35 GODINA POSLIJE ZLOČINA U ČETEKOVCU, BALINCIMA I ČOJLUGU: 24 žrtve, 17 optuženih – pravomoćnog epiloga još nema

Najnovija optužnica tereti 17 osoba, ali svi su u trenutku njezina podizanja bili nedostupni Hrvatskoj. Obitelji žrtava danas više ne čekaju da se utvrdi je li zločin počinjen. Čekaju presudu i individualnu odgovornost ljudi koji su ga naredili i proveli.

Trideset i pet godina nakon 4. rujna 1991. oko Četekovca više nema ozbiljne dvojbe o tome je li zločin počinjen.

Postoje mrtvi. Postoje imena. Postoje obdukcije. Postoje preživjeli. Postoje dokumenti o postrojbama i zapovjednicima. Postoje optužnice hrvatskog državnog odvjetništva, međunarodna pravna pomoć i iskazi okrivljenika pribavljeni iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

Ono čega još nema jest pravomoćni sudski odgovor koji bi za većinu onoga što se dogodilo u Četekovcu, Balincima i Čojlugu pojedinačno povezao žrtvu, počinitelja i zapovjednika.

Upravo zato 35. obljetnicu ne treba ponovno svesti na kronologiju jednoga ratnog dana. Važnije je postaviti pitanje kako je moguće da jedan od najbolje dokumentiranih ranih zločina u zapadnoj Slavoniji i dalje nema potpun pravosudni epilog.

Zločin je počeo ujutro 4. rujna 1991.

Prema službenoj optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, 4. rujna 1991. u Balincima, Četekovcu i Čojlugu djelovale su snage bivše JNA zajedno s pridruženim naoružanim formacijama pobunjenog srpskog stanovništva. Tužiteljstvo okrivljenicima stavlja na teret pljačku, uništavanje hrvatskih kuća i gospodarskih objekata, uzimanje talaca, zlostavljanje i mučenje te ubojstvo 22 civilne osobe i dvojice ratnih zarobljenika.

Napad je u lokalnoj ratnoj kronologiji zabilježen u 9.05 sati. Nakon topničke vatre slijedio je ulazak naoružanih skupina u sela, presijecanje komunikacije prema Mikleušu i napadi na ljude koji su ostali u svojim kućama ili pokušavali pobjeći. Dio civila pronađen je skriven ispod mosta između Balinaca i Četekovca te je, prema činjeničnom opisu optužbe, prisiljen kretati se ispred napadača kao živi štit.

O razmjerima zločina nije se doznalo desetljećima poslije. Sudskomedicinska ekipa iz Osijeka i Zagreba već je 1991. obradila tijela ubijenih civila, a rezultati su objavljeni u stručnom radu Mladena Marcikića, Zorislava Krausa, Branka Dmitrovića, Ane Marušić i Marija Mošunjca. U radu su opisane strijelne i ubodne ozljede te karbonizirano tijelo jedne od žrtava.

Dvadeset i četiri imena, a ne statistika

U lokalnoj memorijalnoj evidenciji kao žrtve 4. rujna navode se Nikola Magdić, Ivica Biškupović, Rozalija Vlatković, Ika Biškupović, Marko Rukavina, Manda Rukavina, Ivan Biškupović, Mijo Lovrenc, Josip Butorac, Juraj Borovac, Ivan Rukavina, Josip Potočnik, Nikola Butorac, Duško Košorog, Mile Starčević, drugi Marko Rukavina, Adam Krupa, Josip Tonc, Marija Matičić, Terezija Troha, Franjo Sabo, Marko Sabo, Milan Mlakar i Zlatan Pinčar. Najmlađi je imao 18 godina.

Pravna kvalifikacija pojedinih žrtava kroz postupke nije uvijek jednaka lokalnoj memorijalnoj kategorizaciji. Najnoviji DORH-ov činjenični opis govori o 22 civila i dva ratna zarobljenika, dok lokalne komemoracije svih 24 imena zajednički čuvaju kao žrtve napada.

Hrvatsko pravosuđe predmet vodi još od devedesetih

Tvrdnja da hrvatsko pravosuđe nikada ništa nije poduzelo također nije precizna.

DORH je još 2007. objavio da je u postupku pred Županijskim sudom u Virovitici bilo obuhvaćeno 12 osoba iz vojne i političke strukture koje se teretilo za izdavanje naredbi te još 32 neposredna sudionika. Optužnica na koju se tada pozivalo potjecala je iz prve polovice devedesetih.

Državno odvjetništvo 2012. dodatno je priopćilo da je jedna osoba, u službenoj objavi označena inicijalima B. S., u prisutnosti pravomoćno osuđena na maksimalnih tadašnjih 20 godina zatvora za širi sklop događaja koji je uključivao i zločine počinjene u Balincima, Četekovcu i Čojlugu.

Dakle, nije točno reći da baš nitko nikada nije osuđen.

Ali jednako tako nije moguće jednu staru presudu iz šireg predmeta predstaviti kao pravosudni epilog ubojstva svih 24 ljudi.

Od optužnice protiv 22 osobe do nove optužnice protiv 17

Najvažniji noviji pravosudni pokušaj počeo je u ožujku 2018.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu tada je podiglo optužnicu protiv 22 osobe. Osmoricu je opisalo kao zapovjednike, a ostale kao njima podređene pripadnike srpskih paravojnih formacija. Optužba je obuhvatila granatiranje, ubojstva u kućama, zasjede na prometnici, uporabu civila kao živog štita, mučenje zarobljenika, pljačku i uništavanje imovine.

No optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu vratilo je tu optužnicu na doradu.

Uslijedila je dopuna istrage. Hrvatsko državno odvjetništvo putem međunarodne pravne pomoći ispitivalo je okrivljenike koji su imali prebivališta u Republici Srbiji i Federaciji Bosne i Hercegovine.

Konačno, 20. svibnja 2020. podignuta je nova optužnica protiv 17 okrivljenika. Od prvotne 22 osobe jedna je u međuvremenu preminula, protiv dvojice je postupanje obustavljeno zbog nedostatka dokaza, a protiv još dvojice zbog toga što je utvrđeno da su umrli.

To je danas pravno mnogo važniji podatak od broja 22 koji se još često ponavlja.

Tko su optuženici

Tu nastaje problem javne transparentnosti.

DORH je u priopćenju iz 2020. objavio godine rođenja i državljanstva svih sedamnaestero, ali nije objavio njihova puna imena. Sedmorica su navedena kao državljani Srbije, šestorica Hrvatske, jedan Republike Srpske, jedan Srbije i Republike Srpske, dok je kod dvojice državljanstvo označeno kao nepoznato.

U starijim sudskim spisima i povijesnim rekonstrukcijama javno su se pojavljivala imena ljudi iz zapovjedne i izvršne strukture. Među njima su Borivoje Lukić zvani Munja, Zoran Miščević i Ilija Dragičević, koji se u obradi sudskih spisa Miljenka Brekala navode među osobama protiv kojih su ranije optužbe ostale na snazi. U zapovjednoj strukturi koja se povezuje s napadom spominju se i Borivoje Radosavljević, Dragomir Keleuva, Veljko Vukelić, Milan Graovac, Slobodan Radošević, Ljubomir Makarić i drugi.

Međutim, ovdje treba povući važnu pravnu granicu: stari popis optuženih nije automatski identičan popisu 17 osoba iz nove optužnice iz 2020. godine. Dok sud ili DORH ne objave identitete iz aktualnog predmeta, nije korektno svako ime iz starijih spisa proglasiti aktualnim optuženikom.

Optužnica, uostalom, nije presuda. Za sve osobe koje nisu pravomoćno osuđene vrijedi presumpcija nedužnosti.

Gdje su danas

U trenutku podizanja optužnice 2020. svih 17 bilo je nedostupno hrvatskim pravosudnim tijelima. DORH je zato predložio određivanje istražnog zatvora i da im se sudi u odsutnosti.

Službeno je potvrđeno i da su neki od njih ispitani međunarodnom pravnom pomoći jer su imali prebivališta u Srbiji i Federaciji BiH.

Današnje izvješće HRT-a s 35. obljetnice ide korak dalje i navodi kako se osobe koje hrvatska strana drži odgovornima za zločin nalaze u Srbiji i nedostupne su hrvatskom pravosuđu.

To objašnjava velik dio problema, ali ne objašnjava baš sve.

Jer Hrvatska je još 2020. izričito tražila suđenje u odsutnosti. Javno dostupna priopćenja sudova i DORH-a nakon toga ne daju jasan odgovor je li i u kojoj fazi takav postupak nastavljen, protiv koliko osoba i zašto šest godina nakon nove optužnice nema javno objavljene presude.

Upravo je to pitanje koje bi danas trebalo postaviti nadležnom Županijskom sudu u Zagrebu i DORH-u.

Nedostupnost optuženika nije jedini problem

Protok vremena danas radi protiv postupka. Svjedoci stare i umiru. Sjećanja blijede. Dio okrivljenika već je preminuo prije završetka postupka.

Uz to, predmet je tijekom više od tri desetljeća mijenjao opseg: od velikih prvih postupaka koji su obuhvaćali desetke ljudi, preko postupka protiv 44 osobe o kojem je DORH govorio 2007., do 22 okrivljenika 2018. i današnjih 17 iz optužnice iz 2020.

Postoji i težak problem individualizacije krivnje. Nije dovoljno dokazati da je netko bio pripadnik određene postrojbe ili da je bio u selu. Za kaznenu osudu mora se dokazati što je određena osoba naredila, učinila ili svjesno propustila učiniti.

Ali upravo zato je ovaj predmet toliko važan. Četekovac nije događaj bez dokaza. Činjenični opis zločina već desetljećima je vrlo detaljan.

Problem je pretvoriti tu dokumentiranu povijesnu istinu u pojedinačnu, pravomoćno utvrđenu kaznenu odgovornost.

Obitelji više ne čekaju odgovor na pitanje što se dogodilo

Na današnjoj 35. obljetnici Slavko Košorog, koji je u pokolju izgubio sina Duška, vrlo je jednostavno rekao što obitelji još čekaju:

„Molimo da ti zločinci konačno budu kažnjeni.“

To je gotovo cijela pravosudna priča Četekovca sažeta u jednu rečenicu.

Obitelji ne čekaju novu povijesnu komisiju koja će utvrditi jesu li njihovi najbliži ubijeni.

Ne čekaju potvrdu da je selo napadnuto.

Ne čekaju popis žrtava.

Čekaju da nakon 35 godina hrvatsko pravosuđe kaže tko je zapovjedio, tko je pucao, tko je tukao i ubijao zarobljenike, tko je civile tjerao pred sebe i tko je za svaki od tih postupaka kazneno odgovoran.

Četekovac danas nije neriješena povijest nego nedovršen sudski predmet

To je ključna razlika.

Četekovac, Balinci i Čojlug nisu zločin koji se tek pokušava rekonstruirati iz usmene predaje.

Postoje dokumenti nastali neposredno nakon zločina, forenzički nalazi, svjedoci, zapovjedne strukture, desetljeća kaznenih spisa i aktualna optužnica.

Današnja slika predmeta mnogo je preciznija nego što se često prikazuje: optužnica protiv 22 osobe iz 2018. nije ostala posljednja riječ tužiteljstva. Nakon njezina vraćanja podignuta je nova optužnica protiv 17 osoba. Svi su tada bili nedostupni Hrvatskoj, a DORH je tražio njihovo pritvaranje i suđenje u odsutnosti.

Šest godina poslije javnost još nema jasno objavljenu završnu sudsku odluku.

Zato bi 35. obljetnica trebala biti i trenutak u kojem se nadležnim institucijama postavlja vrlo konkretan zahtjev: objavite u kojoj je fazi predmet protiv sedamnaestorice okrivljenika, je li optužnica potvrđena u cijelosti, je li dopušteno suđenje u odsutnosti i što još konkretno priječi donošenje presude.

Jer sjećanje čuva imena mrtvih.

Ali pravosuđe postoji da bi utvrdilo imena odgovornih.