IVAN BRDAR, VITEZ SAJMIŠTA: Iz Gornjih Rujana u obranu Vukovara

Od Gornjih Rujana do vukovarskog Sajmišta

Ivan Brdar rođen je 15. lipnja 1968. u Gornjim Rujanima, nedaleko od Livna. Bio je najmlađe dijete Joze i Janje Brdar, a odrastao je uz sestre Pavku i Anu. Osnovnu školu pohađao je u obližnjim Lištanima, a školovanje nastavio u zagrebačkom Građevinskom obrazovnom centru „Zvonko Brkić“.

Nakon služenja vojnog roka u Makedoniji vratio se u Zagreb i upisao Građevinski fakultet. Prema ranije objavljenom zapisu PHB-a, s prijateljem iz djetinjstva Jurom Granićem priključio se postrojbi Zrinski. Biografski prikaz njegova života navodi i da je bio primljen u specijalnu postrojbu MUP-a. Početkom rujna 1991. pristupio je HOS-u, a krajem mjeseca stigao je na vukovarsko bojište s jednom od skupina dragovoljaca.

Borac koji je pazio na druge

Suborci su ga opisivali kao požrtvovnog borca i izvrsnog strijelca. Zvonimir Ćurković isticao je njegovu posebnu brigu za civile. Igor Široki prisjećao se Brdarovih riječi: „Ovi civili su pod mojom zaštitom.” U danima kada je granatiranje bilo najžešće, Brdar je znao izaći na ulicu sa „škorpionom” u ruci i zapjevati gangu, prkoseći opasnosti.

Njegova odvažnost nije se pokazivala samo u borbi. Prema svjedočenju bolničarke Vasilije Tucker, 10. listopada pokušavao je pomoći suborcima koji su nastojali izvući ranjenog Zdenka Štefančića, zvanog Plavi 5. Tucker je tijekom akcije teško ranjena. Prisjetila se da Brdar nije odustajao od pokušaja da je zaštiti i izvuče: „Ti si naša, nikuda ti ne ideš, ne damo te.”

U bolnici je, prema svjedočenju Nikice Burića – Samoborca, Brdar dvjema djevojčicama ostavio uspomene. Desetogodišnjoj Jeleni Zeri darovao je mali hrvatski grb sa svoje kape, a mlađoj Ivoni Asađanin svoj lančić. Takav se postupak uklapao u sjećanja suboraca na čovjeka koji je, i usred rata, mislio na druge.

Pogibija i povratak u rodne Rujane

U večernjim satima 12. listopada 1991. Brdar je smrtno ranjen na Sajmištu. Nikica Burić poslije je ispričao da su krenuli prema mitraljeskom gnijezdu te da je Brdara pogodio rafal u dvorištu blizu raskrižja Preradovićeve i Duge ulice. Umro je na rukama suborca.

Najprije je pokopan na bolničkom groblju u Vukovaru. Tijekom okupacije njegovi posmrtni ostaci premješteni su na Novo groblje, a ekshumirani su u lipnju 1998. godine. Pokopan je 20. lipnja 1998. u rodnim Gornjim Rujanima.

O njegovu životu i ratnom putu snimljen je dokumentarni film „Ivan vitez Brdar”, autora Sarafina Teklića i Nikole Đurana. U filmu o Ivanu govore članovi obitelji, prijatelji iz djetinjstva, njegova djevojka Ksenija, bolničarka i suborci. Film je prikazan u Livnu u prosincu 2019., a potom i u Kaštel Lukšiću u veljači 2020.

U čuvanju uspomene na Ivana sudjelovali su njegovi suborci Damir Markuš-Kutina, Damir Radnić, Stjepan-Tonči Antolić, Igor Široki, Zvonimir Ćurković, Mario Cigrovski, Ivan Anđelić – Doktor i Nikica Burić – Samoborac; bolničarka Vasilija Tucker; Jelena Zera; književnica Tanja Domazet Belobrajdić te Ivanova djevojka Ksenija.

"ako se ne vratim kući,

a pitaju za mene ikada,

kaži majko pravi Hrvat

ne umire nikada..."

Bio je mlad čovjek velikoga srca. Stihovi koji se uz njega prenose završavaju riječima: „Pravi Hrvat ne umire nikada.”

Izvori

• Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Vukovar 1991. Vukovar_1991_Centar.doc

• Biografski prikaz Ivana Brdara i svjedočanstva suboraca – HB.hteam.org HB.hteam.org

• Nikica Burić o Ivanu Brdaru – Dalmatinski portal Dalmatinski Portal

• Dolazak HOS-a u Vukovar i raspored na Sajmištu – Muralist.hr Muralist.hr

• Prikazivanje filma u Livnu – Hercegovina.info Vijesti Hercegovina.Info

• Projekcija filma u Kaštel Lukšiću – Portal.hr portal.hr

• Dokumentarni serijal Heroji Vukovara – Sajmište – YouTube YouTube

• Ranije objavljeni zapis PHB-a o Ivanu Brdaru Portal hrvatskih branitelja