27. rujna 1991. Srpski agresor razarao bolnice zaštićene Ženevskim konvencijama (VIDEO)

I nije samo bolnica u Vukovaru bila cilj velikosrpske mržnje prema Hrvatima, već i bolnice u Vinkovcima, Pakracu, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima. Razaranje bolnice, „svetog mjesta koje nitko u ratovima ne dira“, bilo je sustavno organizirano od barbarske srpske vojske.

Dana 27. rujna 1991.  ratni ministar zdravstva i čovjek najzaslužniji za izvanredno funkcioniranje zdravstva u Domovinskom ratu,  Andrija Hebrang,  održao je konferenciju za novinare gdje je rekao da JNA i srpski dragovoljci koriste bolnice kao vojne ciljeve, piše  matica.hr.

Poznato je da su bolnice zaštićene u ratovima Ženevskim konvencijama, no usprkos tome katkad su oštećene slučajnim pogodcima. U srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku doživjeli smo nešto o čemu nismo do tada ni čitali.

Artiljerija je bila uperena u bolnice, koje su bile primarni cilj, jedina moguća mjera takvog masovnog zločina psihološki je pritisak na stanovništvo sa svrhom njegova protjerivanja.

Poznato je da se grad bez bolnice ne može braniti.

Ubrzo smo shvatili da su bolnice i drugi zdravstveni objekti uvršteni u primarne civilne ciljeve. Zato smo napravili široku mrežu ratnih bolnica i njihovih rezervnih lokacija kako bismo poništili agresorsku strategiju spaljenog zdravstva. Nevjerojatan je podatak da je agresor  ponovno gađao 17 hrvatskih bolnica, od čega je 14 znatno oštećeno, a četiri su potpuno uništene.

Razaranje bolnice u Vinkovcima:

Uz to je uništeno više od stotinu ambulanti i nekoliko stotina sanitetskih vozila. 

Uništavanje bolnica i drugih zdravstvenih objekata propisno označenih znakom crvenoga križa  pripada u najteže ratne zločine.  Crvena petokraka uništavala je nemilice crvene križeve. Tijekom rata poslali smo u svijet stotine apela međunarodne javnosti, državama i humanitarnim udrugama s molbom da osude postupke agresora i spasa bolesnika. Vapaji su bili uzaludni. Zbog toga je na bolnici svakodnevno padalo na stotine eksplozivnih projektila. Međutim, do danas nije podignuta ni jedna kaznena prijava za ratni zločin napada na bolnice. O razmjerima tog zločina govore podaci. Tragedija vukovarske bolnice ogleda se u podatku da je na nju padalo prosječno po 70 do 80 granata dnevno, au tom paketu hrabro osoblje bolnice zbrinulo je 3474 ranjenika i izvelo više od 2500 operacija.

Od stradanja ostalih bolnica valja navesti  vinkovačku bolnicu, koja je potpuno uništena s više od 500 projektila.  Više stotina granata potpuno  je uništilo i pakračku bolnicu.  Pakračka bolnica bila je utočište branitelja, poglavito policija koja je držala taj dio bojišnice, a iz bolnice smo ranjenike mogli izvlačiti jedino u oklopnim transporterima. Osoblje je izveo i poznati herojski pothvat kada je pod artiljerijskom paljbom evakuirao 300 psihijatrijskih bolesnika i to srpske narodnosti. Kako u ratu tako iu miru pakračka je bolnica objekt od strateškog razvoja cijelog kraja, preko čega se danas prelazi: naime, ona je nedavno izgubila svoju pravnu osobnost pripajanjem bolnice u drugom gradu.

JNA i četnici granatiraju bolnicu u Pakracu s osmijehom na licu:

Bolnica u Slavonskom Brodu  također je bila cilj napada: pogođena s više od tri stotine granata, također je bila predmetom teškog ratnog zločina. Zapravo, nema niti jedne bolnice udaljene dvadesetak kilometara od bojišnice koja nije pogođena brojnim projektilima, a kao kuriozitet služi podatak da je čak i Dječja bolnica u Zagrebu pogođena raketom iz okupirane Petrinje. Gađanje bolnice izazivalo je velik strah u lokalnom stanovništvu, zbog čega je evakuiran velik broj građana. Međutim, ni za taj ni za ostale navedene zločine napada na bolnice nije kaznenu prijavu protiv počinitelja podigla država Hrvatska, nego Udruga liječnika dragovoljaca 1990–91. To je podatak koji otvara mnoga politička, ali i moralna pitanja.

U hrvatskoj politici dominiraju snage koje se nisu uključile u obranu države i kojima je cilj zataškati sve zločine, dakle krenuti u budućnost s lažima koje opterećuju sadašnju i buduću sudbinu zemlje. Time su preuzeli odgovornost prekrajanja povijesti, dakle, neprestanog okretanja k prošlosti, umjesto trošenja nacionalne energije na kreiranje budućnosti.