Osvrt na intervju s Vesnom Teršelič u prilogu „Obzor“ – Večernji list 17. siječanj 2015.

Osvrt na intervju s Vesnom Teršelič u prilogu „Obzor“ – Večernji list, 17. siječanj 2015./Renata Rašović/ Ante Nazor... Na početku, želio bih reći da mi nije jasno kako rad gospođe Teršelič i njezinih suradnika i dalje dobiva toliko prostora za iznošenje svojih stavova, jer je riječ o skupini koja se svojim radom toliko iskompromitirala da ne zaslužuju medijski prostor koji su do sada imali na raspolaganju. Jedina vrijednost njezinih riječi u Večernjem listu od 17. siječnja 2015. je u tome što je napokon, istina na inzistiranje novinarke da kaže „tko je 90-tih bio agresor, a tko žrtva“, spomenula, ne baš sasvim jasno, da je „to pretežno bila agresija“. No, i to je proces, svakako i veliki iskorak za nju, iako vjerujem da su šira javnost, a posebice znanstvenici i hrvatski branitelji, već odavno prepoznali njezin rad, tako da je i njezina ponuda za posredovanje hrvatskim braniteljima i stopostotnim vojnim invalidima iz šatora u Savskoj u rješavanju njihovih zahtjeva u najmanju ruku neumjesna. Stoga ću samo kratko upozoriti na dijelove toga intervjua, kojima se njezin rad pokušava prikazati isključivo kao borba za ljudska prava i poštivanje svih žrtava rata, iako činjenice pokazuju da to baš i nije tako. Naime, jedno je govoriti o suočavanju s prošlošću i nastojati da se popišu sve žrtve rata, bez obzira na nacionalnost i pripadnost, što podržavam i radim na tome, a drugo je to raditi zanemarujući činjenice i pogrešno iznoseći podatke u javnost, na način da su te pogreške uglavnom bile na štetu Hrvatske. To ujedno govori o aktivističkoj pristranosti, zapravo ostrašćenosti u namjeri da se Hrvatska i njeno vodstvo prikaže odgovornima za zločine. Uostalom, kakvi su to pravednici kojima nije smetalo to što su za zločine bili okrivljeni oni koji ih nisu počinili. Nepravda se ne ispravlja novom nepravdom! Jednako tako, ne može se govoriti o zločinima, a zanemarivati glavni uzrok stradanju ljudi u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih, a to je velikosrpska politika i velikosrpska agresija. Uvidom u to što je tko govorio i radio, lako se može provjeriti tko se bavio i uzrocima, a tko samo posljedicama rata, te čiji je rad u skladu s pokušajima da se hrvatskoj javnosti nametne dojam da su za žrtve u Domovinskom ratu jednako odgovorne „sve politike“. Zar nije „zanimljivo“ da smo rečenicu „da Srbima u Hrvatskoj nedostaje hrabra elita koja bi za događaje iz devedesetih godina prošlog stoljeća ukazala na odgovornost Beograda, ali i Srba u Hrvatskoj“ čuli od predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, ali ne i od vodstva udruge iz Hrvatske koja je nagrađena za “iznimno uspješno suočavanje s prošlošću” i za koju se govori da je „savjest hrvatskog društva“? Brigu za ljudska prava, naravno pozdravljam i poštujem, no mogu primijetiti da sam tijekom Domovinskog rata imao čast na Hrvatskom vojnom učilištu predavati dočasnicima i časnicima, koji su tijekom rata, posebice u završnim oslobodilačkim operacijama hrvatskih snaga za ljudske živote na neprijateljskoj strani učinili više od spomenute gospođe i od svakog pojedinca u skupini oko nje. Naime, da se najveći dio hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika tijekom rata nije ponašao profesionalno i odgovorno prema životima neprijateljskih vojnika i civila na okupiranom području, žrtve na drugoj strani bile bi višestruko veće. Nažalost, bilo je incidenata i zločina nekih pripadnika hrvatskih snaga nad civilima srpske narodnosti, zbog kojih iskreno žalim i suosjećam s obiteljima stradalih, no nije primjereno preuveličavati razmjere tih zločina kako bi se „Oluja“ prikazala kao „udruženi zločinački pothvat“, niti je primjereno djelovanje hrvatskih snaga uspoređivati sa zločinačkim djelovanjem srpskih snaga na području Srebrenice ili na području Vukovara i Ovčare, a hrvatske generale izjednačavati s generalom Mladićem. U spomenutom intervjuu se navodi da Documenta nije mogla utjecati na sadržaj optužnica za „Oluju“, jer nije ni postojala dok su one pisane, no prešućuje se činjenica da je upravo Documenta djelovala kao glasnogovornik haškog tužiteljstva, promovirajući netočne podatke i izjave kao da su konačne i neupitne činjenice. Upravo se iz toga okružja nametala teza da će se povijest pisati na temelju haških presuda, što samo po sebi govori o kompetenciji onih koji je nameću. U intervjuu se također govori o elementima građanskog rata i to potkrijepljuje nečim što je nevažno za takvu definiciju, a činjenica je da se radi o klasičnoj vojnoj agresiji, s ciljem pripajanja znatnog dijela teritorija Republike Hrvatske Srbiji. A svi ostali „elementi“ manje su važni za razumijevanje i definiranje karaktera Domovinskog rata. Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio Deklaraciju o neovisnosti, njena primjena je odgođena za tri mjeseca, no ona nije suspendirana, pa se i u konačnoj Odluci o neovisnosti 8. listopada Hrvatski sabor poziva na odluku od 25. lipnja, nakon koje JNA i naoružane srpsko-crnogorske formacije, uključujući i TO Srbije, otvoreno napadaju Hrvatsku. JNA je zapravo već tada djelovala kao srpska vojska i bila sredstvo za ostvarivanje velikosrpskog cilja da „svi Srbi žive u jednoj državi“. U intervjuu se ponavlja neistina da za zločine iz „Oluje“ i razdoblja neposredno nakon nje postoji „tek jedna nepravomoćna i jedna pravomoćna presuda“, kako bi se javnosti nametnula teza da je država podržavala ili barem nije učinila ništa da bi spriječila i kaznila zločine nad srpskim stanovništvom. Mnogo puta je upozoreno da to nije točno, pa nema potrebe opet govoriti o tome. I to se može lako provjeriti kod nadležnih ustanova u RH. Spomenutoj gospođi smeta i naziv Domovinski rat, jedanput zato što bi to moglo smetati jednom dijelu jedne nacionalne manjine (koja je oružano djelovala protiv RH), a drugi put zato što taj naziv ne govori o sudbini mnogih. Pritom se opet „zaboravlja“ najvažnija činjenica, da se rat vodio u Hrvatskoj i da je za sve one koji su se suprotstavili velikosrpskom agresoru braneći svoje domove i Domovinu, to bio Domovinski, obrambeni i oslobodilački rat. Vjerujem da protiv toga naziva nisu ni Srbi koji su se zajedno s Hrvatima i ostalim nacionalnim manjinama kao pripadnici hrvatskih snaga borili protiv velikosrpske agresije. U intervjuu je prokomentirano i pitanje današnjeg odnosa prema Jugoslaviji i Jugoslavenima. Činjenica je da niti jedna ozbiljnija politička i civilna opcija u Hrvatskoj javno „ne artikulira povratak Jugoslavije“, no može li se „strah od Jugoslavije“ nazvati samo „nekom utvarom“, dok postoje dužnosnici koji pojam „zapadni Balkan“ pišu s velikim „Z“? Jasno je da se pojam „Jugoslaveni“ danas ne odnosi (samo) na one koji se tako još izjašnjavaju u popisu stanovništva, nego na one koji su opsjednuti „regionom“ ili „Zapadnim Balkanom“ (s velikim „Z“!) i čije se djelovanje ni danas ne razlikuje mnogo od njihova djelovanja u razdoblju Jugoslavije. Takvih, vjerujem, nema mnogo, ali su zastupljeni u medijima u znatno većoj mjeri nego što to svojim znanjem i kompetencijama zaslužuju, što koriste za kreiranje javnoga mišljenja, na isti način na koji su to koristili u vrijeme Jugoslavije. Kad strancima navodite primjere ljudi koji su nakon Domovinskog rata dobili medijsku i političku moć, usprkos svojoj ulozi u medijima u razdoblju Jugoslavije te u politici i ratnim događajima u vrijeme Domovinskog rata, oni ne vjeruju da je to moguće. Zar pokušaj osnivanja Regionalne komisije, koji zagovara upravo Documenta, nije pokušaj stvaranja neke zajedničke, regionalne organizacije, u kojoj bi bili predstavnici republika bivše Jugoslavije. Čemu uopće takva komisija, danas kad imamo samostalnu državu? Nisam protiv suradnje između ustanova iz pojedinih država bivše Jugoslavije, ali sam protiv postojanja bilo kakve „regionalne komisije“, koja bi bila nadležna ustanovama u Hrvatskoj ili kojoj bi ustanove u Hrvatskoj morale polagati račune. Uostalom, zanemariva podrška hrvatske javnosti takvoj inicijativi, jasno pokazuje koliki ugled spomenuta gospođa i njezina udruga imaju u hrvatskom društvu.