i Adžić kao načelnik Generalštaba kojem je prijedlog poslan na odobrenje. Ne donose, međutim, potpuni popis sudionika sastanka. Dokumenti potvrđuju Adžićevu ulogu u proceduri odobravanja, ali sami po sebi ne potvrđuju da je bio na sastanku.

Tri kopnena pravca i pomorska blokada

Plan nije predviđao samo opkoljavanje grada. Nalog je bio probiti se do obale, presjeći Jadransku magistralu na više mjesta između Slanog i Prevlake, blokirati Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku s kopna i mora, a zatim opkoljene snage razbiti i razoružati. U dokumentu se spominje i spremnost za nastavak ofenzive u zapadnu Hercegovinu.

Tri glavna kopnena pravca bila su:

1. Ljubinje – Zavala – Slano. Za 37. korpus sudska presuda navodi taktički smjer Ljubinje – Ravno – Slano, s ciljem izbijanja na obalu, presijecanja magistrale i osiguranja područja Slanog.

2. Ljubovo – Ivanica – Čibača, uz pravac Taleža – Zaplanik – Zaton. Na toj osi djelovale su 472. motorizirana brigada i bojna Teritorijalne obrane Titograd. Njihova zadaća bila je presjeći cestu kod Zatona i Čibače, izolirati Dubrovnik i odsjeći aerodrom Čilipi.

3. Grab – Dubravka – Molunat, s napredovanjem prema Pločicama. Prva brigada Teritorijalne obrane 3. partizanske divizije trebala je presjeći magistralu kod Poljica i Mikulića, blokirati Čilipi s istočne strane i nastaviti prema Grudi.

Pomorska blokada i potpora pripale su 9. vojno-pomorskom sektoru Boka. Plan je uključivao topničku potporu s mora, kontrolu ulaza u Bokokotorski zaljev i pripravnost za mogući pomorski desant.

Odnos snaga

Muzej Domovinskog rata Dubrovnik procjenjuje da je za napad angažirano između 11.000 i 13.000 vojnika, uz zračnu i pomorsku potporu, oko 120 topničkih oružja većeg kalibra, približno 100 tenkova i 50 oklopnih transportera. HRT za prvi dan napada navodi više od 13.000 pripadnika JNA i rezervista te oko 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja iz ZNG-a, policije i dragovoljačkih postrojbi. Prema tim procjenama, napadačka strana imala je otprilike 15 do 17 puta više ljudstva.

Muzej navodi da je planom za izvršenje zadaća bilo predviđeno četiri do pet dana. Napad je počeo 1. listopada 1991.

Kako je „Beograd” ostao bez presude?

„Beograd” nije bio pravni okrivljenik. Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju sudio je pojedincima, dok se o odgovornosti država odlučuje u drugoj vrsti postupka. Tužba Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde bila je podnesena zbog kršenja Konvencije o genocidu. Sud je 2015. odbacio hrvatski zahtjev i srpsku protutužbu. To nije bila opća presuda o zakonitosti napada na Dubrovnik niti oslobađajuća presuda za sve moguće ratne zločine; takvo tumačenje ne slijedi iz ograničenog predmeta pred ICJ-em.

Slobodan Milošević bio je optužen i za kampanju protiv Dubrovnika od 1. listopada do 7. prosinca 1991. Te su optužbe ostale bez presude jer je umro u pritvoru Haškog tribunala 11. ožujka 2006., prije završetka suđenja. ICTY je osudio Pavla Strugara na sedam i pol godina, a Miodraga Jokića na sedam godina, u predmetima usmjerenima ponajprije na nezakonito granatiranje Dubrovnika 6. prosinca. Te presude nisu odlučivale o odobrenju plana od 30. rujna.

Veljko Kadijević i Blagoje Adžić nisu bili optuženi pred ICTY-em. Hrvatska je, odvojeno od toga, podigla domaće optužnice protiv Kadijevića, a Adžić je bio obuhvaćen optužnicom za zločine u Vukovaru. Kadijević je ostao u Rusiji; ruske vlasti odbile su ga izručiti Hrvatskoj, a umro je u Moskvi 2014. godine. To nije dovelo do sudskog razmatranja njegove uloge u dubrovačkoj odluci.

Hrvatski DORH 2009. podigao je optužnicu protiv desetorice visokih oficira bivše JNA, među njima i Jevrema Cokića. Optužbe su se odnosile na odgovornost za postupanje podređenih jedinica. Prema izvješću organizacije Human Rights Action objavljenom krajem 2025., postupak pred Županijskim sudom u Splitu tada je još bio u tijeku.

Zato je najprecizniji odgovor da za napad na Dubrovnik nije donesena presuda koja bi obuhvatila cijeli političko-vojni lanac odlučivanja. Milošević je umro prije završetka suđenja; Kadijević, protiv kojega su postojale i hrvatske optužnice, nije izveden pred Haški tribunal; a postupak protiv desetorice bivših oficira JNA u Hrvatskoj još je trajao prema posljednjem provjerenom izvješću.

Stoga se ne može reći da je sud „oslobodio Beograd”. Za odgovornost najvišeg političkog i vojnog vrha za odluku o napadu nije donesen konačan sudski odgovor.