Desetorica hrvatskih branitelja poginula 5. listopada 1991. na dubrovačkom bojištu

Petoga dana opće agresije na dubrovačko područje borbe su vođene od Osojnika i Rijeke dubrovačke do Konavala i Župe dubrovačke. Prema ratnoj kronologiji koju je objavio HRT Radio Dubrovnik u emisiji „Gradoplov“, agresorske snage 5. listopada ušle su tenkovima u Slano i presjekle posljednju kopnenu vezu Dubrovnika s ostatkom Hrvatske. Na istoku bojišta doprle su prema Radovčićima, dok su minobacačka i mitraljeska djelovanja zahvatila Plat i Mline, a granate Komolac i Mokošicu.

Šestorica poginulih na Osojniku

Najveći pojedinačni gubitak toga dana dogodio se na Osojniku. Poginuli su Tonio Bogdan, Nikša Galov, Mladen Kozina, Tino Maračić i Ivo Vukasović, pripadnici hrvatskih oružanih snaga, te Željko Martinović, pripadnik pričuvnog sastava MUP-a.

Rekonstrukcija borbe objavljena u Dubrovačkom dnevniku prema knjizi Olivera Peza „Zagonetka pobjede“ navodi da je obranu Osojnika vodio Andrija Oberan. Dan prije pogibije branitelja stigla je i skupina dragovoljaca iz Gruža, a dio obrane raspoređen je prema Lupoglavu. Nakon jutarnjeg sukoba prostor na kojem su ležala tijela poginulih ostao je pod minobacačkom i mitraljeskom vatrom, zbog čega su izvučena tek nakon mraka.

Na ostalim dijelovima bojišta poginuli su Dragan Komlenac, djelatni pripadnik MUP-a, u Sustjepanu; Niko Mujo, pričuvni policajac, u Pridvorju; Stijepo Škobelj, pripadnik hrvatskih snaga, u Čilipima te Drago Miklaušić u Mlinima. Kod Komlenca izvori donose bitnu pojedinost: stradao je nesretnim slučajem. Zato ne bi bilo točno tvrditi da je svih deset branitelja toga dana ubijeno izravnim neprijateljskim djelovanjem.

Javno dostupna spomenica na koju se poziva HRT petoricu poginulih na Osojniku te Škobelja i Miklaušića označava pripadnicima HV-a, ali bez uže postrojbene pripadnosti. Zbog toga im nije opravdano naknadno pripisivati pojedinu bojnu ili satniju bez dodatnog izvornog dokumenta.

Nasuprot višestruko nadmoćnijem napadaču

Muzej Domovinskog rata Dubrovnik u kronologiji „Dani ponosa“ navodi da su obranu dubrovačkog područja u prvim danima agresije nosili pripadnici 1. „A“ bojne 116. brigade ZNG-a Dubrovnik, Policijske uprave Dubrovnik, Narodne zaštite te dragovoljci iz sastava Teritorijalne obrane. Na Osojniku, Brgatu, Prapratnu i Čepikućama posebno su bili angažirani pripadnici 1./116. „A“ bojne i dubrovačke policije.

Nasuprot njima JNA je za operaciju protiv dubrovačkog područja angažirala 2. operativnu grupu, sastavljenu od 2. podgoričkog korpusa, 37. užičkog korpusa i 9. vojno-pomorskog sektora Boka. U napadačkom sustavu djelovali su i 2. taktička grupa, 472. motorizirana brigada iz Trebinja, pripadnici Teritorijalne obrane Crne Gore i specijalne crnogorske policije, uz zračnu, oklopnu i topničku potporu. Muzej procjenjuje da je za opći napad angažirano između 11.000 i 13.000 ljudi.

To nisu bile dvije ravnopravne vojske koje su se slučajno susrele na bojištu. Hrvatski branitelji branili su vlastita naselja pred organiziranom vojnom operacijom JNA i pridruženih snaga, provedenom uz izrazitu nadmoć u ljudstvu i teškom naoružanju.

Trideset i pet godina poslije

HRT-ova kronologija za 5. listopada bilježi ukupno 16 ugašenih života na širem dubrovačkom području, računajući i stradanja izvan pet mjesta obuhvaćenih ovim člankom, među njima civile i žrtve u Slanome.

Godine 2026. navršava se 35 godina od tih događaja. U sklopu programa „Da se ne zaboravi“ već je 1. listopada odana počast poginulim braniteljima i civilima povodom obljetnice početka agresije na Dubrovnik. dubrovacko-neretvanska-policija.gov.hr . Za danas, 5. listopada, u 10 sati na Osojniku najavljeno je obilježavanje 23. obljetnice podizanja spomenika hrvatskim braniteljima, a u 11 sati misa u crkvi sv. Jurja.