31. srpnja 1995.: Na Brijunima donesena konačna odluka o pokretanju VRO "Oluja"

Operacija Oluja najveća je vojna pobjeda u povijesti Hrvatske. Tijekom 84 sata, uz sudjelovanje gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika, oslobođeno je više od 10.000 četvornih kilometara okupiranog područja, a Hrvatska vojska ostvarila je sve planirane ciljeve.

Bila je to završna pobjedonosna operacija Domovinskog rata. U spomen na hrabrost hrvatskih branitelja i slobodu koju Hrvatska danas ima, 5. kolovoza svake se godine obilježava Dan domovinske zahvalnosti.

Operacija je pokrenuta nakon višegodišnjih neuspješnih pokušaja hrvatske politike i međunarodnih mirovnih snaga da političkim i diplomatskim putem uspostave ustavno-pravni poredak i sigurnost na cijelom području Republike Hrvatske.

Odluka o pokretanju operacije

Nakon još jedne neuspješne mirovne inicijative, predsjednik dr. Franjo Tuđman sastao se 31. srpnja 1995. na Brijunima s vojnim zapovjednicima. Na tom je sastanku donesena konačna odluka o pokretanju operacije Oluja.

Napadna djelovanja hrvatskih vojnih snaga počela su u ranim jutarnjim satima 4. kolovoza. Operativni plan predviđao je istodobne napade na više smjerova kako bi se probila obrana pobunjenih Srba i oslobodilo cjelokupno okupirano područje sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine.

Hrvatske snage trebale su izbiti na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, uz istodobnu odsudnu obranu istočne Slavonije i krajnjeg juga Hrvatske. Jedna od zadaća bila je i spriječiti srpsko osvajanje zaštićene zone Bihaća.

Plan napada na gotovo 700 kilometara bojišnice

U prvoj fazi operacije trebalo je ovladati prilazima Kninu te prijevojima na Velebitu i Ljubovu. Planiran je i proboj na smjeru djelovanja 1. gardijske brigade Glibodol – Plitvice – Tržačka Raštela te na smjeru 2. gardijske brigade Gora – Banski Grabovac – Obljaj.

Glavni napadi bili su predviđeni na pravcima Bosansko Grahovo – Knin i Josipdol – Plaški – Tržić. Cilj je bio razbiti srpske snage na dva dijela, spojiti se sa snagama 5. korpusa Armije BiH i osloboditi Knin, koji je bio središte srpske pobune.

Nakon proboja prve crte obrane pobunjenih Srba, u drugoj je fazi trebalo uvesti svježe snage i nastaviti napad prema državnoj granici Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom.

Operacija je počela djelovanjem Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, uništavanjem neprijateljskih sustava veze i topničkom pripremom po vojnim ciljevima. Hrvatske snage zatim su istodobno krenule u napad iz tridesetak pravaca, na bojišnici dugoj gotovo 700 kilometara.

Udarnu snagu na glavnim smjerovima činile su gardijske brigade, uz potporu 1. HGZ-a, Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova te domobranskih i pričuvnih postrojbi.

Napredovanje prema Kninu i Plitvicama

Na glavnom smjeru napada s Dinare prema Kninu djelovale su 4. i 7. gardijska brigada. S Velebita su u smjeru Knina napadale postrojbe 9. gardijske brigade i specijalne postrojbe MUP-a.

Pripadnici 1. HGZ-a helikopterskim su desantom ušli duboko u neprijateljsku pozadinu. Sjevernije, na području Kapele te preko Slunja, Rakovice, Titove Korenice i Plitvica, glavnu je udarnu snagu činila 1. gardijska brigada.

Zauzimanje Ljubova i neutraliziranje neprijateljske zračne baze u Udbini bilo je povjereno 9. gardijskoj brigadi. Te su se zadaće najvećim dijelom provodile u zonama odgovornosti Zbornog područja Split i Zbornog područja Gospić.

Zborno područje Split bilo je zaduženo za razbijanje snaga 7. korpusa Srpske vojske Krajine i oslobađanje okupiranog područja sjeverne Dalmacije. Njegove snage bile su raspoređene u četiri operativne grupe: Zadar, Šibenik, Sjever i Sinj.

Glavnu snagu činio je OG Sjever, u čijem su sastavu bile 4. i 7. gardijska brigada Hrvatske vojske. Već prvog dana operacije snage Zbornog područja Split probile su prve obrambene crte neprijateljskih postrojbi oko Knina.

Tijekom nastavka Oluje neprijateljske su snage potiskivane prema granici s Bosnom i Hercegovinom, a oslobođeno je cijelo područje sjeverne Dalmacije.

Zadaća Zbornog područja Gospić bila je razbiti snage 15. korpusa SVK-a, presjeći srpske snage na širem području Plitvičkih jezera i spojiti se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH.

U drugoj fazi njegove su snage trebale osloboditi cijelu Liku i izbiti na državnu granicu s Bosnom i Hercegovinom. Udarnu snagu Zbornog područja Gospić činile su 1. i 9. gardijska brigada.

Specijalna policija krenula s Velebita

Između zona odgovornosti zbornih područja Gospić i Split djelovale su snage Specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske. Njihova se zona nalazila na Velebitu, a zadaća im je bila ovladati širim područjem Gračaca i Svetog Roka.

Trebale su zauzeti i glavno komunikacijsko čvorište srpskih snaga, radiorelejni objekt Ćelavac. U nastavku operacije planirano je njihovo spajanje sa snagama Hrvatske vojske i prodor prema granici Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom na području Donjeg Lapca.

Prvog dana operacije u napad je s Velebita krenulo ukupno 1.500 pripadnika Specijalne policije MUP-a RH, dok ih je još 700 bilo u pričuvi. Snage su bile raspoređene na jednom glavnom i četirima pomoćnim smjerovima.

Područje napada protezalo se od Ivinih vodica i Svetog brda na zapadu do Bukve i Tulovih greda na istoku.

Kako bi se što više približile srpskim položajima, snage Specijalne policije na početne su položaje uvedene pješice i u najvećoj tajnosti. Sa sobom su imale svu potrebnu logističku i medicinsku potporu.

Zadaće na Kordunu i Banovini

Zborno područje Karlovac dobilo je zadaću razbiti snage 21. korpusa SVK-a i neutralizirati srpske topničko-raketne sustave. Time se trebalo spriječiti daljnje razaranje gradova i industrijskih kapaciteta u njegovoj zoni odgovornosti.

Plan je obuhvaćao oslobađanje šireg područja Ogulina, Karlovca i Korduna te sprečavanje mogućeg protuudara srpskih snaga u međurječju Korane i Mrežnice.

Nakon izvršenja tih zadaća, snage Zbornog područja Karlovac trebale su, zajedno s dijelovima Zbornog područja Zagreb i Zbornog područja Gospić, osloboditi cijeli Kordun i izbiti na državnu granicu s Bosnom i Hercegovinom.

Za oslobađanje Banovine bile su zadužene postrojbe zbornih područja Zagreb i Bjelovar. Planirano je okruživanje Banovine napadima iz nekoliko pravaca.

Udarnu snagu Zbornog područja Zagreb na pravcu prema Petrinji, gdje je neprijatelj pružao žestok otpor, i dalje prema Glini činila je 2. gardijska brigada.

Spremne snage, ojačane podstožernim postrojbama Glavnog stožera Hrvatske vojske i specijalnim snagama MUP-a, trebale su razbiti obranu 39. korpusa SVK-a, osloboditi Banovinu, spojiti se sa snagama 5. korpusa Armije BiH i izbiti na državnu granicu.

Djelovanje je bilo planirano na trima smjerovima: prema Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici i Glini. U prvoj fazi glavne snage zbornih područja trebale su odsjeći Petrinju, uništiti okružene srpske snage ili ih prisiliti na bezuvjetnu predaju te osloboditi grad.

Na pomoćnom pravcu trebalo je osloboditi Hrvatsku Kostajnicu, dok je oslobađanje Gline bilo predviđeno u drugoj fazi operacije.

Snage Zbornog područja Bjelovar trebale su prijeći Savu i razbiti protivnika na njezinoj desnoj obali. Glavni napad bio je usmjeren pravcem Jasenovac – Hrvatska Dubica, nakon čega je trebalo osloboditi Hrvatsku Dubicu i spojiti se sa snagama Zbornog područja Zagreb.

Obrana istočne Slavonije

Dok su trajala napadna djelovanja na drugim dijelovima bojišnice, postrojbe 3. i 5. gardijske brigade bile su u stanju pripravnosti na krajnjem istoku Hrvatske. Nalazile su se pod zapovijedanjem Zbornog područja Osijek i bile spremne reagirati u slučaju neprijateljskih pokreta.

Zborno područje Osijek imalo je obrambenu zadaću kodnog naziva Feniks. Njezin je cilj bio onemogućiti prodor srpskih snaga na području istočne Slavonije.

Zračna potpora hrvatskim postrojbama

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo tijekom Oluje pružalo je potporu snagama Hrvatske kopnene vojske na smjerovima napada. Istodobno je osiguravalo protuzračnu obranu hrvatskog teritorija, s težištem na prostoru Zagreb – Karlovac – Sisak – Kutina i na području Sinja.

HRZ je obavljao izvidničke letove, prevozio kopnene snage radi njihova manevra i sudjelovao u evakuaciji ranjenika.

U operaciji su bili angažirani svi njegovi ljudski i materijalni resursi: 17 borbenih aviona MiG-21, tri transportna zrakoplova, pet borbenih i devet transportnih helikoptera Mi-8, zrakoplov An-2 za elektroničko izviđanje te helikopter Mi-24 za elektroničko-termovizijsko izviđanje.

Djelovalo se sa svih aerodroma i uzletišta u Hrvatskoj. Početni udari HRZ-a bili su usmjereni na utvrđene srpske vojne objekte i položaje na dominantnim kotama, komunikacijska središta, zapovjedna mjesta, skladišta te topničke i oklopne snage srpskih postrojbi.

U nastavku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uglavnom je pružalo paljbenu potporu hrvatskim snagama tijekom napadnih djelovanja.

Hrvatska ratna mornarica u povišenoj spremnosti

Hrvatska ratna mornarica operaciju je provela u povišenom stupnju bojne spremnosti. Bila je pripremljena za aktivnu pomorsku obranu, s naglaskom na protubrodsku, protupodmorničku i protuminsku borbu.

Na sjevernom i srednjem Jadranu pomorska je obrana provedena prema zapovijedi Turs-95. Na južnom Jadranu provođena je u sklopu obrambene operacije Maestral, u sastavu Južnog bojišta.

Knin oslobođen 5. kolovoza

Prvog dana operacije postrojbe Hrvatske vojske napredovale su od pet do petnaest kilometara u dubinu neprijateljskog rasporeda. Neprijateljska uporišta dovedena su u okruženje ili poluokruženje.

Već tijekom drugog dana izvršeno je 80 posto planiranih borbenih zadaća.

U prvim danima Oluje oslobođena je većina dotad okupiranih hrvatskih gradova, među kojima su Hrvatska Kostajnica, Petrinja, Glina, Slunj, Gračac, Obrovac i Drniš.

Pripadnici 4. i 7. gardijske brigade ušli su 5. kolovoza u Knin i oslobodili grad. Time je ostvaren najvažniji strateško-politički i vojni cilj operacije Oluja, ali i cijelog Domovinskog rata.

Nekoliko dana poslije na sjevernom dijelu bojišnice snage 21. kordunskog korpusa bile su prisiljene potpisati predaju.

Ostvareni ciljevi i poginuli hrvatski branitelji

Vojno-redarstvena operacija Oluja trajala je samo 84 sata. U njoj je sudjelovalo gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika, a oslobođeno je više od 10.000 četvornih kilometara dotad okupiranog hrvatskog teritorija.

Hrvatska vojska ostvarila je sve zacrtane ciljeve. U borbenim djelovanjima poginula su 204 hrvatska vojnika i policajca, 1.100 ih je ranjeno, a dvojica se vode kao nestala.

Operacija Oluja bila je u taktičkom i strateškom smislu najveća vojna pobjeda u povijesti Hrvatske.