Sačić o 'balvan revoluciji': Nismo ni sanjali što će se sve dogoditi

Sačić o 'balvan revoluciji': Nismo ni sanjali što će se sve dogoditi; očekivali smo nerede i suzavac, a ne okupaciju, Bljesak i Oluju "Mi, osobito ono koji smo u svemu tome sudjelovali još od 1990. godine, mislili smo da je Drugi svjetski rat zadnji rat koji se ovdje dogodio i da će sada biti narušavanja javnoga reda i mira, suzavca i sličnog, ali ne i mrtvih i ranjenih. Živjeli smo u uvjerenju da će biti mir dok se nije dogodilo Borovo selo, prije toga Pakrac, prije toga Josip Jović", rekao je za Direktno umirovljeni general Željko Sačić. Gotovo svaki nadnevak nosi uspomenu na neki događaj iz Domovinskoga rata; 17. kolovoza 1990. otpočela je tzv. "balvan-revolucija", kojom se srpsko stanovništvo počelo buniti protiv procesa koji su doveli do demokratizacije društva i, posljedično, uspostave neovisne hrvatske države, a godinu dana kasnije JNA je već otvoreno stala na stranu pobunjenika i počela se sukobljavati s predstavnicima hrvatske države; kako policijom, tako i snagama koje će tek postati Hrvatskom vojskom kakvu poznajemo. Tim povodom porazgovarali smo s umirovljenim hrvatskim generalom i političarem, Željkom Sačićem, koji se prisjetio gdje bio u sredini kolovoza 1991. godine, ali i kako je malo tko godinu dana ranije, kada je dio srpskog stanovništva počeo blokirati prometnice balvanima, mogao pretpostaviti kakve će biti posljedice tih postupaka. "Još uvijek sam pod dojmom kada gledam emisije i dokumentarce o tim vremenima; na Trećem programu HTV-a nedavno je bio osvrt na masakr u Dvoru na Uni", kaže Željko Sačić za Direktno. "Svaki dan razmišljam o tome što sam u tim vremena vidio i doživio", dodaje umirovljeni general, napominjući kako su na ljeto 1991. godine "djelatnici policije, kao i ZNG, koji je bio u nastajanju, bili okosnica obrane Republike Hrvatske i hrvatskog suvereniteta, dok su nasuprot nama bili četnici osnaženi s JNA, koja je glumila tampon-zonu, ali je zapravo u potpunosti podržavala velikosrpsku politiku". "Na današnji dan 1991. godine bio sam pomoćnik zapovjednika Lučkog, ali sam preuzeo zapovjedništvo jer su nam zapovjednika ranili u borbama kod Smrtića. Bilo nas je više od 200, a s kolegama iz bjelovarskih Omega i Policijske akademije poslani smo na zadatak obrane Pakraca. To su bili prestrašni dani, a smrt je za svakoga bila nadohvat ruke", govori Sačić, prisjećajući se kako im glavni problem nije bio "nedostatak ljudstva, srca ili hrabrosti", već, mnogo prozaičnije, manjak logističkih sredstava poput oružja ili streljiva. Štošta je, prisjeća se danas Sačić, bilo prepušteno improvizaciji, uključujući izradu oružja nalik minobacačima, kao i suočavanje s dobro opremljenim neprijateljem, od čijih tenkova i haubica smo se branili "muzejskim primjercima" minobacača od 60 mm.

Razoružani, neorganizirani, ranjivi

"S ove distance", govori Sačić, "jedino mogu zahvaliti svima koji su se odvažili stati pred dobro naoružane, velikosrpski orijentirane zlotvore na njihovoj žrtvi, i danas, u miru, svaka vlast ili ministarstvo, posebno obrane i unutarnjih poslova, kao i naše tajne službe, moraju djelovati tako da se hrvatski narod nikada više ne dovede u poziciju u kakvoj smo bili 1990. i 1991.; razoružani, neorganizirani, ranjivi". Na pitanje je li, kada je "balvan-revolucija" tek počela, uopće mogao sanjati što će se sve dogoditi, od okupacije trećine zemlje, pa do oslobodilačkih akcija poput Bljeska i Oluje, Sačić odgovara: "Apsolutno ne! Mi, osobito ono koji smo u svemu tome sudjelovali još od 1990. godine, mislili smo da je Drugi svjetski rat zadnji rat koji se ovdje dogodio i da će sada biti narušavanja javnoga reda i mira, suzavca i sličnog, ali ne i mrtvih i ranjenih. Živjeli smo u uvjerenju da će biti mir dok se nije dogodilo Borovo selo, prije toga Pakrac, prije toga Josip Jović... Onda smo vidjeli da imamo posla s bandom koja ne preza ni pred čime, a ustvaruje davno unaprijed zacrtane planove, te da je njihov cilj srušiti svaku samostalnost bilo kakve hrvatske države. Običnom čovjeku to je bilo neshvatljivo. Od srpnja 1991., kada je JNA prodrla u Baranju, što je početak okupacije od strane JNA, pobijeno je stotine policajaca". Plan koji je Veljko Kadijević zacrtao bio je pregaziti Hrvatsku do slovenske granice, prisjeća se naš sugovornik. "Jedini otpor tada je predstavljao MUP; ministar je tada bio Ivan Vekić, iznimno predan svojoj zadaći. Svi naši načelnici policijske uprave bili su u ulozi šefova stožera obrane. A danas je žalosno što se za te ljude, osim Markača ili mene, gotovo da i ne zna", dodaje. Ako se želi učiniti nešto da se žrtve Domovinskog rata ne zaborave, onda bi više pažnje trebalo posvetiti tim ljudima koji su doslovce obranili Hrvatsku, ističe naš sugovornik. "Oslobodila ju je Hrvatska vojska i policija, ali obranili su je hrvatski dragovoljci, MUP i ZNG, pogotovo u ranim danima, kada je bilo najteže", zaključuje Sačić za Direktno.