Stožer za obranu hrvatskog Vukovara referendumom ne narušava prava manjina.

Povodom opširnog teksta novinarke Ivanke Toma objavljene u Večernjem listu od 14. veljače 2014.g. pod naslovom "Sabor neće dopustiti referendum o ćirilici" molimo Vas da  u ime istine i javnog interesa  objavite sljedeći  odgovor na objavljene (dez) informacije.

 

Posve su netočne i zlonamjerne objavljene navodne tvrdnje "vladajuće većine" da je zahtjev za raspisivanje referenduma o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina koji je u saborskoj proceduri, navodno neustavan, pa da će stoga Sabor zbog neustavnosti odbiti raspisati traženi referendum, i to bez traženja mišljenja od Ustavnog suda o možebitnoj neustavnosti referendumskog pitanja.

 

Za navedenu tvrdnju o "neustavnosti" se navode četiri navodna razloga u kojima se iznose netočne informacije ili se netočno tumače mjerodavne ustavne i zakonske odredbe i međunarodne konvencije.

 

1. Tako se kao prvi razlog "neustavnosti" navodi da je referendumska inicijativa navodno suprotna članku 3. Ustava Republike Hrvatske, koji kao "najviše vrednote ustavnog poretka i temelj za tumačenje Ustava navodi: slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav. Dalje se pojašnjava da bi referendumskom inicijativom navodno bila povrijeđena "nacionalna ravnopravnost" kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Hrvatske prema kojima treba tumačiti Ustav.

Ovakva je tvrdnja činjenično posve neutemeljena jer se referendumskom inicijativom ne traži mijenjanje dosad dostignutih i realiziranih prava nacionalnih manjina, nego se samo traži odustajanje od nasilne primjene novih rješenja kakvih nema u niti jednoj nefederalnoj europskoj državi o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina kojima se favorizira i generira segregacija umjesto integracije pripadnika nacionalnih manjina u hrvatskom društvu i državi, koja rješenja nisu u interesu nikoga, pa ni pripadnika nacionalnih manjina, nego samo u interesu destruktivne političke klase jedne manjine.

 

Recentnom referendumskom inicijativom se samo traži zadržavanje dosad primijenjenih rješenja o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, pa takvo traženje po logici stvari ne može biti protivno ustavnom načelu "nacionalne ravnopravnosti" ili nekoj drugoj ustavnoj odredbi o ljudskim pravima ili najvišim vrednotama ustavnog poretka jer bi onda

i raniji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji je bio na snazi do 23.12.2002.g., tj. do donošenja sadašnjeg Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, bio protuustavan.

Za nova zakonska rješenja o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina je vrijedećim zakonom propisano da će se početi primjenjivati nakon objave službenih rezultata popisa stanovništva iz 2011.g., dakle riječ je o zakonskim rješenjima koja se stvarno i efektivno još nisu ni primijenila, a još manje zaživjela, pa se mijenjane ili dokidanje takvih rješenja kad se i ako se to pokaže opravdanim ne može smatrati smanjivanjem nekakvih stečenih i primijenjenih prava.

Dakle prvi razlog navodne neustavnosti referendumske inicijative uopće ne stoji. 

 

Nasuprot tome, najave "vladajuće većine" da će Sabor zbog neustavnosti odbiti raspisati traženi referendum, i to bez traženja mišljenja od Ustavnog suda o možebitnoj neustavnosti referendumskog pitanja predstavljaju grubu povredu "vladavine prava" kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka, ustavnog načela diobe vlasti, te ustavnih ovlasti i nadležnosti Sabora i Ustavnog suda.    

O tome se već očitovao Ustavni sud RH, u obrazloženju svoje odluke: U-VIIR-164/2014 od 13.01.2014.g.:

 "Prema tome, Hrvatski sabor nije ovlašten donijeti odluku kojom bi se odlučilo da državni referendum neće biti raspisan ili pak odbiti donošenje odluke u raspisivanju državnog referenduma, a da prije toga Ustavni sud o tim pitanjima nije donio odgovarajuću odluku na temelju članka 95. Ustavnog zakona. U pozitivnom određenju, to znači da je Hrvatski sabor dužan u svakom slučaju kad ocijeni da je potrebno (svrsishodno) ili da postoji sumnja u ustavnost referendumskog pitanja ili uvjerenje o neustavnosti referendumskog pitanja uputiti zahtjev Ustavnom sudu na temelju članka 95. Ustavnog zakona. Isto pravilo važi i kad je riječ o (ne)postojanju ustavnih pretpostavki za raspisivanje državnog referenduma.".

 

2. Kao drugi razlog "neustavnosti" navodi se da je referendumska inicijativa navodno suprotna Sporazumu o mirnoj reintegraciji Podunavlja, kojim da se Hrvatska obavezala poštovati prava manjina koje žive na tome području, međutim ne navodi se s konkretno kojim pravom nacionalne manjine je navodno u suprotnosti referendumska inicijativa, te je li navedeni Sporazum sklopljen, potvrđen i objavljen u skladu s Ustavom, gdje je objavljen taj Sporazum, je li još uvijek na pravnoj snazi, tj. je li taj Sporazum u smislu ustavnih odredbi obvezuje Republiku Hrvatsku i čini dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske.    

Ako je navedeni Sporazum o mirnoj reintegraciji Podunavlja sklopljen, potvrđen i objavljen u skladu s Ustavom, te još uvijek na pravnoj snazi, takav bi Sporazum u skladu s Ustavom po svojoj pravnoj snazi bio iznad zakona i njegove bi se odredbe mogle mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njemu utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava, što znači da rezultati predmetne referendumske inicijative ne bi ni na koji način utjecali na prava nacionalnih manjina zajamčena tim Sporazumom. Dakle ni drugi razlog navodne neustavnosti referendumske inicijative uopće ne stoji. 

 

3. Kao treći razlog "neustavnosti" navodi se da je referendumska inicijativa navodno suprotna međunarodnim ugovorima o pravima manjina, npr. o pravima talijanske manjine u Istri koje je sklopila bivša država, međutim ni ovaj razlog uopće ne stoji. Naime, Ustavom je propisano da "međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava", što znači da rezultati predmetne referendumske inicijative ne bi ni na koji način utjecali na prava talijanske i drugih manjina zajamčenih tim ugovorima.        

 

Referendumskim pitanjem o službenoj uporabi manjinskog jezika (odnosno o dvojezičnosti, trojezičnosti itd.) ne predviđa se "po sili zakona" (ex lege) mijenjanje niti ukidanje prava nacionalnih manjina utvrđenih međunarodnim ugovorima, a niti takvih prava propisanih statutima općina, gradova i županija, već se predviđa samo neprimjenjivanje "po sili zakona" sadašnjih zakonskih odredbi o službenoj uporabi manjinskog jezika i pisma kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika propisanih čl. 12. st. 1. i 3. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz prosinca 2002.g..

 

Riječ je o odredbama koje su se tek trebale početi primjenjivati (nakon objave službenih rezultata popisa stanovništva iz 2011.g.), dakle koje se još nisu ni primijenile niti su zaživjele.

 

 

 

4. Kao četvrti razlog "neustavnosti" referendumske inicijative navodi se da Ugovor s pridruživanja Europskoj uniji Hrvatska obavezala da neće dirati u prava manjina, odnosno da neće smanjivati razinu njihovih prava, odnosno da će štititi dostignutu razinu prava nacionalnih manjina. Ni ovaj četvrti razlog uopće ne stoji.

Naime, nova zakonska rješenja kojima je propisano da se "ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice" se još nigdje u Hrvatskoj, gdje pripadnici nacionalne manjine čine manje od 50% stanovnika, osim u Istri, nije stvarno primijenila niti je takva primjena zaživjela, tako da se u slučaju zakonskog vraćanja na raniji zakonski cenzus za uvođenje dvojezičnosti ne može govoriti o nikakvom stvarnom smanjivanju već stečenih prava nacionalnih manjina. Za manjine koje su sukladno valjanim međunarodnim ugovorima i statutima jedinica lokalne samouprave već stvarno ostvarile pravo na dvojezičnost usvajanjem referendumske inicijative ništa se neće promijeniti. Promijeniti će se samo sadašnje umjetno, politički nasilno i neodgovorno, a zakonski neutemeljeno, uvođenje u službenu uporabu srpskog jezika kakav se sada koristi u službenoj uporabi u Republici Srbiji i pisma ćirilice, koji dosad nikada i nigdje na području Hrvatske, osim za vrijeme agresije i okupacije dijela Hrvatske u razdoblju od 1991. do 1995. godine, nisu bili u službenoj uporabi.

 

Stoga je sadašnje politički nasilno i neodgovorno, isticanje ploča s nazivima hrvatskih državnih institucijama u Vukovaru na službenom jeziku koji se sada koristi u drugoj državi, Republici Srbiji, i pismu ćirilici, zakonski posve neutemeljeno, pošto se srpski književni jezik koji se danas koristi u službenoj uporabi u Republici Srbiji i pismo ćirilica nisu nikada tradicionalno koristili u Vukovaru, a posebno ne kad su u pitanju nazivi državnih institucija u Vukovaru.

Srbi u Vukovaru, a i drugdje u Hrvatskoj, su do prije Domovinskog rata govorili sličnim, tradicionalnim narodnim jezikom, tj. hrvatskim književnim jezikom, kao i Hrvati,  te su se također, posve isto kao i Hrvati, uglavnom koristili pismom latinicom.

 

Uostalom što se tiče službene uporabe srpskog jezika i pisma ćirilice u Vukovaru smatramo da se ni temeljem čl. 8. vrijedećeg Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz 2002.g. ("odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima") nisu stekli tim zakonom (čl. 8.) propisani uvjeti za službenu uporabu srpskog jezika i pisma ćirilice u Vukovaru, a veliko je pitanje, s obzirom na ono što se u Vukovaru dogodilo i još uvijek događa, da li će se i u doglednoj budućnosti steći takvi uvjeti. Pri tom mislimo na brojne, teške i još uvijek bolne ratne rane Vukovara, na brojne zločine bez kazne, na brojna nepoznata grobišta ubijenih i nestalih , zločince koji se slobodno šetaju, neplaćanje ratne štete, nepostojanje iskrene isprike i žaljenja zbog počinjenih zločina, neprihvaćanje i nepoštivanje Republike Hrvatske itd. i tsl..         

 

Stoga je recentno, politički nasilno i zakonski neutemeljeno nametanje "srbijanskog" jezika i pisma ćirilice, kao drugog službenog jezika i pisma u Hrvatskoj, grub nasrtaj na ljudska i politička prava svih građana Republike Hrvatske, pa i na takva prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

 

Pritom treba napomenuti da tzv. "pravo na dvojezičnost", tj. pravo na SLUŽBENU uporabu jezika i pisma nacionalne manjine, kao kolektivno pravo, nije pravo iz korpusa temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i međunarodnim konvencijama, pošto su temeljna ljudska prava uvijek individualna i odnose se na pojedince, a ne na kolektiv.

"Pravo na dvojezičnost", tj. pravo na SLUŽBENU uporabu jezika i pisma nacionalne manjine, je kolektivno političko pravo, koje utiče i odnosi se na sve. Naime, pravo na SLUŽBENU uporabu jezika i pisma nacionalne manjine, kao kolektivno pravo, je posve različito pravo od   

"prava pripadnika nacionalne manjine da se privatno i javno slobodno služe svojim jezikom i pismom", koje pravo kao individualno pravo jest temeljno ljudsko pravo, zajamčeno Ustavom i međunarodnim konvencijama.

 

Dio političke klase, javnih medija i udruga civilnog društva u Republici Hrvatskoj u svojim izjavama i napisima uporno obmanjuje hrvatsku javnost posve neutemeljeno izjednačavajući individualno ljudsko pravo na privatnu i javnu uporabu vlastitog jezika i pisma (u međusobnoj komunikaciji i u komunikaciji s tijelima javne vlasti), koje je pravo zajamčeno u svim civiliziranim državama, pa i našoj, od kolektivnog političkog prava na SLUŽBENU uporabu jezika i pisma nacionalne manjine, koje pravo nacionalne manjine mogu ali ne moraju imati i u velikom broju država i nemaju ili imaju to pravo kada čine najmanje polovinu stanovnika jedinice lokalne ili regionalne samouprave, kako je to bilo propisano i u Hrvatskoj sve do 23. prosinca 2002.g., i to se pravo može mijenjati, sužavati, pa i ukidati, pod istim uvjetima i okolnostima kao i druga politička prava.

 

Naime, SLUŽBENOM uporabom manjinskog jezika i pisma na nekom području, time se na tom području daje konstitucionalna pozicija (svojevrsna državnost) jednoj nacionalnoj manjini, što je u graničnim područjima, kao što je to npr. područje Vukovara i Podunavlja, na koje matična država te manjine još uvijek ima teritorijalnih pretenzija, objektivno potencijalno opasan i nacionalno neodgovoran politički čin.

 

Stoga, što se tiče cenzusa od 50% za SLUŽBENU uporabu manjinskog jezika s obzirom da je to prvenstveno političko pitanje koje utiče na sve, dapače pitanje kojim se daje konstitucionalna pozicija (svojevrsna državnost) jednoj nacionalnoj manjini na određenom području, taj bi cenzus mogao biti i viši ili čak takvu službenu uporabu drugog jezika i pisma u državi poput Hrvatske koja nije federalna niti konfederalna, niti ima autonomnih područja, uopće ne bi trebalo dopustiti. U bivšoj državi (SFRJ) srpski književni jezik i pismo ćirilica nisu nigdje na području SR Hrvatske bili u službenoj uporabi, iako je u Ustavu SR Hrvatske pisalo da je SR Hrvatska "i država srpskog naroda u SR Hrvatskoj".

 

Uostalom, što se tiče Srba u Hrvatskoj, oni govore hrvatskim jezikom i pišu latiničnim pismom kao i mi Hrvati, te latinično pismo puno bolje znaju i koriste nego ćirilicu, tako da su ove silne rasprave i sukobi oko nepostojećeg posebnog jezika i pisma Srba u Vukovaru i Hrvatskoj (umjesto kojih se politički neodgovorno kao drugi jezik i pismo u službenoj uporabi u Hrvatskoj želi nametnuti srpski književni jezik i pismo ćirilica koji se službeno koriste u Republici Srbiji) posve nepotrebni, i služe samo nesposobnoj hrvatskoj Vladi i vladajućoj koaliciji da prikriju nepopularne poteze iz oblasti poreza, rada i socijale, koje su prisiljeni vući, te njenu nesposobnost i bezidejnost da izvuče zemlju iz već višegodišnje gospodarske krize i recesije. 

 

S vjerom u Boga i hrvatski narod

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara

 

Odjel za pravna i temeljna pitanja  

 

Kontakt: Vlado Iljkić