SAMOUBOJSTVO ADMIRLA BAROVIĆA: Jedini metak na koji Crna Gora nema pravo biti ponosna

BIO jednom jedan admiral. Častan i pošten. U svakom pogledu. Nitko mu nije mogao ništa zamjetiti niti predbaciti. Voljeli su ga svi: i podređeni i nadređeni. Živio je privatno i profeesionalno uspravno, ne čineći drugome što nije želio da drugi čine njemu. Stoga je i presudio sam sebi ispalivši jedan hitac u svoju sljepoočnicu. Ne u tuđu, nego u svoju.!!!. radije je odabrao smrt nego sramotu. Čovjek vrijedan poštovanja i divljenja. Bila jednom jedna država. Ta i danas živi. I sama o sebi pjeva kako “…jest malena al’ je časna i poštena“. Ipak svi joj susjedi imaju ponešto zamjeriti, a najviše oni koji su s njene strane osjetili ratne strahote: razaranja, pljačkanja silovanja, ubojstva… Sama po sebi, malena i slaba, uvijek se junački osjećala u okviru neke veće državne zajednice, nekog jačeg i starijeg ”brata” s kojim bi se sjedinila “k’o dva oka u glavi“.

Nakon rata su uvijek profitirali

I uvijek bi za sebe, u savezništvu s moćnijim partnerima, priskrbila bogati ratni plijen. U pravilu proporcionalno značajno veći vlastitom doprinosu u ratu. Tako je bilo u ratu protiv Turaka ( nakon čega su se teritorijalno proširili  i po prvi puta s planina sišli do mora), i u ratu protiv Napoleona (nakon čega je gospodarski profitirala) i u ratu protiv Austrije (nakon čega se 1813. teritorijalno proširila na Boku Kotorsku), a na kraju i u agresiji na Hrvatsku 1991., o čemu će biti više riječi u nastavku teksta. Što povezuje jednog časnog, poštenog i moralnog čovjeka i jednu agresorsku državu koja je žarila i palila na tuđem teritoriju? Po mišljenju njenih intelektualaca to je, “vjerovali ili ne” – jedan jedini metak koji je završio u glavi poštenog i moralnog čovjeka. Metak koji si je on sam ispalio da ne bi kasnije dijelio sramotu s državom koja se danas silno ponosi njegovim činom. Jer sama, u to mračno doba početkom 90-ih godina, nije imala dovoljno časnih ljudi i dovoljno časnih djela da se njima ponosi. Pa danas u parlamentu nadahnuti književnik, nemajući drugih predložaka, ponosno izjavljuje sljedeće: “Jedini metak ispaljen u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna je onaj metak admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mi dozvolilo da izda zapovijed Floti da bombarduje gradove i naselja po Dalmaciji kad mu je to naređeno!“, napisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković. Ta njegova izjava, uz obljetnicu smrti admirala Barovića, kao mantra ponavljala se u hrvatskim i crnogorskim medijima.

Zločini na Dubrovačkom području

Mnogi drugi građani Crne Gore misu imali takvih dilema. Umjesto da ispale samo jedan metak, poput admirala Barovića, ispalili su na Dubrovačko primorje stotine tisuća metaka i granata, ubivši 546 nevinih ljudi, od čega 116 civila i 430 vojnika, a više stotina njih bilo je ranjeno. Dubrovnik je 240 dana živio pod blokadom, od čega 138 dana bio bez struje i vode. Prognano je 33.000 osoba, uništen je  2 071 stambeni objekt, a preko 250 branitelja i civila završilo je u logorima Kumbor i Morinje. “Stariji brat”, pod čijim je okriljem ratovala “junačka” Crna Gora, omogućio joj je stjecanje ogromnog ratnog plijena u naoružanju i vojnoj opremi od preko dvije (2) milijarde američkih dolara. Tako je Crna Gora, kao bivša federalna jedinica, koja je u savezni proračun izdvajala tek 1,9 posto i na svom teritoriju i akvatoriju bazirala 11 posto nekada moćne Flote JRM, preko noći došla u posjed čak 86 posto te Flote. Bez vlastite pomorske tradicije ( jer ona na koju se danas Crnogorci pozivaju je tradicija bokeljskih Hrvata) upropastili su cjelokupnu Floti, koju, svu ruzinavu, rasporodaju u bescijenje k’o furdu. Lako im to ide, nisu je platili niti na svojim navozima sagradili. Očito je admiral Barović dobro poznavao mentalni sklop onih za čije je interese trebao paliti i pljačkati tuđu imovinu i ubijati nevine građane. I zato – odlučio je ispaliti samo jedan jedini metak – sebi u sljepoočnicu. I umjesto da se ta i takova država, njeni građani i političari, stide svojih postupaka kojima su časnog i poštenog čovjeka odveli u smrt, oni se time ponose, jer, eto, ima netko, istina mrtav, koji im je “osvjetlao obraz”. Njegoš im se u grobu okreće!

Pregovori s JNA u Puli

Prije dolaska na Vis Barović je bio zapovjednik garnizona u Puli. U ime JNA  pregovarao oko odlaska vojske iz tog istarskog grada, a ostao zapamćen po izjavi “ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti.” Suicid je počinio 29. rujna 1991. na Visu. Sahranjen je u Herceg Novom, a u trenutku smrti imao je samo 52 godine. Proteklih dana brojni su se crnogorski i hrvatski listovi i portali raspisali o Barovićevu porijeklu, navodeći da je rođen u Banja Luci te da je po nacionalnosti Crnogorac. I upravo u tom detalju vidi se sva perverzija crnogorskog poimanja časti. Naime, istom lakoćom kojom su opljačkali Konavle, Ćilipe, cijelu Župu Dubrovačku, odnijeli opremu s dubrovačkoga aerodroma, protupravno prisvojili preko dvije milijarde dolara vrijedne opreme i naoružanja bivše JNA, istom i još većom lakoćom prisvojili su u taj jedan metak bivše JNA koji je završio u sljepoočnici čestitog admirala JNA, koji – gle čuda, nije uopće bio Crnogorac!!!

Vjenčani list

Autor ovog teksta prilaže fotokopiju Izvoda iz matične knjige vjenčanih narodnog odbora općine Prijedor, sreza Banja Luka, republika BiH, gdje se pod brojem 69, od 8. kolovoza 1964. godine u Prijedoru sklapa bračna zajednica između:

• ženika: Barović Vladimira, neoženjenog, rođenog 7. 11. 1939. u Banja Luci, državljanina SFRJ, srpske narodnosti, oficira JNA, s mjestom stanovanja u Prijedoru, od oca Petra i majke Nade; te
• nevjeste: Janković Radmile, neudate, rođene 28. 10. 1940. u Leskovcu, državljanke SFRJ, srpske narodnosti, nastavnice, s mjestom stanovanja u Prijedoru, od oca Dragutina i majke Perse.

Svi koji su se ikada vjenčavali, a neki su to u životu činili više puta, znaju da matičar unosi podatke ženika i nevjeste u Matičnu knjigu vjenčanih na način da iste diktiraju sami mladenci. Dakle, teško je povjerovati da su Đulkić Muhamed, službeno lice pred kojim je brak sklopljen,te matičar Kečan Đuro bilo što krivo čili i zapisali, a da pritom nisu reagirali sami mladenci ili pak kumovi: Doko Ilija iz Ploča i Topić Dubravka iz Prijedora. Možda su Barovićevi korijeni doista iz Crne Gore, ali u tom slučaju on se očito nije osjećao “zelenašem”, tj. Crnogorcem, nego “bjelašem”, odnosno Srbinom iz Crne Gore. Činjenica da je dugo godina službovao u Crnoj Gori ne daje za pravo crnogorskim novinarima, političarima i književnicima da ga svojataju kao Crnogorca samo  zato da bi “osvjetlali svoj obraz” rupom na časnoj slijepoočnici koja nije crnogorska nego srpska i koju je napravila časna srpska, a ne crnogorska ruka!!! I ne samo to. Uz biografiju admirala Barovića vezano je niz netočnosti i neistina vješto plasiranih duži niz godina, prvo putem raznih ”saitova” i ”blogova”, a poslije preuzetih “zdravo za gotovo”, kao neupitnih povijesnih istina. Navest ćemo samo nekoliko njih.

“Od valjana korijena svaki list je valjan…“

Prvo, netočno je admirala Barovića nazivati crnogorski admiralom jer je on bio admiral JRM sve do svoje smrti. Crnogorski admirali nastaju/postaju tek raspadom Državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno tek 2006. godine i kasnije, nastankom samostalne Crne Gore. Drugo, crnogorski novinar Veseljko Koprivica dama 10. 10. 2014 godine (Društvo. br 1251) navodi: Barovićev otac bio je general JNA i prvi ratni  komandant Prištine 1945. Smijenjen je ubrzo nakon postavljenja jer se protivio teroru nad tamošnjim Albancima.  To je bio i jedan od povoda sa suborci Aleksandra Barovića zapišu ‘staro pravilo: “Od valjana korijena – svaki list je valjan!” Ovdje je također navedeno niz netočnosti: Prvo,  na popisu svih 1223 generala i admirala JNA, u razdoblju između 01. svibnja 1943. do 20. sibnja 1992. godine nema generala pod imenom Petar Barović, kako se, naime, zvao otac admirala Vladimira Barovića. Primjerice ima 20 Jovanovića, isto toliko Popovića, šest Petrovića, po pet Đurića i Vojvodića, no, samo je jedan i jedini Barović – admiral Vladimir Barović. Novinar Koprivica je podatak o Barovićevu ocu preuzeo surfajući po internetu od blogera pod imeom “Sing Sting”, a podatak je objavljen kao apsolutno netočan, dana 02. lipnja 2011. godine. Budući da ga nitko nije demantirao taj i ostali izmišljeni podaci postaju dio internetske povijesti, objavljuju se čak i na Wikipediji i uljepšavaju crnogorsku povijest pred njen ulazak u euroatlantske integracije. Ako su Crnogorci pretjerali, urednici Wikipedije mogli biti malo ozbiljniji.

“…od fukare – samo fukara”

Drugo, otac admirala Barovića nije bio prvi ratni komandant Prištine 1945. To je bio komandant 52. divizije Danilo Šorović, politički komesar Aleksanadar Vukotić, a načelnik štaba Stanko Mrđenović, koji je kasnije postato komandanr Prištinskog vojnog područja. Prethodna dva argumentirana osporavanja navoda o Barovićevom ocu dovode u pitanje i treću tvrdnju kako se isti “protivio teroru nad tamošnjim Albancima”. Treće i zaključno, proizlazi da  da su svi prethodni navodi o Barovićevom ocu navedeni samo da bi autor zaključio, u tipično crnogorskom stilu “od valjana korijena svaki list je valjan, a od fukare – samo fukara“. Međutim, proizlazi da su od navođenja netočnih podataka iz biografije admirala Barovića koristi imale tek crnogorske novinarske fukare!!! Toliko o časti, čojstvu i junaštvu crnogorskih medija koji su u posljednje vrijeme znali upregnuti u stvaranje što ljepše slike o Crnoj Gori i Crnogorcima. Međutim, nitko od njih javno ne govori o potrebi da Crna Gora nadoknadi ratnu štetu Hrvatskoj, na zalaže se za rješavanje sukcesijskih pitanja, ne spominju vraćanje otetog školskog broda “Jadran”, kojeg štoviše, proglašavaju najvrjednijom stavkom u imovini države Crne Gore. A brod je vođen na flotnim listama u hrvatskim lukama: od Dubrovnika, Šibenika, Pule, Divulja do Lore. S druge strane, javnost u Hrvatskoj pita se zašto i Crna Gora nije tužena Međunarodnom sudu pravde u Haagu, zašto hrvatski političari gotovo bez rezervno podržavaju Crnu Goru na putu u euro atlantske integracije, daju besplatne prijevode europskih stečevina, a zauzvrat od Crne gore ne  traže otetu hrvatsku imovinu.

Zna li Europska unija što dobiva s Crnom Gorom?

Admiral Barović je očito znao. Ipak, nije za očekivati da EU krene Barovićevim primjerom. Stoga, prije nego što jednog dana, hipotetski govoreći, Mona Lisu ne proglase crnogorskom đevojkom ( i to odvajkada)  EU bi trebala započeti kolektivnom psihoterapijom crnogorske nacije i natjerati ih da pojasne svoje ratničke dosege, a svom susjedima vrate sve što su oteli. To, naravno, ne podrazumijeva Boku Kotorsku i ostale nerealne zahtjeve, ali školski brod ”Jadran” svakako. Tek tada će i smrt admirala Barovića biti nešto na što će čak i Crnogorci moći biti ponosni. Kao što su ponosni i mnogi obični ljudi, bez obzira na nacionalnost i državnu pripadnost, koji su na internetskim stranicama biranim riječima odali počast tom časnom čovjeku. Mnogi od  njih predložili su da mu se Republika Hrvatska odužim nekim spomenom:nazivom ulice, mola, šetnice, prilaza ili bilo kojeg drugog javnog obilježja. Autor ovog teksta, s dužnim pijetetom prema tom velikom čovjeku, predlaže nadležnim institucijama u Splitu i Visu da razmotre ove prijedloge. Isto bi mogla učiniti i njegova rodna Banja Luka.